Klasa 007 govori o ponašanju u onim najvažnijim momentima, najvažnijih košarkaških utakmica u njihovim životima. Clutch kažu Ameri za ovu moju 007 teoriju. Svi gubimo ponekad u životu, tako i Mirza izgubio je tri međunarodna klupska finala, za Riplija je podatak da je svako izgubio nakon produžetka! Fenomenalne brojke sam već pomenuo, a po njegovom vlastitom svjedočenju, Bosna je značajno pokradena protiv domaćeg Sirija u Sao Paulu u finalu Interkonti Kupa ’79, dok je protiv Partizana u Kupu Koraća ’78 sarajevski tim poklekao tek kad se gomila igrača isfaulirala. Gubitak domaćeg prvenstva ’77, uz 8-22 šut iz igre i tek 22 poena u odlučujućoj majstorici mu je jedini veći minus u prvenstvu. Dražen je, pak, proigrao tri prvenstva s Cibonom: ono ’86, kad je Petar Popović poludio u drugom poluvremenu, a Dražen se isfaulira na njem, pa dogodine kad je ušao u trku s Banetom Prelevićem, a Cibona podbacila još u polufinalu plejofa, nakon 22 – 0 u regularnoj sezoni i 34 uzastopne pobjede izgubila je dvije tekme uzastopno, pa opet u polufinalu plejofa u sezoni ’88, kad se Dražen od dresa Cibone oprostio svojom najslabijom prvenstvenom predstavom – 13 koševa i 0-9 za tri poena.

Dražen je prvenstvo izgubio i sa madridskim Realom, isporučujući najbljeđu predstavu sezone baš u odlučujućoj, petoj utakmici finala plejofa protiv Barselone, a peto prvenstvo zaredom (?) izgubio je u finalu NBA lige ’90 godine, kad je u dresu Portlanda protiv Detroita ostvario skromnih 2,5 poena prosečno po utakmici finalne serije. Kažem vam da je Kinđe imao veću konstantu karijere no Dražen, sa puno manje turbulencija. Petrovićev prosjek koševa u sezoni mogao je biti 43, ali i 1,5, dok je Delibašić na prvoligaškoj sceni (nakon što je vodio drugu ligu sa 30 ppg 1971/72) uglavnom varirao između 20 i 30 poena prosječno.

Jedan ogroman plus Delibašiću u kategoriji 007 ide za nevjerojatnu pouzdanost posljednjih minuta velikih susreta, konkretno za izvođenje slobodnih bacanja. Mirza Delibašić je apsolutni vladar u ovoj kategoriji za sve basketaše Jugoviće. Ako je Dražen bio sjajnim izvođačem penala sa oko 85% pogođenih u karijeri, Mirza je bio još malo iznad – on je pogađao i preko 90% pokušaja. Nešto kao Peđa Stojaković, samo što Mirzu nikad nisam vidija promašit bitno bacanje. Vreme je isteklo, reprezentacija gubi pola koša, Mirza ima dva penala, opklada sa Slavnićem u neke dolariške i obje su unutra, dobijamo pola koša. Koliko puta sam gledao Mirzu kako stavlja 2 od 2? Nebrojeno!

Mirza je i procentom penala pripomogao naslovu Bosne ’78

Dražen je znao imati problema s penalima u gustim završnicama iako je bio natprosječno dobar u ovom departmentu. Svi mi pamtimo dva slobodna bacanja kojima je Šibenci, takođe po isteku vremena, donio nesuđeni naslov baš protiv Bosne. Pa onda oni penali protiv Rusa u polufinalu Olimpijskih igara u Barceloni, kad je Hrvatska samim čudom obezbjedila finale s Dream Teamom. Sjećam se i par promašenih protiv Zvezde u finalu plejofa ’85, ali nisu koštala Cibonu previše, više ih je košta promašeni penal u akciji 2+1 protiv Zadra ’86. Dražen je upravo pogodio iz kuta za izjednačenje 85-85, dodatno bacanje nije iskoristio, utakmica je otišla u produžetak tim rezultatom. Istog ljeta ona čuvena protiv Sovjeta u Španiji kad smo prosuli +9 na manje od minut do kraja. Niko nije imao muda stat na liniju slobodnih i pucat penale pred kraj, birali smo uvođenje lopte sa strane umjesto toga, a Dražen je na utakmici pogodio tek 2 od 7 izvedenih penala. Mirzi se bi moglo desiti da u završnici izgubi ovakvu utakmicu, čak i uz tu presudnu ulogu trojki kojih u njegovo vrime ni bilo.

