U vremenu kad su sva košarkaška takmičenja suspendovana zbog pandemije koronavirusa, odlučili smo da naše čitaoce častimo u skladu sa motom ovog portala – Za one koji čitaju košarku. Poklanjamo vam knjigu koju ćete moći da čitate u nastavcima. Reč je o 50 biografija najvećih igrača NBA lige, a koje su svojevremeno objavljene u knjizi “50 veličanstvenih” autora Vladimira Stankovića i Aleksandra Ostojića. Uživajte u čitanju!
***
“Umakati”. Tako u englesko-srpskom rečniku piše značenje reči dunk. U košarkaškom žargonu Amerike ona znači samo jedno – zakucavanje. Potez kojim se bude usnuli gledaoci, bodre saigrači, ruši moral protivnika. “Dunking” je obično privilegija najviših igrača, koji su u stanju da se izdignu visoko iznad obruča. U profesionalnoj košarci mnogo je slavnih “Dunkera”. Pamte se zakucavanja Eldžina Bejlora, Konija Houkinsa, Vilta Čemberlena, Karima Abdul-Džabara…
Ali, jedan košarkaš je proslavio “dunking”, doveo ga do artizma, to je potez koji je postao njegov zaštitni znak. Reč je od Džulijusu Dr Džeju Irvingu, velikanu košarke, jednom od najboljih igrača NBA lige u njenoj istoriji, sigurno najpopularnijem i najomiljenijem košarkašu Amerike. Ambasadoru sporta, čiji je fer plej i dostojanstvo godinama fasciniralo ljubitelje košarke.
Teško je rečima opisati Džulijusov artizam među obručima. Doktora je, jednostavno, trebalo gledati i uživati. Na sreću obožavalaca, on je dovoljno dugo (do 37. godine) “operisao” na parketu. Bio je umetnik košarke. Svaki potez otkrivao je istinskog genija. “Hang time”, termin koji označava “visenje” u vazduhu, vezivalo se devedesetih isključivo uz ime Majkla Džordana. Međutim, taj izraz je prvi put primenjen upravo na Irvinga, čoveka koji je “izmislio” zakucavanje.
Iako visok svega 201 centimetar, zahvaljujući svojim dugim rukama i neverovatno velikim šakama, neponovljivoj koordinaciji i orijentaciju u vazduhu, za njega nije bilo limita. Dok bi drugi padali na parket, Doktor je još uvek bio negde gore, birajući najkreativniji način da poentira. Ostao je nedostignuti stilista. Elegancija i lakoća kojima je varao protivničke odbrane postale su legendarne. Saigrači su to znali. Bilo je dovoljno samo mu dodati loptu, i stati i uživati. On bi je zgrabio, kao jabuku u onoj njegovoj ogromnoj ručerdi. Bez ikakvog vidljivog napora, kao jedrilica bi uplovio u protivnički reket, a onda bi u najkomplikovanijim situacijama njegovi košarkaški geni slali pravi kod, koji je pretvaran u simfoniju.
Sa njim nikad nije bilo dosadno na utakmicama. Ljudi su ostajali na svojim sedištima sve do poslednjeg sekunda već rešenih mečeva, jer su znali da će Doktor verovatno izvesti nešto što još nisu videli, i što nikada više neće videti. Oni koji su ga često gledali kunu se da je Doktor mogao u vazduhu menjati pravac leta.
Džulijus Vinfild Irving II rođen je 22. februara 1950. u Ruzveltu, država Njujork. Odrastao je u teškim uslovima. Otac je napustio kuću kada su mu bile tri godine. Majka Keli je jedva prehranjivala malog Džulijusa, brata Marvina i sestru Aleksis, radeći kao socijalna radnica i čistačica. Džulijus je bio vrlo ozbiljno i mirno dete. Slobodno vreme je provodio u obližnjem Kembel parku, na košarkaškom igralištu. Sa 11 godina odigrao je prvu pravu košarkašku utakmicu u centru Armije spasa. Deset godina stariji Don Rajan, u to vreme dobar studentski igrač, zapazio je talentovanog dečaka predugačkih ruku i nogu.
