Оhajo i košarka u istoj rečenici – to je spoj koji momentalno asocira na brojne velikane loptanja između dva obruča, ponikle u ovoj američkoj državi. Džon Havliček, Džeri Lukas, Nejt Tarmond, Gas Džonson, Lebron Džejms… Izdvojićemo samo najveće u impresivnom spisku zvijezda koje potiču s ovih prostora, a ostavile su neizbrisiv trag u istoriji kraljice igara.

U Ohaju je “kraću minutažu upisao” i Stef Kari. Igrom slučaja as Golden Stejt Voriorsa rođen je u Akronu, i to u istom porodilištu kao Lebron! Za sve je “kriv” angažman Stefovog oca: u sezoni 1987/88 Del Kari je branio boje Klivlend Kavalirsa, a njegova ljepša polovina donijela na svijet budućeg trostrukog šampiona NBA. Treba dodati da za razliku od “Kralja”, koji uživa kultni status u Ohaju (naravno, u sljedbenike “kulta” ne ubrajamo fanatike Kavsa koji su 2010. nakon Džejmsove selidbe u Majami spaljivali dresove s njegovim imenom), “Splash Brother” s trideseticom na leđima svojim zavičajem naziva Sjevernu Karolinu u koju je s roditeljima preselio kao beba od 6-7 mjeseci nakon što je Kari senior potpisao za Šarlot Hornetse.

Ali vratimo se Ohaju. Tu je ponikao i junak ove priče, momak po imenu Džon Dibler. Uz oca Kita, košarkaškog trenera, i stariju braću-košarkaše, Džejkoba i Džeremaju, mali Džon je rano prigrabio narandžastu loptu i posvetio se ovom sportu. Još kao dječak ispoljio je izrazit šuterski talenat, pa su košgeterski rekordi počeli da padaju kao snoplje.

U analima basket bitaka lokalnih srednjoškolskih ekipa ostaće zapisano da je Džon Dibler bio najbolji strijelac i igrač Upper Sandusky High School koja je 2005. osvojila titulu prvaka druge divizije Ohaja. U finalu je ubacio 32 poena i dodao 14 skokova.

“Hm, druga divizija!” reći će skeptici. Ako mislite da je u Ohaju to mala stvar, jedan podatak za vas – Diblerovu šutersku egzibiciju u finalu koje je odigrano u dvorani Ohajo Stejt univerziteta s tribina je posmatralo 18.229 gledalaca!

Dvije godine kasnije Džon je oborio rekord Džeja Barsona (2.958 poena), do tada najboljeg košgetera u konkurenciji srednjoškolaca, i sa 3.208 postignutih poena postao prvi školarac u Ohaju koji je prebacio tri hiljadarke. O kakvom se dostignuću radi najbolje svjedoči činjenica da je Lebron Džejms na toj listi tek peti (2.646 poena), a Džeri Lukas – dvanaesti (2.438). U svojoj posljednjoj sezoni Dibler je knjižio 41,2 poena po utakmici, uz 12,3 skokova i šest asistencija, a ostaće upamćen i njegov šuterski podvig kada je na jednoj utakmici ubacio 77 poena.

U istom stilu Dibler je nastavio i na koledžu, u dresu Ohajo Stejt Bakajsa. Kako sam kaže, kao brucoš se dosta mučio da “namjesti ruku”, ali već naredne sezone je osuo “rafalnu paljbu” i nije prestajao da “sipa” do samog oproštaja od studentske košarke – tragičnog poraza u duelu s Kentaki Vajldketsima u “Sweet Sixteen” fazi šampionata NCAA 2011. godine. Navijači su ga prekrstili u “Threeblera”, a u posljednoj sezoni je postao novi rekorder Ohajo Stejta i renomirane Big Ten konferencije po ukupnom broju ubačenih trojki (374) u studentskoj karijeri i usput oborio rekord koledža po broju postignutih trojki u jednom meču (10, uz samo dva promašaja, 1. marta 2011. protiv Pen Stejta).

