Ekskluzivno – Zaga Žeravica: Kako Špancima prevesti reč “inat” (3)
- February 26, 2018
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in EVROPA/SVET
U trećem nastavku izuzetno zanimljivog intervjua sa nekadašnjom reperezntativkom Jugoslavije naši čitaoci saznaće zašto nije nastavila trenerski posao, zbog čega je odbila da bude postala selektor u dve zemlje, kako je neočekivano postala novinar-ekskluzivac i još mnogo toga. Uveriote i sami.
Šta je bilo posle osvajanja “Kup kraljice” te 1990?
– Posle tog veličanstvenog, jedinstvenog podviga u istoriji aragonske košarke, devojčice su navalile da treniraju, jedva smo postizali da ih sve primimo. Organizovali smo rad po školama, po drugim klubovima… Izgledalo je isuvuše dobro da bi potrajalo. Na zalost, već sledeće sezone sponzor nam je najavio da neće moći i dalje da nas prati. Nije bilo bolje ni u drugim klubovima, od pet prvoplasiranih ekipa u prethodnoj sezoni nestale su četiri.
Šta najviše pamtite?
– Svakako osvjanje tog “Kupa kraljice” 1990, ali sve 4 sezone prošle su mi kao u snu. Ni danas ne mogu da se načudim koliko sam bila hrabra da se uhvatim u to kolo, ali ono što sam shvatila za sva vremena jeste da je to “hleb sa sedam tvrdih kora”. Živela sam tolike godine sa mužem-trenerom, ali trebalo je da sama osetim kakav je to posao ”iznutra”. Trener je uvek na tapetu: igrača, roditelja (oni su najdosadniji, misle da sve znaju), sredstava javnog informisanja, publike (svaki gledalac je trener)… Kad se gubi zna se ko je kriv, kad se dobija zaslužni su igrači, mada ja ne mogu da kažem da je tako u mom slučaju. Ja sam i danas prisutna i pozivana na sve značajno u košarci, pa i na drugim manifestacijama u Saragosi. Uspeh se poštuje i ne zaboravlja. Moje igračice i ja srećemo se na proslavama neke godišnjice od našeg istorijskog trijumfa i uvek nam je prelepo.
Srele ste se i nedavno, tokom finalnog turnira ”Kupa kraljice” baš u Saragosi…
– Da, bio je to lep gest španske Federacije. Za vreme poluvremena finalne utakmice, na teren je izašlo mojih sedam bivših igračica, i ja sa njima. Predsednik Košarkaške federacije Španije Horhe Garbahosa uručio nam je divne bukete cveća, i jos jednom nam čestitao uz zahvalnost što smo prisustvom uveličale to finale. Ponosim se mojim nekadašnjim košarkašicama, sve su uspešne, imaju porodice, neke se i dalje bave košarkom i pored poslova… Lep je osećaj kad vidiš da te se sećaju i posle toliko godina, da ti zahvaljuju za veliki uspeh koji je bio i uspeh ovog divnog grada koji nas je voleo a i dalje nas voli i poštuje.
Zašto niste nastavili trenersku karijeru?
– Tako se desilo, bila sam zadovoljna onim što sam posgtigla, a i okolnosti su se promenile. Kad sam prestala da treniram, bila sam dve godine sportski direktor kluba. Mnogo skromnije, sa slabijim sponzorom. Još dve godine sam bila “menadžer”, pod navodnicima, jer sam brzo shvatila da u tom poslu moraš da lažeš, vrdaš, daješ prazna obećanja… Ne bih generalno loše o menadžerima, ima i dobrih i poštenih, na kraju razumljivo je da niko neće da radi protiv sebe. U tom perodu sam, sa Mirom Poljo, dovela u Španiju Daniru Nakic i Žanu Lelas, nju u dva navrata, Polonu Dornik, Silvanu Mirvić… Da ne nabrajam. Bilo pa prošlo. Devojke su bile sjajne u svakom pogledu. Nisam ja bila za menadžera. Ostala sam u košarci preko seminara, predavanja, bila sam dva puta direktor kampova, pratila školska i radnička takmičenja, i danas sam uključena. Pozivaju me i rado se odazivam. Ranko je govorio, kad je definitivno prestao sa trenerskim poslom:” Ponekad bih platio da uzmem pištaljku i da treniram”. Ja nikad nisam imala taj osećaj, bilo mi je divno, uspešno dok je trajalo, i to mi je bilo dovoljno. Ranko i ja smo, preko njegovih veza, poslali u SAD 17 mladih košarkaša i košarkašica, i danas mi se neki od njih javljaju, čestitaju praznike. Ranko je u svet poslao na desetine trenera. Bilo nam je zadovoljstvo da pomognemo.
Da li je bilo ponuda za trenerski posao ?
– Jeste…Zvali su me iz federacija dve muslimanske države da im treniram reprezentacije, ali uz uslov da moram da nosim maramu, kao i košarkašice, da sve bude pokriveno sem šaka… Bilo je i španskih klubova koji su me zvali, ali se nisam vraćala na klupu.
Zagin tim, ona u trenerci, stoji prva sleva
Pričamo, uglavnom, o lepim trenucima, ali sigurno je bilo i onih kojih se nerado sećate?
– Naravno da ih je bilo, ali kad se baviš sportom rano shvatiš da ne može uvek da se pobedi, da su i porazi deo sporta. Ono što neću i ne smem da zaboravim su Olimpijske igre u Barseloni 1992. Bili smo pod sankcijama. Tuga, nepravda prema sportistima… Zoran Petrović, novinar “Sportskog žurnala”, moj drug iz najranijeg detinjstva, odrastao sa Žućkom Koraćem, jedan od najboljih odbojkaša Jugoslavije svih vremena, zamolio me je da im svako jutro iščitam iz španskih novina sve što ima o Olimpijski igrama, sve što čujem na radiju i TV. Slušala sam u ponoć po tri stanice da bih imala što više informacija. Zvali su me svakog dana u 9 sati, što je u Španiji “cik zore”, kiosci su se tek otvarali i jedva sam uspevala da pročitam štampu. Rekli su mi posle da sam im dala život… Uzgred, nije to bilo moje prvo “novinarsko” iskusto. Dok sam igrala često sam u dogovoru sa Miloradom Sokolovićem ili Vlastom Ignjatovićem slala “Sportu” izveštaje sa utakmica Radničkog ili reprezentacuije. Veoma sam bila ponosna na to moje “novinarsko” angažovanje te 1992. Svima nam je bilo veoma teško dok smo gledali takmičenja u ekipnim sportovima bez naših selekcija. Posle je moj sin Dušan godinama bio dopisnik “Sportskog žurnala”. U celoj toj teškoj situaciji sa sankcijama i slikom Srbije u svetu najveće zadovoljstvo, kao neka vrsta slatke osvete, priredio mi je Saša Đorđević onom trojkom u Istanbulu protiv Huventuda. Rekla sam mojim španskim prijateljima da je to bio trijumf iz INATA, ali nikako nisam mogla da im prevedem tu reč, nemaju nikakakv sličan izraz.
Da li su vam kolege treneri, na čelu sa mužem, zavideli na onoj tituli u kupu?
– Ma kakvi, bilo je puno šala na njihov račun, ali treneri su nekad bili kao familija, svi su se radovali uspehu kolege. Miki Vuković je jednom davno rekao: “Do sada je u Španiji najuspešniji jugoslovenski trener Zaga”… Posle je on bio sjajan i sa ženama i muškarcima, dubok trag u španskoj košarci ostavili su naši treneri. Veoma me je obradovao Pešicev uspeh na nedavnom “Kupu kralja”, ja sam “kule” (navijač Barselone) 100 odsto. Poznato je, ali nije na odmet podsetiti da su u Barseloni treneri bili moj Ranko, Todor Lazić, Boža Maljković, Svetislav Pešić i Duško Ivanović. Mnogo smo ugradili u špansku košarku, i veoma sam ponosna na to. Pogledajmo ovu sezonu, naši treneri haraju Evropom, kupove su, uz Pešića, osvoljili Sale Đorđević u Nemačkoj, Saša Obradović u Rusiji, Dragan Šakota u Grčkoj, Džikić u Crnoj Gori… Naša trenerska škola i dalje uspešno radi.
(Nastaviće se)
Photo: Privatni album