U ranoj fazi Džulijusovog loptanja, Don Rajan je usmeravao budućeg Doktora, i na neki način mu zamenjivao oca. Kada je došlo vreme da Džulijus krene u srednju školu, preporučio ga je nastavniku fizičkog vaspitanja ruzveltske gimnazije na Long Ajlendu, Erlu Mozliju. Ovaj se seća dečaka Džulijusa:
– On nikada nije bio uličar, ili pijanac, za razliku od mnoge dece iz geta. Uvek ste ga mogli pronaći u Kembel parku. Nisam nikad čuo za neku svađu ili tuču u kojoj je učestvovao.

Nije prošlo mnogo vremena, a mali Džulijus je postao zvezda betonskih igrališta. U srednjoj školi ovaj dijamant je brusio trener Rej Vilson. On je odmah shvatio kakav potencijal je dobio, pa je Irving vrlo rano savladao osnove tehnike igrajući na svim pozicijama u timu. Međutim, gimnazija u Ruzveltu nema reputaciju rasadnika košarkaških talenata, pa je Džulijus, uprkos dominaciji na srednjoškolskim utakmicama, ostao nezapažen.
Po završetku srednje škole trebao je odabrati univerzitet. Masačusets, udaljen sto milja od Bostona, poslednji je mogući izbor košarkaša koji imaju na umu profesionalnu karijeru. Atlantik, Pacifik i Big Ten su divizije iz najvišeg doma američke univerzitetske košarke. Jenki regija, u kojoj se takmiči univerzitet Masačusets, čini grupa košarkaški beznačajnih akademskih ekipa. Džulijus je odabrao prodor iz senke. Želeo je da bude blizu kuće i porodice, nije ga brinulo što je svom univerzitetu neuporedivo više doneo, nego što je zauzvrat dobio.
Jeo je, pio i spavao – košarku. Bio je kao brucoš visok 194 cm, ali je već na drugoj godini postizao po 25,7 koševa i imao prosek 21 uhvaćene lopte. U leto 1970. odigrao se ključni obrt u njegovoj karijeri. U Kolorado Springs, olimpijski kamp, bili su pozvani najbolji koledž-igrači iz cele Amerike. Biran je tim koji će krenuti na turneju po Evropi i Sovjetskom savezu, a najbolji bi trebalo da nastupe na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. Iako je Tom Mekmilen, jedan od pozvanih igrača, ubeđivao trenere da najbolji košarkaš Amerike nije pozvan, organizatori su se Džulijusa Irvinga setili tek kad se jedan od kandidata povredio. Srećom. Bio je najbolji igrač turneje.

ABA, košarkaško nedonošče Gerija Dejvidsona, objavila je svoje osnivanje 2. februara 1966. Mladi kalifornijski pravnik je, u društvu sa grupom bogatih košarkaških zanesenjaka, poželeo vlastitu košarkašku ligu. ABA je trebala biti konkurencija već etabliranoj NBA. Kapitala nije nedostajalo, entuzijazma je bilo napretek. Kao prvi komesar ABA angažovan je slavni Džordž Majkan, superstar NBA iz četrdesetih i pedesetih godina. Mlada liga donela je nekoliko svežih noviteta, ali ni u jednom trenutku nije ugrozila primat NBA. Majkan je izmislio danas popularnu trojku, igralo se crveno-belo-plavim loptama, a na ol star utakmicama organizovana su takmičenja u zakucavanju. Međutim, glavni problem ABA lige bio je u njenom provincijalizmu. Da bi se u Americi nešto novo uspešno plasiralo, potrebno je to uraditi u megapolisima: Njujorku, Los Anđelesu, Čikagu ili Dalasu. I imati podršku moćnih TV mreža. ABA nije uspela ostvariti nijedan od tih uslova.
U proleće 1971. Džulijus Irving je završio treću godinu studija. U to vreme pravila NBA nisu dozvoljavala draftovanje studenata pre nego što završe četvrtu godinu na fakultetu. ABA je već tada malaksavala, i nije birala sredstva u borbi za opstanak. Klubovi iz ove lige masovno su kupovali nediplomirane studente, koji su kasnije dokazali svoju visoku klasu i u NBA (Spenser Hejvud, Mozis Meloun, Džordž Gervin, Artis Gilmor…). Džulijus Irving je zapao za oko Virdžinija Skvajersima, iz provincijskog Norfolka. Šestog juna 1971. vlasnik kluba Erl Formen ponudio je Irvingu četvorogodišnji ugovor za svotu od pola miliona dolara – iako ga je samo jednom gledao kako igra. Al Bjanki, trener Skvajersa, nije poznavao Džulijusa. Ipak, verovao je svom gazdi. A univerzitetska statistika Irvinga je govorila da je on jedan od sedmorice igrača u pola stoleća dugoj istoriji NCAA lige, koji je imao prosek bolji od 20 koševa (26,3) i 20 skokova (20,2).
