Oklahoma se vraća kući sa bilansom 1-1 protiv najboljih španskih klubova. Posle poraza u Madridu od Reala, u produžetku (137-142, što je najveći broj primljenih poena i primljenih trojki – 20 u istoriji kluba od seobe iz Sijetla u Oklahoimu 2008.) u Barseloni je izbegla poraz u poslednjim trenucimna. Da je Bugarin Saša Vezenkov pogodio otvorenu trojku i u „San Đordiju“ igrao bi se produžetak. Pošto je promašio, i pošto su sudije (od kojih je jedan bio Slovenac Damir Javor) u poslednjem napadu previdele povratak lopte na polovinu Oklahome, i umesto toga sudile faul nad Kanterom, NBA tim se izvukao i dobio 92-89. Naš Stefan Peno odigrao je korektno 27 minuta, dao 5 poena i imao 6 asistencija. Bila mu je to najbolja partija od početka sezone. U svakom slučaju bilo je zabavno, lepa propaganda pred očima najvažnijih ljudi svetske košarke – sa izuzetkom Patrika Baumana. U svečanoj loži sedeli su komesar NBA lige Adam Silver, „komesar“ Evrolige Đordi Bertomeu, predsednik i generalni sekretar FIBA Evropa Turgaj Demirel i Kamil Novak, predsednik špansle federacije Horhe Garbahosa itd.
Da li ova dva rezultata navode na zaključak da su se evropski timovi približili NBA ekipama? Moj odgovor je energično ne. Mogu da se složim da se razlika smanjuje, ali uvek moramo imati u vidu da ove utakmice za NBA timove padaju na početku sezone, što znači da su igrači nedovoljnoi spremni jer su se neki odmarali i 5 meseci. Siguran sam da bi druga slika bila kada bi se ti mečevi igrali, recimo, u januaru ili februaru, ali dobro je da se uopšte igraju jer im je svrha, uglavnom, propaganda košarke, zabava za gledaoce, a za Amerikance i malo turizma. Uvek sam se čudio brojnosti američke ekspedicije na evropskim turnejama. Imao sam utisak da na put nije kretao samo onaj ko nije hteo. To sam uočio prvo na nekadašnjim Mekdonalds turnirima u Minhenu, Londonu, Parizu, Milanu, kasnije na gostovanjima američkih timova po Evropi. Uz igrače i stručni štab tu je i cela prateća mašinerija koja ujključuje od čirlidersica do ekonoma, od sekretarica i njihovih pomoćnica da maskota, animatora i zabavljača svih vrsta. Publika se kupuje bacanjem majica i ostalih suvenira sa znakom NBA. Kroz dvorane šeta veliki broj ljudi sa toki-vokijem u rukama, stalno komuniciraju, ali valjda zato sve funkcioniše kao sat. Proći će još dosta vremena dok evropska košarka pokupi sve organizacione finese koje je NBA dovela do perfekcije. Bojan Popović, naš bivši reprezentativac, sad „komesar“ juniorske NBA lige u Srbiji, ne može da se načudi organizaciji. Sve što pita ili traži dobija odgovor u najkraćem mogućem roku i skoro uvek je „može“. Sa oduševljenjem mi je pokazao specijalni koverat, štampan za ovu utakmicu, u kome su ga čekale dve ulaznice. Mnogi će reći da je „njima lako“ , odnosno da je na snazi sistem „ima se, može se“, ali nije stvar samo u parama nego i u organizaciji.
Boravak Adama Silvera, prvog čoveka NBA, iskorišćen za klasična pitanja poput onih o planovima za “evropsku diviziju NBA” na šta je on odgovorio:
– Moj prethodnik Dejvid Štern je o tome sanjao 10 godina, ali nije mogao da realizuje tu ideju iz više razloga. Pre svega, u pitanju je vremenska razlika, putovanja i umor od njih. Košarka je postala veliki posao, posebno u SAD, klubovi i utakmice treba da donose prihode a to u Evropi još uvek nije moguće jer je malo adekvatnih dvorana. Evropa kao tržište ne može u ovom trenutku da se meri sa američkim. Nismo u situaciji da kažemo da bi evropska divizija NBA bila uspeh.
Prilično jasno. Uglavnom sam saglasan sa onim što je Silver rekao, a ima i drugih poteškoća, svakako rešivih, ali koje dodatno komplikuju “iskrcavanje” NBA u Evropi. Na primer, reazličiti poreski sistemi, različite valute, različiti zakoni, podela između zemalja Evropske unije i onih koje nisu članice, a imaju jaku košarku i zdrav kapital, poput Rusije ili Turske. Silver govori o dvoranama od najmanje 19.000 mesta a takvih je u Evropi malo. Neki gradovi koji imaju takve dvorane, poput Beograda ili Praga, nemaju druge uslove, pre svega ekonomske, da prave NBA roster.
Dok se ne steknu uslovi da se Šternova ideja realizuje, što će potrajati, treba se zadovoljiti ovim što imamo i nastojati da ponuda bude što atraktivnija. Recimo, obavezni susreti prvaka NBA i Evrolige, kao pre neku godinu kad su u Barseloni igrali Barsa i Lejkersi. Adam Silver kaže da je to ideja koja je na stolu. Najavio je, takođe, mogućnost održavanja Ol-star utakmice u Evropi, što bi svakako bio korak napred. U međuvremnu, ja lično voleo bih da vidim, recimo, utakmicu između najboljih američkih i inostranih igrača u NBA. Verujem da bi tim sa najboljim Evropljanima, igračima iz Južne Amerike i ostalih kontinenata i regiona, bio dostojan rival američkom Ol-star sastavu. Adam Silver je oduševljen brojem inostranih igrača u NBA, priznaje da je to “sjajna vest, odlična za biznis”. Kaže da su talenti dobrodošli iz bilo kog dela sveta. Sa njegove tačke gledišta, sasvim je u pravu ali sa naše, evropske, ostaje gorak osećaj stvaranja “za drugog”. Sve što se stvori, ne samo u Evropi, pre ili kasnije završava u NBA, ali to su nepisani zakoni jačeg koji su na snazi od kada je sveta i veka. Ponekad nam, kao sitno zadovoljstvo, ostaje osećaj da David može da pobedi Golijata, ali to ima i kontratezu: kad god izgube, ili se pomuče da bi pobedili evropske timove, NBA klubovi shvataju da je njihov najbolji „podmladak” Evropa. To znači da će nam i narednih godina odvoditi talente a posle prodavati TV prava za skupe pare kako bismo te iste talente gledali u njihovim NBA ekipama.
Zakon jačeg.
Photo; Privatna arhiva

