Dugi: Strah od letenja
- February 18, 2016
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Imam neki nelagodan osećaj kad neko meni blizak leti negde, ili doleće odnekud. Ne volim avion, pa ni brod i talase, ali kad moram stisnem dupe i koristim te vrste prevoza. Normalno, izbegavam kad god mogu – u poslednje vreme skoro uvek. Ipak mi je najnelagodnije kad neko moj leti. Nervozno čekam da se jave…
Sreda, ponoć, čekam sina. Vraća se iz Njujorka. Dug let, kod mene nervoza a deca umorna koliko mogu da budu posle trideset sati nespavanja. Eno ga sad spava, a ja budan,oči mi otvorene, treba mi neko vreme da se opustim. Sedim i pišem jer mi se mnogo toga iz prošlosti sad vrti u glavi.
A kako je u mojoj glavi – ne možete ni da sanjate. Nije meni lako samnom. A, da, moja deca su išla na neki muzički festival na jednom kruzeru od “dvesta “spratova, koji plovi od Majamija do Jamajke i nazad, i upali u oluju. Zamislite kad se zaljulja onaj soliter – kao bukureštanski zemljotres u “Rudom”, u “kapijama” Beograda na Zvezdari, strašno je i pomisliti na to. Smrzao sam se u kolima vozeći sa aerodroma samo na priču o svemu tome. Tu se najmanje ljuljaju oni sa najjeftinijim kartama u potpalublju, a oni na vrhu kruzera beže od sopstvenih kofera da ih ne pobiju u
kabini. Jebiga, samo moj mozak može da zamišlja ovakve gluposti.
Tek, ovo je priča o strahu od letenja, i oprostite na mojoj uobičajenoj digresiji. Mali transfer pažnje. Nije na odmet.
Obično se sećam lepih stvari iz prošlosti, a one druge potiskujem. Ali ne može uvek tako, iscuri to ružno kao crv i ponaša se kao kamenčić u cipeli. Elem, godina 1972. Olimpijska. Sve uvode o tome sam već napisao, ali ima mnogo segmenata i fragmenata o kojima treba još nešto reći. Interesantni su, bolje se sagledavaju kao kadrovi, sekvence nego kao suvoparna celina. Tu mislim i na čuvenu turneju po Kini te godine. I o tome sam hteo da pišem.
Ova priča počinje u onoj našoj čuvenoj hali, danas lepo nazvanoj “Ranko Žeravica”, ali kako je i Ranko jedan od aktera priče – tajna veza je neraskidiva. Majski turnir, već formirana ekipa za Olimpijske igre, no samo Ranko i par ljudi oko njega znaju kojih 12 će u Minhen. Poslednje provere su u Čačku i Beogradu. Ti majski turniri su bili veoma jakih sastava. Na primer, te 1972. godine su pored naše reprezentacije učesnici bili Brazil, Argentina i jaka, veoma jaka ekipa sastavljena od igrača naše lige, malo starijih kao i onih koji su na pragu reprezentacije. Ti su posebno imali motiv da se dokazuju. Ja sam odigrao protiv Brazila u Čačku, solidno, ili dobro – kako reče Ranko. U Beogradu su igrali neki drugi od nas petnest, koliko nas je bilo na pripremama reprezentacije.
Sastanak pre utakmice u maloj svlačionici, desno u novobeogradskoj u hali. Ušao je Ranko sa još nekim u svlačionicu, i odmah reče: “Momci, ovo je kraj ovog dela priprema.U Kinu i na Olimpijadu idu Dugi i Georgijevski. A vi ostali nastavite da radite po klubovima i trudite se da se nametnete u budućnosti”. Tada su u modi bili uski sakoi, ja u jednom takvom, i mislim da sam hteo da puknem od sreće. Prestadoh da dišem. Hoću napolje, ali moraš da sačekaš kraj sastanka.
Trudeći se da ne budem eufuričan, polako izađem napolje i izgrlim se sa Jovom, domarom hale. On je bio radostan kao da sam mu najrođeniji. Hteli mi to da priznamo ili ne, čovek je ipak sebičan u takvim momentima, mada je to deo koji sport definiše i lepotom i nemilosrdnošću. Bude ti žao prijatelja koji su zajedno sa tobom pregrmeli sve podržavajući jedan drugog, ali ipak može ići samo jedan.
Krenem polako onom rampicom u halu, kad iza mene moj prijatelj Aleksandar Boričić, Bora, odbojkaš. Ja već zamičem, kad on viknu: “Dugi, dobili smo pet plus jedan na lotou!” To je u tom momentu bio najveći dobitak posle šestice. Bora i ja smo godinama zajednički igrali loto, tako što smo dogovorili određene brojeve u nekim skraćenim sistemima i on je to neverovatno strpljivo i pedantno prepisivao. Uporno i vrlo sistematično na brdu listića. Ja sam mu samo davao novac, a on je uvek na jednom na posebnom mestu uplaćivao. Tad se sve to radilo ručno. Kad mi je rekao da smo dobili, ja sam se uštinuo i pogledao gore da mi slučajno nešto ne padne na glavu. Onda nije bilo skrivenih kamera, nisam mogao da poverujem da mi se sve to dešava u tako kratkom vremenskom razdoblju. Obično se kaže da neće to june da me mune, ali nikad ne reci nikad. Siroti Jova se samo držao za mene da i on ne padne. Tek, te pare smo podelili i potrošili odmah, a nisu ni bile male. Međutim ova sreća sa reprezentacijom je bila nemerljiva.
Sutradan u novinama, mislim u Ekspresu, izađe vest: “Košarkaš Damnjanović dobio premiju na lotou”. O Rankovom izboru reprezentativaca ni reč. Vest je bila istinita, neko je u hodniku čuo Boru, ili je čuo od Jove, a kako su ljudi tumačili moj izbor u reprezentaciju posle tog napisa u novinama – ne znam. Mi smo ipak čudaci, generalno.
Pođemo u Kinu, preko Moskve. Tamo nas stave u neki “tupoljev” redovne linije. Unutra kao u kokošinjcu, sve puno, a malo mesta, jedva smo izdržali. Moskva-Omsk-Irkutsk-Peking. Svaka od ovih deonica po tri i po sata. Sedmi juni u Irkutsku, led na pisti, a mi u majcama i letnjim uniformama. A kao kuriozitet, bar za nas, ogroman aerodrom i “miljardu” aviona, međutim nije bilo dva ista. Neki mali koji lete za Sibir, dvokrilci, troktrilci, dvomotorci, višemotoci, bezmotorci, sa pedalama (ma šalim se), ali takva šarena izložba nije viđena nigde. Rusija je bila čudo toga doba. Sad više nije.
Svi smo kukali na let, bili smo mnogo umorni, i valjda se neko od naših čak i zvanično požalio. Turneja je svojom egzotičnošću učinila da sve te muke odmah zaboravimo, isto tako je brzo proletelo mesec dana, ili koliko smo već tamo bili. Onda se vraćamo istim putem, ali u suprotnom pravcu, i prisećamo se onog tegobnog leta prema Pekingu. Ulazimo u isti “tupoljev”, kad šok – pregarđeno pola aviona za nas, velika kožna sedišta, stolovi od finog drveta između. Braća Rusi su se potrudili da isprave grešku.
Let kao po loju. Posle ne znam kog obroka, Ćosa, Mek i ja za jednim od stolova počnemo partiju preferansa od 150 “bula”. Preferans je igra strpljenja i tolerancije, nekako više ide uz iskustvo. Ja ga danas igram mnogo i, mislim, dobro. Čak sam sad na sajtu ipref.com sa najvišim rejtingom, ali onda je to bio tek ulazak u tajne te lepe igre. Ćosa je to i onda dobro igrao, dosta bolje od nas dvojice. U jednom momentu blžio se i kraj leta, i kraj naše partije. Iz kokpita objavljuju sletanje za dvadesetak minuta.