Svoju prvu profi sezonu odigrao je virtuozno (27,3 koša i 17,1 skokova). Legalizovao je u profesionalnoj košarci neke poteze koje do tada niko nije video van betonskih terena.
Betonska igrališta su mesta gde se u Americi rađaju buduće zvezde. Vikendom se skupljaju majstori, idoli geta, i prostor oko terena je pun gledalaca. Uz teren su i obavezni Harlem-kasetofoni, svi podešeni na istu radio stanicu, iz kojih grmi fanki. Preko leta na ovim terenima obično se igra takozvana letnja liga. Dolaze koledž-zvezde sa ambicijom da postanu profesionalci, pravi profiji koji ne zaboravljaju svoje korene, i anonimci željni testiranja sa igračima koji se bave organizovanom košarkom. U prvom planu su individualne kreacije.
Na jednoj utakmici letnje lige 1972. na Holkomb Ruker igralištu u njujorškom Harlemu, Džulijus Irving je doktorirao košarku. Najavljivač, oduševljen njegovim egzibicijama, nazivao ga je Pandža, Crni Mojsije, Čarobnjak, Mali jastreb… Za vreme jednog tajmauta sam Irving mu je došapnuo: “Najavljuj me – Doktor Džej!”
Svoju drugu sezonu u Virdžiniji odigrao je još blistavije. Sa prosekom od 31,9 poena postao je peti strelac ABA lige, i izabran u idealnu petorku prvenstva. Došlo je, očigledno, vreme da Doktor Džej izađe iz anonimnosti Norfolka, i stupi pod reflektore najveće košarkaške pozornice.

Prelaskom u NBA Doktor Džej nastavlja tamo gde je stao u ABA ligi. U Filadelfiji niže “dabl-dabl” cifre koševa i skokova. Već u prvoj NBA sezoni, 1976-77, nastupa na ol star meču, i završava ga neviđenim trijumfom. Za 30 minuta postigao je 30 koševa, i nanizao 12 uhvaćenih lopti. Na kraju meča nije se ni postavljalo pitanje najboljeg igrača. MVP trofej završio je u njegovim ogromnim rukama.
U prvenstvu Filadelfija sa njim i Džordžom Meginisom osvaja titulu prvaka Istočne konferencije. Doktor je dao svoj doprinos sa prosekom 21,6 poena. A tek je u plej-ofu eksplodirao! U 19 utakmica doigravanja postiže 27,3 koševa, igraju veliko finale protiv Portlanda, ali gube od Bila Voltona i kompanije u seriji od šest mečeva.
Vrhunac je dostigao početkom osamdesetih godina. U sezoni 1980-81 igra briljantno, nagomilano iskustvo i glad za titulom inspirišu ga na vrhunska ostvarenja. Postiže 24,6 poena u proseku, uz osam skokova i 4,5 asistencija. Osvaja te godine trofej “Moris Podolof” namenjen najkorisnijem (MVP) igraču u NBA. Prvi put posle 1964, kada je Oskar Robertson bio MVP lige, dogodilo se da centar nije osvojio priznanje koje nosi ime prvog komesara NBA.
Te 1980. NBA je slavila jubilej, 35 godina postojanja. Doajeni sportskog novinarstva, koji su pratili profi košarku u profi ligi od njenog osnivanja, odabrali su 12 veličanstvenih, najboljih igrača u istoriji NBA. Bil Rasel je izglasan za najvećeg igrača, a briljantni “tompus” Red Oerbah za naj-trenera kraljice igara. Džulijus Irving je zasluženo našao mesto u tom sastavu, pored Eldžina Bejlora, Boba Petita, Džona Havličeka, Vilta Čemberlena, Džordža Majkana, Karima Abdul-Džabara, Džerija Vesta, Oskara Robertsona i Boba Kuzija.
U prvenstvu Siksersi jure ka tituli, uz dva pojačanja: sjajnog Endrua Tonija, i nepredvidivog Morisa Čiksa. Međutim, u polufinalu Irvingov tim zaustavlja Boston sa Larijem Birdom, novom detelinom koja donosi sreću.

