Početna NBAFeljton – preporod Bruklina (2): „Dalji rođak“ Grega Popovića

Feljton – preporod Bruklina (2): „Dalji rođak“ Grega Popovića

od Bojan Šoć
12 pregleda

Vijest o imenovanju Kenija Etkinsona za novog trenera Bruklin Netsa obišla je svijet još sredinom aprila, ali je zvanična promocija zbog njegovih obaveza u Atlanti odgođena do završetka učešća Hoksa u plejofu. Sedamnaestog maja u prisustvu mnogobrojnih novinara i skoro tridesetak članova uže i šire porodice i prijatelja Etkinson je na konferenciji za štampu i zvanično predstavljen javnosti, a dan kasnije gostovao je kod jednog od najuglednijih američkih sportskih novinara Edrijena Vodžnarovskog, po mnogima najjačeg medijskog insajdera u NBA. U opuštenom razgovoru koji je trajao skoro punih 50 minuta Vodžnarovski je pokušao da upozna širu javnost s čovjekom koji je u trenerskoj branši u domovini do prije devet godina bio potpuni anonimus. Između ostalog, Etkinson je otkrio i zašto ga jedan kratak dijalog s Jao Mingom umalo nije koštao posla u Hjustonu, priznao da se osjeća kao “dalji rođak Grega Popovića” i prisjetio savjeta Džordža Karla prilikom donošenja jedne od najvažnijih odluka u životu. Malo je nedostajalo da do kraja trenerske karijere ostane “Amerikanac u Parizu”, ali vođen željom za napretkom u profesiji vratio se u SAD i nije zažalio. Krug se zatvorio – sada je u Bruklinu, na onom istom mjestu na koje je kao klinac dolazio s Long Ajlenda u potrazi za dobrim basketom i afirmacijom na uzavrelom njujorškom betonu.

Ovog puta ima malo drugačiji zadatak.

“Jedan poznati generalni menadžer mi je rekao ‘Prvo pomjeraj stijene, a kamenčiće ostavi za kasnije’. Za mene stijene su igrači, prvi zadatak mi je bio da porazgovaram s Brukom, Tadeusom i momcima koji su pod ugovorom”, kaže Etkinson. Bruk Lopez i Tadeus Jang su prve violine Bruklina i novi kormilar Netsa želi da ih sačuva na duge staze. Naredni korak je formiranje stručnog štaba, koje, prema priznanju trenera, ide teže od očekivanog. Konkurencija na tržištu pomoćnih trenera je strahovito jaka, vrlo je malo slobodnih stručnjaka top kalibra, pa Etkinson smatra da je imao veliku sreću što je Žak Von, bivši glavni trener Orlando Medžika i još jedan „kalfa“ Grega Popovića, nedavno pristao da bude njegov asistent.

Proteklih godina Bruklin je u trejdovima žrtvovao mnoštvo sopstvenih pikova na draftu što dodatno komplikuje proces formiranja sastava i popunu kadrovskih rupa. Na opasku Vodžnarovskog da takva situacija iziskuje kreativnost u potrazi novih pojačanja, uključujući i skauting u inostranstvu, Etkinson je odgovorio da će njegovo evropsko iskustvo imati težinu, ali da Netsi računaju na sve raspoložive resurse.

„Danas u NBA postoji mnoštvo načina da se izgradi roster, draft je jedan od njih, inostrano tržište drugi. Naravno, tu je i razvoj naših igrača, kao i potraga za košarkašima iz razvojne lige poput Šona Kilpatrika (bivši bek šuter Delaver 87ersa s kojim su Netsi u martu potpisali dugogodišnji ugovor – prim. aut.). Moramo dobro da odradimo taj posao, ali treba nam i malo sreće. Pera Antića, našeg krupnog momka iz Atlante, smo našli u Evropi, a ovdje ga niko nije znao. Sa 32 godine, reklo bi se na zalasku karijere, bio je jako važan igrač u rotaciji Hoksa”, kaže Etkinson.

Nova uloga obavezuje. Na promociji uz njega su bili žena, djeca, majka i svih sedmoro braće (otac je preminuo prije dvije godine), trener iz srednje škole Gas Alfijeri, prijatelji s Long Ajlenda… Iz zdravstvenih razloga nije mogao doći Dik Tarent, krajem osamdesetih Etkinsonov „kouč“ i mentor na univerzitetu Ričmond, sada već duboko u devetoj deceniji života.

“Tek na konferenciji za štampu sam zaista shvatio da sam postao trener Bruklin Netsa. Moja porodica, školski trener… Sve se desilo spontano, poslao sam svima pozivnice i najednom dobio 30 potvrdnih odgovora! Imam veliku porodicu, ali sam bio iznenađen, u stilu, ‘Zar barem neko od vas ne radi?!’ Moja braća su dosta uspješni momci, ali nisam očekivao da će svi moći da dođu zbog posla. Ovo je velika stvar za njih, znaju da sam dugo radio da bih došao ovdje gdje jesam i drago im je zbog mene”, rekao je novi šef struke Bruklina.