Na NBA draftu ga je u drugoj rundi kao ukupno 51. pik birao Portland, ali nakon probe nije obukao dres Trejlblejzersa. Zaputio se preko okeana, prva stanica mu je bila Atina, da bi nakon jedne sezone u Panioniosu završio u Izmiru. Prije četiri godine s Karšijakom je osvojio Kup i Superkup Turske, a u narednoj sezoni bio jedan od koautora velike senzacije, te podigao i trofej šampiona države. U Darušafaku, koja je njegov peti klub u Turskoj, je stigao s reputacijom strijelca s najboljim procentom šuta (51,5%) za tri poena u istoriji Evrolige.

Prošle nedjelje je bio u Moskvi, ekipa iz Istanbula gostovala je CSKA u okviru trećeg kola Evrolige. Puleni Ahmeta Čakija su pokazali dopadljivu košarku, dugo bili u vođstvu, imali 9 poena prednosti početkom treće četvrtine, ali je ruski div onda uključio „mlin“ i za nekih sedam minuta zbrisao protivnika. Darušafaka je grizla do kraja, za 1:17 prije finalne sirene Dibler je trojkom spustio razliku na samo četiri poena, ali je domaćin u finišu ipak sačuvao prednost. Po završetku utakmice Džon je odvojio petnaestak minuta za razgovor s reporterom Koš magazina u kom je iznio utiske o duelu s „Armijom“ i osvrnuo se na svoju karijeru.

Odigrali ste odlično 30 minuta, „držali za grlo“ CSKA dobar dio uktamice. Šta je nedostajalo za pobjedu?

– Igrali smo zaista dobro. Kad spustite tim poput CSKA na 30 poena u prvom poluvremenu, sigurno ste na dobrom putu. Imali smo šansu da dobijemo utakmicu, ali u trećoj četvrtini nismo bili na visini zadatka, za razliku od ostale tri. Inače, ovo nam je treća evroligaška utakmica u novoj sezoni, a obje u gostima smo igrali protiv jakih ekipa (madridskog Reala i Moskovljana – Koš magazin).

Tvoj zaštitni znak je šut za tri poena. Večeras te nije baš najbolje slušao, tri promašaja zaredom, ali u samoj završnici, kad je bilo najvažnije, pogodio si jako težak šut. Na početku sezone procenat ubačenih trojki ti isto nije sjajan, 25%, ali vidi se da nikada ne gubiš samopouzdanje i ne plašiš se da preuzmeš odgovornost. Otkud tolika vjera u sebe?

– Ima uvijek takvih utakmica. Šuteri su tu da šutiraju. Moj zadatak je da uđem u igru, pa ako nemam priliku za šut, otkrivam se, tražim poziciju i „širim“ odbranu rivala. Čuvari me najčešće ne ostavljaju samog kako bi pomogli nekom u odbrani, što pruža šansu mojim saigračima da dođu u poziciju za šut. Ako mogu na taj način da pomognem, obavio sam svoj zadatak. Kroz karijeru sam dokazao da mogu da pogađam šuteve poput ove trojke večeras, i uvijek nastavljam da šutiram, jer sam siguran da svaki šut koji uzmem mogu da pogodim.

Kako danas izgleda tvoj šuterski trening?

– Kad sam bio mlađi to je izgledalo malo drugačije. Sada imamo dosta zgusnut raspored I teško je naći vrijeme za dodatan rad na šutu. Obično dolazim petnaestak minuta ranije u dvoranu, šutiram dok ne pogodim nekih 50-100 šuteva, trudim se da ostanem u ritmu, ponavljanje je ključno za svakog šutera.

Da se vratimo tvojim počecima. Kako izgleda odrastanje talentovanog dječaka u Ohaju gdje se košarka jako voli?