Piramida peščanog sata Irvingove karijere neumitno ističe, a titula, Dokova najveća želja, već postaje noćna mora. Siksersi 1982. gube još jedno finale plej-ofa, Los Anđeles Lejkersi završavaju posao u Forumu (4:2).
– Za sve ove godine samo jednom sam zaplakao posle utakmice, i to posle poraza u Forumu 1982. – seća se Doktor promašaja u borbi za titulu.
Klub iz Filadelfije je imao sjajnu ekipu, konsolidovanu, uigranu, vrhunskog trenera (Bilija Kaningema), razornog i zrelog Irvinga, ali – nešto je nedostajalo. To “nešto”, šampionski začin, bio je Mozis Meloun, centar Hjustona, profesionalac već od devetnaeste godine.
Šef Siksersa olakšao je za 13,2 miliona dolara (šestogodišnji ugovor) svoju kasu. Rušilački centar, a Mozis je upravo to bio, očvrsnuo je lepršavu igru Filadelfije. Poput uragana protutnjali su kroz ligu (65:17). U plej-ofu su najpre samleli Njujork (4:0), pa onda Milvoki (4:1), i u velikom finalu uklete Lejkerse sa nezapamćenih 4:0! Irving, Meloun, Čiks, Toni, Bobi Džons, Klemon Džonson, Redži Džonson, Mark Javaroni, Majkl Rej Ričardson… bili su jedan od najjačih profi bendova u istoriji NBA. Doktor Džej je konačno dovezao Filadelfijina “ambulantna kola” do trofeja, trijumfa koji smatra vrhuncem karijere. Antialkoholičar, Doktor ni u zanosu pobedničkog slavlja nije okusio ni kap šampanjca:
– Hteo sam da mi svi osećaju ostanu bistri. Želeo sam da osetim svaki delić slasti trijumfa, i da ga zadržim u jasnom sećanju. Toliko smo puta promašili vrata pobede, da sam ponekad gubio svaku nadu. Još uvek pamtim sve detalje!
Mogao je tada mirno otići. Te 1983. godine još jednom je proglašen za najboljeg pojedinca na ol star meču u Los Anđelesu. Bile su mu 33 godine, imao je već sva pojedinačna priznanja, a sada i klupsko odličje.
Postajao je sve više angažovan poslovima izvan borilišta. Otvorio je lanac prodavnica cipela u Pensilvaniji. Bio je voditelj sopstvene TV serije “Džulijus Irvingov fokus”, glumio je u popularnoj dečjoj seriji “Sezam Strit”. Za višegodišnje angažovanje i materijalno pomaganje Lupus Fondacije, u borbi protiv retke kožne bolesti kojoj je podlegao njegov brat Marvin, i za učešće u “Don’t Foul Out”, kampanji protiv droge, proglašen je 1985. za sportistu godine u Americi.
Posle prilično loše sezone 1984-85 učestala su pitanja o povlačenju. Doktor je odlučio da produži dalje. Zaigrao je svoje dve poslednje sezone na mestu beka, i odigrao ih bez eha zvižduka i uzdaha sažaljenja. Govorio je da je bolje ostati malo predugo, nego nedovoljno dugo. Neki slavni odlaze ostavljajući nedoumicu: da li su mogli još? Irving je dao sve odgovore, i to stilom koji ga je krasio tokom cele karijere.
U leto 1986. istekao mu je ugovor, i kao takozvani “slobodan agent” mogao je da izabere novu sredinu. Odbio je ponudu Juta Džeza vrednu 3,8 miliona dolara za dvogodišnji ugovor. Pregovori sa Haroldom Kacom, vlasnikom Filadelfije uspešno su okončani. Za poslednju sezonu u crvenom dresu “File” dobio je 1,485.000 dolara. Bio je zadovoljan jer Siksersi konačno počinju stvarati familijarnu tradiciju u klubu, nešto što je dotle bilo vezano samo uz ime Boston Seltiksa.
– Ja sam prvi igrač Filadelfije koji može najaviti da će završiti karijeru u klubu – rekao je tada Doktor Džej. – Svi su do sada, zahvaljujući nemilosrdnosti odnosa u profi sportu, bili oterani, prodati, ili se sami povukli.