Dražen je u periodu Cibone od 1984-88 imao 37 poena u prosjeku, često između 40 i 60, dok je Mirza u pet sezona od 1975-80 ubacivao 27 poena prosječno. Dražen je išao preko 100, Kinđe nikad nije dao ni polovinu toga, ali imao je masu nezaboravnih partija, sudara titana s Partizanom i Kićanovićem, onih čuvenih 43 u predstavi s labuđeg jezera protiv Cibone u Zagrebu, 45 koševa u Splitu protiv Jugoplastike u trci za naslov ’78, all-round nivo igre i zrelost koju je demonstrirao u sezoni 1979-80, šuteva koji su ulazili sa 8 metara uz zvuk sirene… Nikad se više neće rodit dvojica takvih košarkaša, vjerujte mi…

Olakotnom okolnošću za Petrovića jest breme koje je nosio sredinom osamdesetih kao jedini superstar domaćeg prvenstva i kao najbolji sportaš Jugoslavije sa svega 21 godinom. Od njega se u svakom trenutku očekivalo sve najbolje. Često su ga u važnim finalima od poraza spašavali saigrači (Nakić, Čutura, brat Aco, Ušić, Cvjetičanin…), ali nitko ne može poreći da je Dražen medijski transformirao Yu-košarku; tek njegovom pojavom svijet se intenzivno počinje zanimati za domaću školu košarke. Igrao je i dokazao se i u NBA ligi, za razliku od Mirze, imao je dodatni teret novog jezika, sredine, borbe za minute… U prilog tvrdnji da je Petrović bio nešto nepouzdaniji u odlučujućim momentima idu i njegove NBA brojke, u regularnoj sezoni 15,4 poena prosječno, uz sjajan šut iz igre preko 50%, trice fenomenalnih 44%, penali 84%. U plejofu, kad je bitnije, bila je druga priča – svega 10,2 poena u prosjeku, procenat za 3 poena pada na ispodprosječnih 32%, a slobodna bacanja ispod 70%…

Mirza nikad nije posjedovao taj globalni balast i koristio je to obilato u svim važnijim utakmicama karijere – bez obzira da li se igralo u Manili, Grenoblu, Beogradu, Splitu, Moskvi, Sao Paulu, Madridu… Briljirao je u neizvjesnim završnicama – rekao bih barem ka Dražen… Petrović je tu sjenku sumnje s leđa skinuo proljeća ’89, najprije Special 62 predstavom protiv Snaidera u finalu Kupa kupova, a onda i trijumfalnim povratkom u beli Zagreb grad na domaćem EP di je odigrao bogovski turnir, uz nikad viđene i ponovljene partije i statistike i ono najvažnije – prvo veliko zlato s reprezentacijom. Tamo 007 ili „clutch“ kategorije nisu ni bile u opticaju jer je Dražen potpuno preplavio teren. Mirza nikad nije izvukao iz košarkaškog rukava takvu agresiju, nikad nije umio tako slomiti i poniziti protivnika… Vidite da igru u odbrani, iznimno važan segment igre, nisam niti komentirao – jednostavno zato što bi mi svaki današnji „znalac“ tvrdio da su igrali onu nepostojeću varijantu, premda profesor Aca rekao je da mu je Mirza bio itekako iskoristiv i polivalentan. U njihovo vrijeme igralo se zabiti koš više… Kombinirati Draženovu vjeru u samoga sebe i Mirzin pokeraški stil, značilo bi imati idealnog košarkaša u 007 segmentu, zato opet – egal…

Genije Dražen iliti najveća košarkaška predstava osamdesetih

U amanet:

Dražen je, pak, ponovo imao dimenziju više… Petrović mlađi bio je akterom najvećeg neorealističnog scenarija domaće košarke; nakon što s 15 godina debitira u prvenstvu, sa 18 je već njegov najbolji igrač, očekivanja od njega su prilična, on ih odmah u prvoj godini s Cibonom nadmašuje i postaje najboljim jugoslavenskim sportašem uopće! Za razliku od Mirze, Dražen je već sa 18 godina bio glavnom pričom prvenstva i medijskom zvijezdom pokojne države. Sezona ’83 značajna je u životima obojice iz više planetarnih aspekata. Delibašić druge sezone u Realu doživljava sunovrat, seli u Italiju, ubrzo doživljava moždani udar koji momentalno prekine jednu od najblistavijih karijera YU košarke. Tijelo nije izdržalo režim…

Dražen te sezone sa pomno sklepanom Šibenkom žari i pali domaćim terenima, čak Evropom. Godina kraja za Mirzu, godina uzleta za Dražena. Dražen iste te osamdesettreće igra svoj prvi reprezentativni turnir, Kinđe leži nepokretno, nesvjestan đe se nalazi i šta radi u bijeloj sobi… Samo dve godine kasnije, Mirza davno je bivši, dok Dražen jest glavnom sportskom zvezdom Juge i najboljim košarkašem Evrope. Kako su jačali mediji, njihov broj i pristup našim životima, tako je rastao i Dražen. Dimenzija koju Kinđe nikad nije imao…

Dražen je pet puta proglašavan najboljim košarkašem SFRJ, Delibašić samo jednom. Petrović je više puta u raznim izborima proglašen za najboljeg igrača Evrope, izabran za MVP nekog velikog turnira ili u prve petorke takmičenja, Delibašić nikad. Petrović ima pet streljačkih titula u prvenstvu, Kinđe nema nijednu. U jednom nedavnom izboru Dražen je proglašen za najboljeg evropskog košarkaša istorije, Mirza nije ni spomenut. O Draženu je osamdesetih u jednoj godini izašlo toliko članaka i intervjua u štampi koliko Kinđe nije dobio za života. Pokojni Petrović dotjerao je svoje nesputane košarkaške granice do samog svjetskog vrha – borio se za zlato s bogom basketa, Majklom Džordanom. Dražen je dosegao najviši stupanj svjetske slave…

Dražen iz ’86, 15 poena u prosjeku više od ostalih

Rahmetli Mirza bija je nešto drukčije fele. On na polju lične slave nije ostavio rekordne upise u historiju. Karijera mu je imala blažu sinusoidu. Nije imao mučne i teške početke kao Dražen u Šibeniku, nije ni njegove kasnije visine i padove s Cibonom, nije imao perioda karijere kakav je Petrović proživio tavorenjem na klupi Portlanda. Dok je bio tu, bio je tu. Konstantan, pouzdan, među najboljima, najbolji… Čak i kad to nije bio. Bolje od Dražena je kapirao tajnu timske igre, sreću tog čudnog i divnog košarkaškog zajedništva – za razliku od Dražena bio je koncentriran na uspjeh kolektiva, ne na individualne dosege i rekorde. U odlučnim susretima bio je barem ravan Petroviću, s boljim postocima šuta… Mirza osim ovoga i nema neke brojčane stavke koje govore u njegovu korist. Ili ipak da? Olimpijsko zlato, više naslova u prvenstvu i medalja s državnim timom… Koliko je bitan broj? Mislim da je Mirzi bio nešto manje bitnim…

Čitam ja tako danas o ovim legendama na mnogim sajtovima, ljudi pišu knjige, snimaju dokumentarce, a tematika im bliža ili dalja. Neki tamo likovi sa kontinenata dalekih pišu knjige o njima, bez kvačice na ž ili bez crtice ponad ć i nema veze što je to možda ona karika koja nedostaje, (jebiga, nisu ih gledali uživo u domaćem prvenstvu, a mi jesmo) bitno je da se slava košarkaške igre ovih prostora pronijela svijetom. Mirza i Dražen bili su u prvim redovima…

Proročanski su bili momenti njihovih preranih odlazaka – Mirza, kako za glavu umanjen, sprešan od boli i čemera, u nekom bolničkom krevetu, od J.A. Samarana, tresućim se, nesigurnim rukama, prima neko priznanje ili Draženov prerani i posve nepotrebni odlazak u krhotinama nekog jadnog, glupog, Amadeusa košarke nedoličnog „golfa“. Ako je Draženova smrt bila onim konačnim čavlom u lijesu bivše države i cijenom koju je Hrvatska, ali i regija, platila nevidljivoj sili, Mirzina je označavala kraj jedne svjetske epohe, konac jednog davnog poretka i početak novog milenija…