– Moj stariji brat Džejk I ja smo igrali zajedno u školskoj ekipi koju je trenirao naš otac, bio je to pravi blagoslov. U određenim trenucima je bilo teško, ali u školi sam stekao navike da dobro radim na treningu, da posvetim svoje vrijeme košarci. U svakom trenutku mogao sam da dođem u dvoranu, imao sam dobre uslove da napredujem. Kad samo pomislim da u tridesetoj imam iza sebe već osam godina staža u profi košarci… Dug je to put, ali uživao sam od samog početka. U Ohaju ljudi vole košarku, američki fudbal, to je država u kojoj sport igra zaista veliku ulogu.

Jeste li imali jak “vjetar u leđa” s tribina?

– Imali smo fenomenalne navijače, ludu atmosferu, hala nam je bila krcata. Kad bismo izgubili poneku utakmicu u gostima, to bi bio praznik za navijače protivničkih ekipa, jer su protiv nas svi kidisali. Na koledžu – ista priča, Ohajo Stejt je imao odlične igrače, ali I jaku podršku s tribina na svakoj utakmici.

Kakav je osjećaj biti prvi strijelac među srednjoškolcima Ohaja i ujedno znati da je i Lebron Džejms na istoj listi, ali nekoliko mjesta niže?

– Mislim da još nisam svjestan šta sam postigao, jer i dalje igram, ali možda jednog dana kad se povučem, pa se osvrnem na svoju karijeru, to će vjerovatno biti cool. Moram da kažem da sam imao sreću da igram sa zaista dobrim saigračima, a što se tiče rekorda, pretpostavljam da će to biti dobar osjećaj kad godine prođu i utisci se “slegnu”.

Priča kaže da te je bivši rekorder Džej Barson jednom prilikom sreo u Najkijevom kampu i upitao da li si svjestan da si prišao dosta blizu njegovom rekordu. Iskreno si odgovorio da nisi, a tvoja skromnost i neopterećnost individualnim priznanjima ostavila je na njega veoma jak utisak. Da li je moguće da nisi brojao poene i “kibicovao” stari rekord?

– Ne, zaista nisam brojao poene, roditelji su me dobro vaspitali, a uz oca, koji mi je bio I trener, od malih nogu sam znao da je ekipa na prvom mjestu. Kad ekipa pobijedi, svi igrači dobiju priznanje. Tako je bilo u školi, na koledžu, u profesionalnoj košarci, svugdje je pobjeda na prvom mjestu. Timska pobjeda je najvažnija stvar u ovom sportu, kako si ti lično odigrao je sekundarno. Naravno, svako želi da odigra dobro I učini sve da pomogne ekipi, ali nema ništa važnije od pobjede.

U devetnaestoj upisuješ koledž, a ona ista Value City Arena u kojoj si kao srednjoškolac briljirao u finalu prvenstva države, postaje ti druga kuća. Najstarija konferencija u NCAA, velike tradicije, još veća očekivanja, ogroman publicitet… U startu te pratila reputacija izvrsnog šutera koji je “brz na obaraču” I od kog se očekivalo da odmah cijepa mrežice. Kako je proticao tvoj prelazak u studente, prvenstveno s košarkaškog stanovišta? Koliko si bio spreman na taj korak?

– Bilo je ludo, pogotovo kad se sjetim svoje prve godine na fakultetu, bio sam užasan, ubacivao sam samo 29% trojki, nisam mogao ništa da pogodim. Bilo mi je jako, jako teško te prve godine, ali sam poslije završetka sezone prionuo na posao, baš sam naporno radio, naš stručni štab, trener Mata (Tad Mata, najuspješniji trener u istoriji univerziteta Ohajo Stejt, četvorostruki šampion Big Ten konferencije, dva puta je vodio ekipu do Fajnal fora, uključujući vicešampionsku sezonu 2006/07 kada su Bakajsi u finalu poraženi od Florida Gejtorsa – Koš magazin) i njegovi pomoćnici su mi dosta pomogli. Igrati za njih bilo je nevjerovatno iskustvo. Zahvalan sam svima što su mi pomagali da napredujem iz godine u godinu, imao sam odlične saigrače i moj zadatak je bio isti kao i danas – da poentiram i “širim“ odbranu protivnika. Zahvaljujući iskustvu koje sam stekao na koledžu bio sam dobro pripremljen za prelazak u profesionalce.