Na dan starta prvenstva 1986-87, Doktor Džej je najavio da igra svoju oproštajnu sezonu:
– Nisam želeo da najavim kraj usred sezone, da ljudi ne pomisle da je odluka posledica jedne loše igre. Dobro sam promislio, i definitivno odlučio, bez obzira na nivo moje igre. Biće još i dobrih i loših partija. Svestan sam da više nisam vodeći igrač. Ali, nisam prvi koji igra sa 37 godina na leđima. Van sezone, treniram četiri sata dnevno – više od saigrača. Ne varam ovu divnu igru. Istovremeno, spreman sam za odlazak. Mnogi ljudi sanjaju karijeru profesionalnog sportiste. Ja sam imao privilegiju da to budem 16 godina, i da sam odredim kada ću se povući. Tužan sam, ali i uzbuđen. Košarka mi je bila sve, ali sada sam spreman na život bez nje, i željan sam drugih stvari u životu.

Irving je ostao uz košarku, najpre kao TV novinar i komentator, a kasnije i kao putujući ambasador ove igre. Postao je i uspešan poslovni čovek, vlasnik investicionog preduzeća Irving Grup, i suvlasnik Koka-koline punionice u Filadelfiji.
Cela poslednja sezona bila je u znaku oproštajne turneje Doktora. U 23 grada NBA lige dočekan je sa iskrenim poštovanjem i pažnjom. Na prvom gostovanju, u Indijanopolisu, rekao je:
– Ne želim da se moj oproštaj pretvori u trenutke skrušenosti i žaljenja. Neka moja oproštajna sezona bude proslava, i nadam se da će se ljubitelji košarke radovati zajedno sa mnom mojim poslednjim nastupima.
U Juti je dobio na poklon skije, u Indijanopolisu ključeve grada. U Los Anđelesu je Karim Abdul-Džabar održao na terenu govor, i poklonio Doktoru stolicu za ljuljanje. U San Antoniju poklonili su mu čizme od teleće kože ručne izrade, u Milvokiju trener Don Nelson mu poklanja svoj obavezni deo garderobe – kravatu-ribu. U Finiksu je dobio lutku koju su izradili Hopi Indijanci, a u San Fransisku mu je priređena oproštajna parada sa 30.000 učesnika! U Boston Gardenu najljući suparnik Siksersa Lari Bird poklanja Doku komad legendarnog parketa. Red Oerbah mu je tom prilikom rekao: “Da si igrao kod nas, naša slava bi bila još veća!”
U njegovoj Filadelfiji priredili su mu veličanstven oproštaj. Ceo grad je bio na ulicama, dok je Doktor paradirao u starom zelenom “maseratiju”. Vilson Gud, crni gradonačelnik Filadelfije, tom prilikom je rekao:
– Nadam se da se nećeš kandidovati za gradonačelnika, jer tada ne bih ni pokušao da se izborim za drugi mandat.
U Atlanti, prilikom jednog od poslednjih nastupa, Dok je prekinuo govorancije i hvalospeve:
– Hvala svima za divne trenutke pažnje i poštovanja. Molim saigrače i suparnike da mi oproste što toliko dugo čekamo na početak utakmice. Zato – počnimo igru što pre!
Na pretposlednjoj utakmici sezone, 17. marta 1987. u prepunom Spektrumu zabio je 38 koševa. A kad je 4 minuta i 49 sekundi pre kraja četvrte četvrtine još jednom zavitlao “slam”, i zakucao svojim legendarnim stilom, priključio se dvojici košarkaških besmrtnika – Džabaru i Čemberlenu. Samo su oni u tom trenutku postigli preko 30.000 koševa u karijeri. Doktor Džej se zaustavio na 30.026.

Biografija
Ime: Julius Winfield Earwing II
Rođen: 22. 02. 1950. u Ruzveltu (Njujork)
Visina: 201
Univerzitet: Masačusets
Draft: 1972. odabrao ga Milvoki kao 12.
NBA: Filadelfija (1976-1987)
Broj poena u regularnoj sezoni: 18.364 (22,0)
Broj poena u plej ofu: 3.088 (21,9)
Skokovi: 5.601 (6,7) + 994 (7,0)
Broj utakmica: 836 + 141
Ol star: 11 nastupa
Priznanja: član šampionskog tima (1983), MVP prvenstva (1981), pet puta biran u A-petorku šampionata i dvaput u B-petorku, dvaput MVP ol star meča (1977, 1983), povodom 35-godišnjice NBA lige 1980. izabran u najbolji tim svih vremena
Kuća slavnih: član od 1993.
Photo: NBA
1 komentar
dokaz koliko je bio popularan govori dasu mu svi odali poštovanje