Kenet Nil Etkinson rođen je 2. juna 1967. godine u Hantingtonu, gradiću na Long Ajlendu, kao pretposljednje, sedmo dijete Nila i Polin Etkinson. Košarku je zavolio od malih nogu, a kako sam kaže, Long Ajlend je tih godina bio „pastorak“ njujorške košarke, pa je tinejdžer Keni često „visio“ na betonskim terenima Bruklina, Kvinsa i Bronksa u potrazi za igračkom reputacijom.

„U to vrijeme bila je velika stvar ako si mogao da izađeš na igralište i dokažeš da vrijediš. Košarka u Bruklinu, Bronksu i Kvinsu je bila ’wow’, Long Ajlend je bio tretiran kao pastorče, zbog čega su momci kao ja, Bili Donovan (trener Oklahoma Siti Tandera, takođe odrastao na Long Ajlendu – prim. aut.) uvijek bili malo ozlojeđeni“, prisjeća se sopstvenih košarkaških početaka Etkinson.

Njegova karijera je išla uzlaznom putanjom, a 1988. Ričmond Spajdersi s plejmejkerom Etkinsonom i Dikom Tarentom na klupi su napravili pravi dar mar na NCAA turniru. Rangirani kao trinaesta ekipa istočne regije, „Pauci“ su prvo srušili branioca titule Indijanu (№ 4), a u narednoj rundi Džordžiju Tek (№ 5) i tek u Sweet Sixteen fazi poklekli pred najvećim favoritom turnira, ekipom univerziteta Templ! Po završetku studija dvije godine kasnije Etkinson je ostao kratkih rukava na NBA draftu, pa je odlučio da se oproba u Kontinentalnoj košarkaškoj ligi (CBA) čiji ga je kvalitet iznenadio.

„Igrao sam za Vičita Fols Teksanse i pomislio: ‘Čovječe, biće teško uspjeti u ovoj ligi!’ Bilo je tu dosta jakih igrača – Mario Eli, Ken Banister i Vinsent Eskju iz Olbani Patrunsa, Tim Legler iz Omahe… Shvatio sam da ću se teško probiti, pa sam počeo da razmišljam o odlasku u inostranstvo. Jednom prilikom sam sreo Džordža Karla (u to vrijeme trenera Olbani Patrunsa – prim. aut.), on me povukao u stranu i rekao: ‘Nemoj da ostaješ u CBA duže od dvije godine, idi u inostranstvo, zaradi koliko možeš i uživaj!’ Bio je to odličan savjet, Karl je znao o čemu priča”, prisjeća se uz osmijeh Etkinson.

U Evropu se otisnuo 1993. a u narednih 11 godina promijenio 14 klubova u Francuskoj, Španiji, Italiji, Njemačkoj i Holandiji. Bili su to mahom drugoligaši, što nimalo nije omelo Etkinsona da iz Evrope ponese najljepše uspomene.

„Obožavao sam utakmice! Čak i onda kad sam, recimo, igrao u Francuskoj za drugoligaša iz Nanta, pa smo na gostovanje jednoj ekipi u Alpama putovali autobusom 13 sati! Krenuli bismo u petak ujutro, stigli u 9 uveče, a nakon utakmice opet sjeli u autobus i krenuli nazad. Biću iskren, nisam nastupao za Barselonu i madridski Real, ali sam jako volio da igram i trudio se da moja karijera traje što duže“, govori Etkinson.

Nakon što je okačio patike o klin, 2004. godine se obreo u stručnom štabu pariškog prvoligaša Rasinga. Bio je to maltene volonterski angažman, a malo je nedostajalo da se vrati na teren.

„To je zabavna priča. Radi se o trenerskom poslu za koji sam u neku ruku morao da molim. Početna zamisao je bila da budem pomoćni trener, ali iskrsle su povrede, par igrača je otišlo iz kluba, pa sam morao da obučem dres kako bismo imali dovoljan broj igrača u zapisniku. To baš i nisam želio jer sam prethodno stavio tačku na igračku karijeru. Nijednom nisam ušao u igru, ali sam morao da budem u dresu. Kasnije sam postao pomoćnik, nosio vodu, montirao video klipove, počinjao sam baš od samog dna, prve godine nisam imao ni platu, faktički sam volontirao u klubu. Ali to me je naučilo skromnosti, da sam kao trener tu zbog igrača. Morao sam da mijenjam svoj mentalitet“, govori Etkinson o poslu u pariškom klubu u kom je bio asistent Kanađaninu Gordonu Herbertu, a zatim i Grku Ilijasu Zurosu.