Tvoj oproštaj sa studentskom košarkom je bio dosta bolan – Ohajo Stejt je u regularnoj sezoni 2010/11 ostvario fenomenalan skor, 32-2, prije početka “Martovskog ludila” bio rangiran kao prva ekipa u zemlji i dosta sigurno koračao kroz NCAA turnir prema Fajnal fouru. San je srušen u polufinalu Istoka gdje vas je nadigrao Kentaki. Kod 57-60 ti si pogodio nevjerovatnu trojku za izjednačenje i eventualni produžetak. Na semaforu je ostala 21 sekunda, ali je Brendon Najt u posljednjem napadu Kentakija pogodio i odlučio utakmicu – zadnji šut Ohajo Stejta je završio na obruču. Kad vratiš film unazad, šta vidiš s ove distance? Da li ste mogli bolje da odigrate završnicu?

– I dan danas mislim o tome. Sjećam se tog napada kod tri poena zaostatka, akcija nam se maltene raspala, ali uspio sam da se odvojim od čuvara bukvalno na korak I pogodim tu trojku. Preostalo nam je da odbranimo svoj koš I Aron Kraft, vjerovatno jedan od najboljih odbrambenih igrača koje sam ikada vidio, je odigrao odličnu odbranu, ali momak je svejedno pogodio težak šut (Brendon Najt se nakon te prve godine u Kentakiju otisnuo u NBA, kao 8. pik u prvoj rundi birao ga je Detroit, a od ove sezone je član Hjuston Roketsa – Koš magazin).To je košarka. Stalno pričam ljudima da smo te godine, uzevši u obzir učinak tokom čitave sezone, bili najbolji tim u zemlji. Ali ljepota NCAA turnira je u tome da titulu ne osvaja uvijek najbolji tim. Takva je realnost. Te večeri nismo prikazali našu najbolju igru, a Kentaki, koji je bio jako talentovana ekipa, je odigrao dobro I slavio. Zato kažem da je NCAA turnir najveći sportski događaj na svijetu, jer ima toliko nepoznanica. I dalje me jako boli taj poraz, mislim o njemu stalno, ali sam bio blagosloven da četiri godine nastupam za Ohajo Stejt I igram zajedno s jako dobrim momcima.

Da li ste mogli do titule te sezone?

– O, naravno, vjerovali smo u sebe, tokom cijele sezone smo izgubili samo dvije utakmice, I to u gostima, savladali su nas Perdju I Viskonsin I niko više. Te sezone borba u našoj konferenciji je bila baš jaka, nekoliko timova je bilo rangirano u prvih 10 u SAD, ali imali smo odličan tim koji je zaista mogao da uzme šampionsku titulu.

Draft, proba u Portlandu, selidba u Grčku… Američkim igračima je u pravilu potrebno neko vrijeme da se adaptiraju na evropsku košarku. Kako si ti prošao kroz tu fazu u karijeri?

– Imao sam dosta sreće te prve godine u inostranstvu. Lično mislim da se najteža adaptacija ne tiče košarke, moraš da se navikneš na novu sredinu, drugi način života… Moj prvi klub u Evropi je bio Panionios, živio sam u Atini, upravo sam se bio oženio, igrali smo jednu utakmicu nedjeljno. Kostas Hacihristos koji trenutno radi u CSKA, tada je bio naš kondicioni trener, a Jorgos Barcokas – šef stručnog štaba. Njih dvojica su mi zaista mnogo pomogli, i ne samo meni. U timu smo imali još jednog „rukija“ iz SAD, Aleksa Stefesona, tu je bio i jedan iskusni Amerikanac, plejmejker Bili Kiz. Bilo mi je zaista super, možda nisam najbolji kandidat za odgovor na to pitanje, jer je moja adaptacija proticala u sasvim drugoj atmosferi, imao sam dosta sreće da budem okružen ljudima koji su uvijek bili spremni da mi pomognu. Lako sam se adaptirao na život u glavnom gradu Grčke , a tokom karijere u inostranstvu sam imao sreću da živim u predivnim gradovima, kao što su Atina, Izmir i Istanbul.

