Pre nekoliko dana sam dobio unuku Senu. Suluda sreća i uzletanje. A opet odjedanput neke druge obaveze, ne obaveze nego želje. I sada sve to – za moje godine – mnogo. Pošteno, napor ali i neizmerno zadovoljstvo. Naime u nekoj od organizacija, a za naše godine sve je iznenada, dolaze naša braća Slovenci – najzapadniji Sloveni, košarkaši i naš Bog Ivo Daneu. I moja generacija, ali on u svojoj osamdeset i sedmoj – ejj. I hoće da vidi Necu Đurića – svog ispisnika i ispisioca početaka istorije naše košarke. Našeg sveta koji je iznad svega. Dugi je njima bio i ostao junior, za sve a i za neizmerno poštovanje s moje strane.Tako se i osećam i ponašam i u ovim godinama.
A moja čuvena digresija. Ja poštujem, kao i svi moji iz generacije „gulanfera“ koji pokoriše Jugoslaviju 1973. svoje starije drugare, prijatelje i idole. Pokušavam koliko mogu da im ulepšam starost i, pošteno da malo i sebi dam na značaju. Ono „gulanferi“ je Necina definicija moje generacije u vremenu posle svih njihovih uzdizanja i reprezentativnih pojavljivanja. Mislim na naše iz Radničkog.
Neca je genije, sa neizrecivom željom za slobodom bez ograničenja.Kao da sebe prepoznajem u svemu tome. Ne kao kopiju, nego kao mentalni sklop. Njegova ćerka Nina može da posvedoči koliko meni i Neci verovatno znači moje poštovanje i pažnja prema njemu. Volim da se družim s njim jer nije naporan, voli ljude i ima jasan stav o pojedincima. Nekad je bila izreka – Neca malo sluša, pa onda malo ćuti. Interesantno da danas je malo, ali samo malo drugačiji. Meni je sa njim kao sa samim sobom. Po desetak minuta ne prozborimo, pa onda opet par pitanja sa obe strane i lična viđenja. Prelepo.On je za mene deda, a Ražanj ćale, pa vi sad vidite moje bogatstvo.

Nemanja Neca Đurić
Neca je sada u nečemu što se zove starački dom, malo turoban naziv za humanu ustanovu. Blizu svog stana, često menja prebivališta, malo i beži i hoće da bude SLOBODAN. Ja takav osećaj za slobodom osećam iu životu , a posebno u slikanju. Znam koliko je jak.
E pa sad meni je lepo da se družim sa njim i pokušavam i njemu da ulepšam starost. Čini mi se da to i njemu godi.
E pa sad dogodi se da dolazi drugi car sem Nece – Ivo Daneu. Sve u subotu. Pa obaveze prema mojoj sreći – novorođenoj unuci.
Lenjost i depresija me malo drmaju u poslednje vreme i pomislih da neću moći. Ali, što kaže moj prijatelj Srećko Jarić – sve se, Dugi , može. I od šest ujutru mašina: tri puta pijaca. A subota- moje viđenje sa prijateljima , košarkašima u “Savskom vencu”, pa Slovenci u dva, pa Vesna kod unuke. E pa sve se može kad se hoće. Verujte. Rešim – po Necu, pa zajedno u “Savski venac”, pa u “Stari bunar” kod Slovenaca. Pa onda dalje. Bilo me je malo strah da li će moći on da izdrži sve to. Demantovao me je. Jak je i hrabar.
Odlazim na Višnjicu po njega. Ljut. Nema dovoljno para da plaća ručak. Ne voli da to drugi rade. Nina to već nekako reši i mi, uz najlepši mogući razgovor, krenusmo u Birčaninovu kod GŠ. Malo hladno. Ali moj prastari sitroen dobro greje. I priča, nekako jednaki stavovi i mišljenja – pa mi dođe milo. Ili mi se to samo tako činilo od silne želje.