Druga sezona bila je za njega ujedno i posljednja u Parizu – Hjuston Roketsi su mu predložili posao direktora za razvoj igrača, a njegov bivši klub je tog ljeta ušao u fuziju s ekipom iz pariškog predgrađa Levaloa Pere (novoformirani klub je dobio ime Pari Levaloa, danas nastupa u najjačoj, Pro A, ligi Francuske). U trenutku kad je stigao poziv iz Teksasa Etkinson je trebalo da produži ugovor s Parižanima i zakupi novi stan u „Gradu svjetlosti“. Kako sam kaže, nije mu padalo na um da napušta Francusku, dopadao mu se život u Parizu i bio je spreman da ostane u Evropi do kraja trenerske karijere. Ipak, ambicije i želja za dokazivanjem u najjačoj ligi svijeta su prevagnuli.

Tokom jednogodišnjeg boravka u Hjustonu naučio je mnogo, a jednu od najboljih lekcija mu je „očitao“ kineski centar Roketsa Jao Ming.

“Moram priznati da sam tada napravio grešku. Jao je tokom karijere pogađao preko 80 odsto slobodnih bacanja, a ja ga jednom prilikom upitam zašto prije izbačaja ne spusti loptu, nego je drži visoko. Kao što znate, Jao je veoma specifičan momak, dosta metodičan u prilazu svojoj igri. To pitanje sam mu postavio na jednom jutarnjem treningu, a iste večeri je na utakmici promašio važno bacanje. Mislim da smo utakmicu dobili, ali mi je po njenom završetku Jao prišao u svlačionici, povukao me u stranu i rekao: ‘Keni, nemoj više nikada da pričaš o mojim penalima na dan utakmice!’ Bila je to odlična lekcija velikana košarke. Mislio sam da ću dobiti otkaz. Kad sam se vratio kući, ispričao sam ženi šta se desilo. Bio sam jako nervozan. Ali zaista sam dobio odličnu lekciju, morate da pazite šta pričate tim momcima i da znate njihov karakter prije nego što otvorite usta da nešto kažete“, savjetuje Etkinson.

U prvo vrijeme u Hjustonu se bavio isključivo individualnim radom s igračima, prije i poslije treninga, ponekad i kasno noću. Nije učestvovao u trenerskim sastancima, ali je predanim radom zaslužio povjerenje šefa struke Roketsa Rika Adelmana koji ga je pred kraj sezone uključio u sastanke svog štaba. “Naravno, prvo sam morao da steknem njegovo povjerenje i dokažem da mogu da pomognem momcima da napreduju“, kaže novi kormilar Bruklina i dodaje da ga je u struci uvijek najviše privlačio upravo individualni rad s pulenima.

Uloženi trud nije ostao nezapažen, a pored Adelmana trenerske sposobnosti Etkinsona adekvatno je ocijenio i tadašnji glavni trener Njujork Niksa Majk D’Аntoni. Suštinska razlika bila je u tome što je D’Аntoni osim zadataka vezanih za razvoj igrača nudio i nešto više – mjesto asistenta u svom stručnom štabu. Etkinson se nije dvoumio – onaj isti dječak iz njujorškog komšiluka koji je nekada davno „krstario“ igralištima „Velike jabuke“ s loptom u ruci, dobio je šansu da legendarni „Medison Skver Garden“ postane njegova druga kuća. Tokom četvorogodišnjeg boravka u Niksima ostavio je dubok trag, a o njegovoj predanosti poslu kružile su legende. Kada je početkom 2012. u Njujorku eksplodirala bomba pod nazivom Džeremi Lin, samo jedan čovjek nije bio iznenađen. Etkinson je intenzivno radio s novajlijom i fantastične partije kojima je Lin bacao u trans navijače Niksa za njega su bile logičan slijed događaja.

“Taj čovjek ustaje u 6 sati svako jutro. Kad mu nakon utakmice pošaljem SMS u ponoć ili u 1 iza ponoći i pitam: ‘Hej, mogu li da pogledam one izgubljene lopte? Mogu li da vidim narednog protivnika? Kako igraju pikenrol?’ on već narednog jutra uoči treninga ima spreman film“, govorio je Lin. “Dok nisam mnogo igrao, Keni je radio sa mnom prije treninga, a poslije treninga analizirao moju igru i objašnjavao mi kako da se uklopim u D’Antonijev sistem”. Kada je D’Antoni podnio ostavku u martu 2012. Etkinson je bio jedini član njegovog trenerskog štaba koji je sačuvao posao. Uskoro se, međutim, našao na slatkim mukama dobivši poziv tadašnjeg generalnog menadžera Atlanta Hoksa Denija Ferija.