Što se same košarke tiče, bilo je određenih novina na koje sam morao da se naviknem. U prvih par utakmica su mi često sudili korake, pa sam radio na tome s našim pomoćnim trenerima. Veterani ekipe, uključujući i grčke igrače, su takođe uvijek bili tu, spremni da pomognu u svakom trenutku.

Da li si u Jorgosu Barcokasu tada vidio budućeg osvajača Evrolige?

– On je vrlo pametan trener koji daje dosta slobode svojim momcima i prvenstveno želi da se afirmišu kao košarkaši. Nije slučajno ostvario veliki uspjeh s Olimpijakosom, a dosta dobro mu ide i u Himkiju. Znam da je etapa u Barseloni bila malo drugačija, ali zato je prošle sezone uveo Himki u plejof. Veliki je trener I kad smo igrali protiv njih par puta u Evroligi koristio sam priliku da malo proćaskamo, jer mi je zaista mnogo pomogao na početku karijere u Evropi.

Iz Panioniosa si prešao u Karšijaku i postao dio ekipe koja je prije tri sezone napravila pravi dar–mar u Turskoj. Uz tvoj veliki doprinos „poskidali“ ste favorite i postali prvaci države. Kako je to uopšte bilo moguće?

– Bila je to nevjerovatna sezona! Na čelu ekipe je bio još jedan odličan trener, Ufuk Saridža – s njim sam u Izmiru sarađivao tri godine, a kasnije još jednu sezonu u Bešiktašu. Svake godine mi je pomagao da budem bolji, međutim, ta šampionska sezona je posebna. Kad samo pomislim da smo u četvrtfinalu plejofa dobili Banvit koji je te godine došao do polufinala Evrokupa, pa onda u polufinalu savladali Fenerbahče koji se te iste sezone plasirao na Fajnal four Evrolige, i na kraju u finalu slavili protiv Anadolu Efesa kome je nedostajalo samo par pobjeda da savlada Real i ode na F4! Kako to objašnjavam? Pa, uhvatili smo pravi ritam i “škljocnuli“ kao ekipa, sve se poklopilo. Ne pobjeđuje uvijek tim s najboljim pojedincima, važno je zajedništvo, a mi smo ga imali, bili smo pravi tim. Navijači su nam pružali fantastičnu podršku i bili smo na visini zadatka kad je bilo najpotrebnije. Kao što već rekoh i u kontekstu NCAA – moraš biti dobar u pravom trenutku.

Da li je titula prvaka Turske vrhunac tvoje karijere?

– Definitivno jedan od vrhunaca, nevjerovatan je podvig osvojiti tursko prvenstvo u tako jakoj konkurenciji. Bilo je to ogromno dostignuće za klub, za grad Izmir, a mislim I za tursku košarku u globalu.

Danas si formiran, afirmisan, zreo igrač. Na samom početku profi karijere si pokušao da se probiješ u NBA, nije ti uspjelo. Da li danas razmišljaš o eventualnom povratku kući I još jednom pokušaju da zaigraš u najjačoj ligi na svijetu?