Ulazimo, moji prijatelji zabezeknuti, oduševljeni novim prijateljem. Svima je čast. Pitajte Boru Beravsa. To su svi sa Čubure, Kalenića – škole “Sveti Sava” i “Đuro Salaj, neki đaci moje majke i svi košarkaši. Ko odakle ali uglavnom iz Železničara. Obrazovani ljudi ,svako na svom planu ali košarka je veza. A Neca uzvišenost. Valjda i meni neka zahvalnost što ga dovedoh. I naš drug Vlada Kostić je stajao ispred Nece, nije hteo da sedne. Ogromno poštovanje. Sedimo i ponovo živimo svoj život i uspomene. Vredelo je, verujte. Ovo naše je iznad svega.

Ivo Daneu i Dragoslav Ražnjatović
Odsedeli smo dovoljno da čujemo sve preko reda i, verovatno, mnogo nedorečenog. I reče mi Raja prisutni da on zna Necu pre mene, i da ne treba da ga upoznajem. Znam ja to ali moram malo da se puvam – ej, Dugi je doveo NECU. Svi smo mi bogatiji pa i naš Mile i “Savski venac”. Naš “Savski venac” je bogatstvo i mi ga ljubomorno i sebično čuvamo.
A onda transfer u “Stari bunar”. Malo duža vožnja. I lep monolog, uglavnom, uz malo mojih intervencija. Ljudi, srce da ti stane. Lepote, ljubavi, hrabrosti pa i razočarenja i neviđeno poštovanje bake Kristine koja ga je podiglla u teškom vremenu. Oblakovska, Dobropoljska, Autokomanda i LOPTA kao magnet koja mu iritira mozak do neslućenih razmera. I rukomet i fudbal i odbojka i na kraju košarka.
I za sve mu je trebalo po „dva sata“ da nauči i postane glavni. Imponovalo mu je moje divljenje, normalno, prigušeno.
Naš saobraćaj, i to potraja i, pošteno, nisam se trudio da žurim. A umem.

Stari drugari
Na Dušanovcu mu zvoni telefon. To je jedan od onih telefona kojih ima u iskopinama u Vinči i kod Nece. U džepu od košulje koji on ne može da dohvati. Nervira se. Mislim da je Nina. Semafor. Ja ga izdžeparim i nađem isti i javim se. Telefon Ive Daneua i javlja se Ražanj. Sa ove strane Necin telefon i javlja se Dugi. Spikerfoni kao u Mentalisti. Uglavnom, stižemo. U Vidskoj gužva, ali preko puta ulaza ulaza u restoran veliko mesto za parking. Neko je odozgo to odredio, sigurno ne zbog mene.
Mala digresija. Neca mi reče usput da će ako se Ražanj ne pojavi, zaboraviti do traja života. Malo sam ublažio ali teško i za mnogo mlađe, i lako izdavajuće teških izjava. Kod semafora na Dušanovcu se samo istopio kad je čuo Ražnja. Neviđena povezanost.
I ulazimo u “Stari bunar”. Zbog tog i takvog ulaza je ceo tekst. Puštam Nemanju prvog. Cela kafana puna i svi nas gledaju. Osetili da pripadamo levoj strani i… tišina. Onako klinački pomislih da je malo i zbog mene.Neka ostane tako. Ali kad je ceo levi sto ustao – kreščendo. Niko nije smeo da pozdravi Nemanju pre Ive Daneua. Ma, ljudi, mi smo toliko iznad da je to neobjašnjivo. Takav susret ja ne umem da opišem sem da plačem. SUVI plač njihov i zagrljaj i tišina. Par običnih pitanja i ništa više. Onda mi ostali. Tu je bre i Ražanj bio junior. MI subjuniori. Svi su ustali. Verovatno i dosta njih zbog mene, bar se nadam. Ili želim. U svakom slučaju mesto pored Ive je odmah oslobođeno za Necu. Iva me pozva ali sam shvatio i znao i hteo da budem sa svojom generacijom, ovamo u dnu stola. Marko, Pera, Lemajić, najstariji i najmlađi Macura. I Katka svemogući. Napisao sam ja svojevremeno jedan tekst pod naslovom „Samo smo se družili“. Opet o druženju sa Slovencima, onda u “Manježu”. Bili smo mlađi i , možda, manje emotivni, ali isto tako egzaltirani i svoji. Pu, pu ne daj bože da ovaj nestrećnik Vulin namiriše neku zaveru. Jer mnogo su Slovenci navalili – možda imaju neke pretenzije. Jer, ne zaboravite oni su još 1941. poslali Ivu Daneua da ceo drugi rat provede u Natalincima i Beogradu, da izvidi situaciju. Ako neko čačne istoriju , možda su i Turci tako počeli. Koga zmija ujede. . . . .