Sećam se svakog sekunda, svake izgovorene reči i svih karata. Mek igra herca, i ima forcu karona, Ćosa ima adute, nema karona ali namiriše ga i zalepi mu kontru. Posle tri bacanja već se videlo kako Mek pada. Kontra radi, moje je bilo samo da sačuvam do kraja četvrtog kralja u karonu, to je Ćosi peti štih. I onda neko odozgo umeša prste. Čiča igra poslednjeg aduta, i ostaje mu dama u karonu, a ja čekam. U momentu kad je trebalo da na aduta bacim neku malu crnu kartu – otvaraju se vrata od prednjeg dela aviona, i u naš uređeni prostor uleće stjuardesa sa dva aparata za gašenje požara. Domaćica aviona. Ona je bila takvih gabarita da je na momenat izgledalo da ima četiri sise. Bila je ogromna. Ja zinuh, nisam osetio strah, ili bar nisam znao kako to izgleda u tom momentu. Gledam u gromadu sa četiri sise kojoj je eufemistički naziv stjuardesa, i – bacim kralja karo!
Ćosa zinuo u karte, ništa drugo ne primećuje, i onda njegov krik: “Jeba ti pas mater – čuvaj karu!!!” A odpozadi, jedan red sedišta iza nas, ozbiljan glas čoveka koji je u životu smo dva puta bio ozbiljan. Tada, i posle čuvene utakmice sa Portorikom u Minhenu. Rato Tvrdić i njegov uzvik: “Jebeš karu, čuvaj glavu”. Ona gromada se nagnula preko Ranka, gleda u desni motor. Ranko se smanjio. Ništa nismo ni videli, ni osetili. Niti je ko vikao ili paničio, sem stjuardese. Valjda smo bili mladi i verovali da ništa ne može da nam se desi. Jebiga mladost – ludost.
Prilazak aerodromu i sletanje je potrajalo duže od planiranog. Nikakvo trešenje, nikakvi znaci nekog kvara, samo je ona ogromna sela između mene i Rate, naterala nas da se vežemo i udarala nas po glavama da se sagnemo. Sleteli smo kao po loju, kunem vam se, i nisam osetio nikakav strah. Oni stariji i rukovodstvo su verovatno drugačije mislili. Samo mi je u glavi bila neka konfuzija.
Dugo smo rulali po pisti, i kad smo konačno stali zamaglila su se stakla, ona žena se odvezala i otrčala napred. Ustali smo, normalno uzeli stvari i krenuli prema zadnjim vratima koja su otvorili. Sami. Osoblja aviona nigde. Izlazimo napolje i vidimo da smo sleteli na neki nepoznati aerodrom. Rekoše nam kasnije da je to poluvojni aerodrom Vnukovo. Jedan od pedesetak u Moskvi. Aerodromska zgrada je bila toliko daleko da smo je jedva videli. Naš avion je bio na kraju piste. Gume na avionu nagorele od kočenja. Kasnije smo doznali da se upalio desni motor, i da pilot nije mogao da koči motorima. Posada se histerično smejala. Baš ih briga za putnike. Odoše napred u posebno vozilo. Mi prema autobusu.
Pored vazduhoplova, ili “vasduplohova”, desetak velikih vatrogasnih kola, i koliko putnika – toliko vozila hitne pomoći. Tad sam počeo da razmišljam i da zamišljam. Kao onaj majmun Čubaka iz “Rata zvezda” , ili kog već filma. Autobusom smo išli bar deset-petnaest minuta do terminala. U autobusu tišina. U stvari sve je bilo normalno, samo u glavi haos. Vatru nismo videli, valjda je odmah ugašena, samo motor nije radio. Prtljag uzesmo i u “Sputnjik” na spavanje. Sutradan letimo “karavelom” za Beograd. Onako umorni smeštamo se u sobe, i odmah na večeru. Kad tamo naša sutrašnja posada Jata. Zajedno jedemo, i u jednom trenutku kapetan, zaboravih mu ime, reče: “A vama se juče upalio avion na prilazu Moskvi”. Svi prestadoše da jedu, mrtva tišina. Malo smo mrljavili sa hranom, pa u sobe.
Ne znam koliko je nas spavalo te noći. Crv ne da mira, prevrtanja koliko hoćeš.
Ko se seća, “karavela” je jedan od poslednjih aviona koji je mogao i da jedri. Imao je veliku površinu krila. Posada nas čeka, uđosmo i kao na jastuku letimo dva sata do Beograda, meni kao dve godine. Sletanje meko da ne može mekše. U avionu žamor sve jači i jači, i pre samog kontakta sa pistom jedan urlik, histeričan, zastrašujući vrisak: “Bojana, Bojana, Bojanaaaa!” Zaledio sam se. Košarkašica Jasna Selimović je zvala svoju ćerkicu, njenu i Bošinu (Tanjevića), od godinu dana ili manje, koja je čekala kod kuće. Tad me je zabolelo i zbog Jasne, i svih koji su osetili naknadni strah i strepnju.
Nema te Metropolitan opere, niti dovoljno velike milanske Skala koja se može poredi sa zaglušujućim aplauzom koji je dobila posada “karavele” po sletanju u Beograd. A sve je samo bilo u glavi. Izašli smo normalno. Puno ljudi nas je sačekalo, više nego obično. Izgleda da se vest nekako izmigoljila i obišla Beograd. Bili smo opet nonšalantni, srećni. Ali strah se učaurio i od onda stoji i povremeno se javi, i raste.
Samo me je nervirala jedna mala plavoka, lepuškasta koja se muvala među nama. Na pasoškom sam preko dva ramena video njen plavi pasoš i ime, čini mi se da je glasilo – Erika Jong. Ili sam i to umislio…
Tek, od onda nisam miran niti sam u nekim rođačkim odnosima sa letenjem. Moj brat je avio inženjer, i preturio je svašta preko glave, da samo čujete te priče, i za njega je sve normalno. Ja sam od pretpostavke i zamišljanja šta je moglo da se dogodi, utrnuo. Govorim u svoje ime, a drugi… verovatno su isto osetili. Treba ih pitati.
P.S.
Godina je 1999, godina bombi, besa i nemoći. Krajem 1999. košarkaški veterani idu u posetu gradu Čeljabinsku. Jugozapadni Sibir. Učesnici je pamte kao najluđu turneju ikad. Za neke je bila naporna, za ostale još napornija. Gostoprimstvo, za mene, nikad ranije viđeno u Rusiji. Pamtim tu turneju i po tome što sam tada prvi put u Rusiji jeo dobro i mnogo. Bata Radović i pokojni Bora Raičević su to organizovali za pamćenje.
I u povratku, posle naporene oproštajne večeri, ili bolje reći noći, poluubijeni ulazimo u avion za Moskvu. Ja sam svoje strahove uvek proživljavao sam. Uzeh votku. Iznad Urala vidim da se nekima od sinoć votka ogadila. Gleda me Katanac, Predrag Katanić, i pita: “Ni sinoć nisi pio toliko, a sad si navalio”. Ja malo poćutah, i onda po nekom mom proračunu da smo iznad Urala, rekoh: “E, ovako pre dvadeset i sedam godina, na istoj ovoj ruti, se meni i mom prijatelju Žaretu, Žarku Kneževiću (a i on je bio član delegacije u Čeljabinsku) upalio avion
pred sletanje u Moskvu. Baš otprilike na ovom mestu”. Rekoh to od muke i čiste pakosti, priznajem. Da malo i komšiji crkne krava!
Nasta tišina. A votke posle nije bilo dovoljno!
Svim mojim prijateljima iz čeljabinske ofanzive, a posebno posvećeno počivšima Predragu Kataniću i Bori Raičeviću.
Photo: YouTube