– Sedam godina sam već u Evropi i ne razmišljam o tome. Srećan sam i zahvalan ekipama i trenerima za koje sam igrao u inostranstvu. Nakon saradnje s Barcokasom i Saridžom, prešao sam u Anadolu Efes gdje sam igrao kod Dušana Ivkovića koji je košarkaška legenda. Pretprošlu sezonu sam proveo u Galatasaraju kod Ergina Atamana, igrali smo Evroligu, a nakon toga sam prihvatio poziv Bešiktaša I trenera Saridže. Član Darušafake postao sam ljetos, trenutno radim s Ahmetom Čakijem koji je bio pomoćni trener u Efesu. Ukratko, imao sam sreću da igram za velike trenere I odlične klubove. Uživam u Turskoj, dopada mi se život u Istanbulu, u dobroj sam situaciji i to je pravi blagoslov.

Da li možda pomišljaš da u Turskoj ostaneš do kraja karijere?

– Prijatno se osjećam tamo, imam lijepo uređen život. Naravno, čovjek nikad ne zna šta može da se desi, pa se u skladu s tim i ponašam, idem dan po dan, koncentrišem se prvenstveno na sadašnji trenutak, a šta će biti dalje –vidjećemo.

Sigurno pratiš košarkaška zbivanja u Americi, da li navijaš za neki NBA klub?

– Ne, nemam omiljeni klub, ali volim da pratim momke s kojima sam igrao na koledžu, kao i neke druge koji su nastupali za Ohajo Stejt prije mene, kao što je, recimo, Majk Konli – nas dvojica nismo igrali zajedno, ali smo nosili iste boje. Naravno, pratim Evana Tarnera koji mi je bio cimer u studentskim danima, Di Anđelo Rasela i neke druge momke.

U razgovoru si pomenuo Arona Krafta. Obzirom da je nedavno pojačao Budućnost, ove sezone imate dva zagarantovana susreta u Evroligi.

– Da, to je super, upravo smo igrali s njima (Darušafaka je u drugom kolu Evrolige na svom terenu savladala Podgoričane 71-63 – Koš magazin) i to je bio prvi put da igram protiv Arona u zvaničnoj utakmici. To je zaista ludo, kad sam imao 13-14 godina, njegov tata mi je bio trener u školi! Aron i ja se znamo još iz školskih dana, bio mi je kao mlađi brat, a zatim smo jednu sezonu igrali zajedno na koledžu. Drago mi je da mu dobro ide.

Ovaj razgovor je spontano prekinut negdje na samoj sredini – na drugom kraju dugačkog hodnika moskovske Megasport Arene, tamo gdje se nalazi svlačionica CSKA, u „civilki“ se na trenutak pojavio centar „armejaca“ Otelo Hanter. Dibler se u momentu ozario, zamolio da prekinemo intervju i obećao da ćemo ubrzo nastaviti. „Otelo i ja smo igrali zajedno na koledžu! Nedavno je dobio prinovu, pa sigurno žuri kući. Ja se izvinjavam, ali moram da mu se javim, vraćam se brzo!” – reče Džon i otrča u susret drugaru iz studentskih dana. Kad se vratio, produžio je strpljivo da odgovara na pitanja, a kad je diktafon isključen, još jednom je ponovio da mu je žao što je morao da prekine razgovor. Lijepo vaspitan momak, pomislih. Neko drugi, možda i manje afirmisan, ali sa dosta većim egom, bi vas nonšalantno ostavio „na čekanju“, a vjerovatno i uskratio za dežurno „I’m sorry”. Džon Dibler je jednim malim gestom pokazao primjer na koji mogu da se ugledaju dečkići koji prvi put uzimaju loptu u ruke. Biti (i ostati) skroman, pristojan i normalan u ovom ružnom vremenu tabloida i rijalitija, u vremenu u kom velikom broju takozvanih „zvijezda“ u raznoraznim branšama javnog života hronično fali elementarne kulture i kućnog vaspitanja, dosta je teže, nego odapeti trojku preko ruke u „milisekundi“ i pogoditi. Džonu Dibleru i jedno i drugo lako polazi za rukom. Momčina, nema šta!

Photo: Prvatna arhiva