I taman se zagrejasmo moradoh do unukice. Velika žal ali su svi razumeli. Kažu da je bilo prelepo. Razjedan sam između dve lepote ali je život nekad nemlosrdan režiser. Zbog Nece i Ražnja, mojih, srce mi je bilo puno. I zbog Mome, Praje i Kokija. I TO NE ZATO DA SE POKAZUJEMO KAO DOMAĆINI. Svi smo ovde bili svoji na svome. Pogotovu Marko i ja koji smo odrasli u jednom danu,shvatili šta je razlika između straha i sazrevanja čuvenog varljivog leta 1968..kada Rusi uđoše u Češku a mi ne odosmo na neko balkansko u Bugarsku. I ona dva velika džaka brašna i šećera u plakaru u mom stanu kad tog dana dođosmo kod moje majke na ručak. Prvi odrasli strah. Sve nas to vezuje. Neraskidivo.

Ovo su mala sećanja i digresije. Rekoše mi da je druženje prošlo neopisivo lepo. Tek, bili su na igralištu OKK Beograda, valjda da se podsete i velikog Žućka. Uveče sam sa mojom Vesnom svratio u hotel da ponovo vidimo Ivu i ostale. A Vesna ih voli. Sedeli smo i opet priče i sreća u ovim godinama. Naša i samo naša. Stoti put – naš svet je iznad. Dugi je sam sebi šašav i nademotivan, i ne dam nikom da mi to poništi. Danas su otišli u muzej Ranku u Novo Miloševo. Da, otišli su svi koji su pozvani i to je poštovanje prema još jednom velikanu, našoj vrednosti. Onda na utakmicu u Sabatku i onda natrag u „europsku“ uniju. Temeljni su ti naši Slovenci, naša braća i naše tkivo. Svi mi osećamo da se krunimo i svaki zajednički momenat je lepota. Možda svi mi treba da budemo hrabri i jaki kao Pera Marter. Heroj u borbi za još malo lepote u životu/o njemu sam pisao u članku o Gremlinima maja 2024/. Naši najzapadniji Sloveni su temeljno zavoleli ovu našu Srbiju na pravi način. Ajde da malo naučimo od njih.
Ova pričica je moja i samo moja. Ako se još neko nađe u njoj – lepo. Zbog svega ovoga ću bar pet dana lepo da sanjam. Moji su.
P.S. Ručak je organizovao Zoran Radović i skidam mu kapu.Nisu veliki klubovi veliki već oni koji imaju dušu. Ja sam pre desetak godina organizovao nešto što je ondašnji Savez propustio, a vezano za neku godišnjicu smrti Koraća. Neku večeru na Radničkom. Bili su i Cvele i Ržanj i Ivo i Pera Skansi i Rato i Šolman i Maki i svi mi mlađi i Pino.Fascinantan skup. Kada sam smenjivan “Glavni” mi je to uzeo za zlo. Mene je bilo sramota.Transfer sramote. Ostali ga nisu podržali ali su ĆUTALI. Kao – Radnički je vrlo bogat klub da organizuje kojekakve večere. KOJEKAKVE. I dan danas me kao Radničkovca vređa. Zato Zoranu – KAPA DOLE.
P.S. Neca i ja smo našeg drugara Raju videli u “Savskom vencu”. Posle pola sata zatekli smo ga u “Starom bunaru” i od silne euforije ga nisam primetio. Sramota me je i neka ne zameri.
Photo: Privatni album