U Stojadinu:

Napisano je sve, ili skoro sve o toj dvojici neponovljivih artista košarkaških trapeza. Šta ja nova da dodam u to? Možda subjektivne principe „stojadina“ koji kažu, ako ne lažu, da ne možete parirati onome šta je na košarkaškim parketima ostvario Dražen Petrović. Nema, jarani, šanse… Nitko nije ni približno usporediv š njime. Brojke, rekordi, trofeji, mitovi i legende… Više no sve titule i osobna priznanja, „stojadin“, koji funkcionira po JUS standardu, uzima u obzir i neka druga pravila. Jedno od njih jest i ono da manje ponekad je više…

Dražen je u svojoj premijeri u dresu s državnim grbom, kao kadet, davne 1981 imao nevjerojatnih 32,4 poena prosječno na evropskoj smotri. Jugoslavija je završila peta. Mirza je na svojoj kadetskoj premijeri, točno 10 godina ranije, imao ispod 20, Juga je bila zlatna. Dražen je u seniorskoj konkurenciji na premijernom nastupu osvojio 7. mjesto, Mirza je na svom prvom velikom seniorskom turniru ponovo uzeo zlato. Kinđe je prvo veliko zlato s reprezentacijom proslavio sa 17 godina, Dražen je imao skoro 25 kad ga je zgrabio. Mirza se s reprezentacijom Juge nikad nije s takmičenja vratio bez medalje, Dražen više puta. I ovo može poslužit’ kao neka stojadinovka priča…

Osvajanjem inicijalnog Kupa šampiona s Bosnom, olimpijskim zlatom i činjenicom da je kao prvi Yu sportista postao članom kraljevskog Reala, Kinđe je bio pionir. Revolucionarni traser karijera poput Draženove. Niti Korać, ni Daneu, niti Moka, Kića i Praja, pa čak ni najveći igrač te generacije, Krešo Ćosić, nisu dohvatili ovako nenadmašnih stavki. Nikome to nije uspjelo prije Mirze. Bio je prvi među jednakima…

Mirza i no look pass u dresu Reala

Petrović je bio precizna mašina, motor formule sa 1000 i kusur konjskih snaga, Delibašić tek neodoljiva, nepredvidiva, romantična pijanica. Dražen je najpopularniji ex-Yu košarkaš, Mirza je najšarmantniji. Za razliku od njegovog nasljednika, on je dovoljno poživio da bi još za života dobro skrpio onu svoju čuvenu – “Tako ti je to u životu, sve u trenu odleti u zrak! Gledaš oko sebe – kralj si, sklopiš oči pa ih ponovo otvoriš – kara si…”

Mirza Delibašić i Dražen Petrović u mom „stojadinu“ zauzimaju 5. i 6. mjesto, pri samom vrhu poretka. Nelogično, jel’ tako?

Pošto cio koncept „stojadina“ vrvi skladom nelogičnosti, moram da kažem da bi mi, kao selektoru kragujevačke marke, ipak Dražen počinjao utakmice kao starter vječnog tima YU košarice. Kako sad pa to? Broj 5 rezerva, a 6 u početnoj postavi? Jebiga, braćo, nekako sam ja to skonta – Dražen bi startao da odma’ razvali, a ako bi krenulo po loše, uveo bih Mirzu kao šestog igrača. On je to ionako vrhunski odrađivao s reprezentacijom. Uz Dejana Bodirogu, Kinđe je najbolji šesti igrač istorije jugoslovenske reprezentacije. I ne mora da znači da bi mijenjao baš Dražena; po potrebi već, mogao je igrati pozicije 1 i 2, mogao je funkcionirati i u postavi sa tri beka i sa četiri niska. Dražen je moj vječni starter… A Mirza? E, za nj stopostotno sam siguran da bi mi bio na terenu u završnim trenucima utakmice, pa vi braćo faulirajte… U 100 ojra, care, da mašiš bar jedno?

(Kraj)

Photo: Privatna arhiva i screenshot