„Bila je to najteža profesionalna odluka u mom životu. Radio sam u Gardenu, u Niksima, bilo mi je dobro tamo. Deni je ponudio nešto drugo. Rekao je: ‘Mislim da možeš da uradiš više. Prije svega, želim da budeš rukovodilac programa za razvoj igrača u Atlanti, ali i da budeš na klupi uz Larija Drua i njegovo osoblje, i da počneš da se razvijaš’. Ja sam i dalje dosta oklijevao. Nisam želio da idem iz Njujorka, sva moja porodica je tu. Ali želio sam da postavim sebi izazov, da osvojim sljedeći nivo u ovom poslu. Moram da odam priznanje porodici koja me je podsticala da povučem taj potez”, kaže Etkinson.

Po završetku sezone 2012/13 Dru je napustio Atlantu i preuzeo Milvoki Bakse, dok su Hoksi novog trenera našli u Majku Badenholceru. Bio je to pun pogodak, kako za preoporođenu ekipu koja je u Badenholcerovoj drugoj sezoni u Atlanti u regularnom dijelu ostvarila klupski rekord sa 60 pobjeda i u plejofu izborila finale Istočne konferencije, tako i za Etkinsona koji je, uživajući bezrezervnu podršku novog kormilara “Jastrebova”, stekao punu afirmaciju.

“Majk mi je govorio: ‘Želim više od tebe, Keni! Želim da budeš moj prvi asistent!’ Prvi asistent? Čekaj, to znači da ne radim samo na razvoju igrača?! D’Antoni i Badenholcer su me podsticali da se razvijam u tom pravcu, da izađem van okvira rada na razvoju igrača. To mi je dalo samopouzdanje, a uz veću odgovornost u Njujorku i Atlanti raslo je i moje interesovanje za taktičke aspekte košarke, vođenje igre, skauting, što mi je pomoglo da postanem kompletan trener”, dodaje Etkinson.

Šef struke Bruklina ne krije da će mu u novom poslu od neprocjenjive pomoći biti saradnja s generalnim menadžerom Šonom Marksom, koji je, kao i Badenholcer i Feri, godinama “upijao” sve najbolje iz sistema San Antonio Sparsa. Košarkaška kultura koju su tokom proteklih par decenija izgradile “Mamuze” na čelu s Gregom Popovićem je itekako “zarazna” i mnogobrojni treneri i rukovodioci koji su prošli kroz taj sistem, nastavljaju da baštine njegove vrijednosti i u drugim sredinama.

Kako kaže sam Etkinson, iskustvo stečeno kroz saradnju sa stručnjacima koji su pekli zanat u San Antoniju jedan je od razloga zbog kojih smatra da je trenutno spreman za glavnu ulogu na klupi Bruklina. Da je takva ponuda stigla nekoliko godina ranije, dodaje trener, pitanje je da li bi je prihvatio.

“Kultura San Antonija je vidljiva u svakom malom detalju, u efikasnosti bilo kog dijela kluba, i to što je sa sobom donio Bad (Badenholcer – prim. aut.) mi je sigurno pomoglo da postanem bolji trener. Neke stvari je kopirao iz San Antonija, a neke radio drugačije, na svoj način, što mi se takođe dopalo. Bili smo na istoj talasnoj dužini. Ono što sam naučio u Atlanti donio sam ovdje. Šon i ja smo kao dalji rođaci, ja sam na neki način „Popov“ rođak u desetom ili osmom koljenu, i ponosim se time. Mislim da su prošli dani trenera-diktatora, najbolje odluke u današnjoj NBA su one koje donosi grupa ljudi – skup pametnih, posvećenih profesionalaca koji strasno vole svoj posao. Nadam se da ćemo Šon i ja izgraditi tu istu kulturu u Bruklinu. Srećan sam što imamo partnerski odnos i što ću se pitati za određene stvari, imati pravo glasa. U nekim klubovima trenera konsultuju, ali odluke donose sami. I gdje ste onda vi u procesu odlučivanja – stojite ispred vrata ili sjedite za stolom? U Bruklinu osjećam da sjedim za stolom, kao Šonova desna ruka”, rezimira Etkinson.

U velikom poslu koji mu predstoji najveći saveznik će mu biti vrijeme, inače jako deficitarna “roba” u NBA. Ukoliko čelnici Bruklina budu imali strpljenja, rezultat neće izostati. Jedino što Etkinson može da obeća u ovom trenutku je težak rad i mnogo prolivenog znoja na parketu. Samo to i otprilike tridesetak novih lica na tribinama “Barclays Center” koja nose isto prezime. Nije malo za početak.

(kraj)

Photo: Privatna arhiva i YouTube

 

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar