Ovih dana na internet stranicama i novinskim stupcima prepuno je informacija vezanih za odlazak Olimpijaca u Tokio. Niko još ne zna sudbinu ovih neobičnih i izuzetno važnih Olimpijskih igara, a svi nosimo istu želju. Svaki istinski ljubitelj sporta priželjkuje da sve protekne na najbolji način i da još jednom pokažemo da smo svi zajedno jači i od takve pošasti kakav je virus Covid-19. Vrijeme koje smo ostavili iza nas je osakatilo živote svih nas, a i sport je na poseban način bio oštećen. Kako je sport odavno prestao da bude najvažnija sporedna stvar, danas su oči svih nas uprte u pravcu zemlje gdje sunce izlazi ranije.
Svako od nas ko je u sportu ovih dana se posebno osvrće unazad, i priča posebne događaje vezane za olimpijadu. Svi oni stariji ne mogu da se ne sjete jedinih Olimpijskih igara koje su održane na području bivše nam domovine. Sarajevo 84 i Vučko, kao simbol jednog nesvakidašnjeg događaja (istina Zimske olimpijske Igre – ZOI), su obilježili sportske uspomene starijih generacija. Medalja Jure Franka je bila čudesnog sjaja, makar nije bila zlatna…
Mnogi od vas se prisjećaju ovih dana mnogih od događaja koji su obilježili naša odrastanja, a često događaje vezujemo za ove ili one olimpijske igre. Uspjesi svih naših sportista su nosili posebna obilježja, a oni najveći iz današnjeg vremena su postali nezaboravni dijelovi naše svakodnevnice. Ovih dana pratimo sve najveće sportiste koji su nas često obradovali, i svi očekujemo nove radosti koje će početi da stižu u narednim danima iz Japana.
Nakon još jednog trijumfa na jednom od najvećih teniskih turnira svijeta, sve oči istinskih ljubitelja sporta iz mnogih zemalja su uprte u početak olimpijskog teniskog turnira. Novak Đoković je potvrdio ono što su svi očekivali. Donio je odluku da ide u Tokyo i da želi da osvoji medalju, po mogućnosti onu najsjajniju, jer mu ta baš nedostaje u bogatoj kolekciji. Isitinski ljubitelji sportskih vještina, bez obzira iz koje zemlje dolaze, žele mu da ostvari svoje želje. Imao sam priliku da razgovaram sa više sportista iz različitih oblasti, i svi su pozdravili njegovu odluku za odlazak na najveću smotru sporta, kao istinsku potvrdu olimpijskih vrijednosti.
I ovaj put ću morati da budem ličan i da se prisjetim šta je za mene značio odlazak na olimpijske igre. Kada sam dobio delegiranje da budem jedan od košarkaških sudija na Olimpijadi u Seulu (1988) činilo mi se da sam ostvario sve svoje sportske snove. Prisjetio sam se mojih olimpijskih spoznaja i davne Olimpijade u Rimu, gdje su fudbaleri osvojili zlatnu medalju. Tek kasnije sam shvatio šta je to značilo za jednu tako malu zemlju kao što je bila Jugoslavija. Prisjećao sam se ovih dana mnogih medalja koje sam upamtio, i zato ću samo napomenuti neke od osvajača olimpijskih odličja u prošlim vremenima: vaterpolisti, rukometaši, košarkaši, Đurđa Bjedov, Mate Parlov, Matija Ljubek, Miroslav Cerar, bokseri, rvači, veslači, a Goran Maksimović (osvajač zlata na “mojoj” Olimpijadi) je jedan od olimpijskih rekordera. Učestvovao je na pet olimpijskih igara kao strijelac, a borio se pod tri različite zastave (Jugoslavije, MOK i Srbije i Crne Gore). Danas je trener reprezentacije Japana, a svi naravno znate da je njegova kćerka Ivana nosila zastavu Srbije na Olimpijadi u Brazilu (2016), nakon što je osvojila srebrnu medalju u Londonu.

Moji olimpijski snovi su se nastavili i kasnije, a Rio je bio ostvarenje drugog dijela moje aktivnosti kada sam bio komesar na Olimpijadi. Taj osjećaj ovih dana navire i sjećam se puno toga, ali ne želim da vas “peglam” ličnim iskustvima. Znam da sadašnjost pripada novim generacijama. Znam da ste pročitali ko sve ide na Olimpijslke igre u Japan, ali nisam baš primjetio da su puno pisali o sudijama koji će da budu u Tokiju.
O sudijama se skoro nikada ne piše, i posebno ne u pozitivnom smislu. Čak mi je u ovom trenutku palo na pamet kako su sve sudije iz bivše Jugoslavije 1988. (bilo nas je 16, ili 18, u svim sportovima) ostale bez olimpijskih uniformi jer je tadašnji Olimpijski komitet podijelio zvanične uniforme nekim funkcionerima iz sportskih saveza, makar su nama uzeli mjere. Sjećam se da je jedan od sudija vidio na sakou jednog funkcionera svoje ime…
Ovaj put (neću o crnim sjećanjima), želim da kažem da će dva olimpijska turnira u košarci suditi 30 delegiranih sudija iz najjačih košarkaških zemalja. Od evropskih sudija koje poznaju ljubitelji košarke među čitaocima Košmagazina su: Luis Castillo i Antonio Conde (Španija), Aleksandar Glišić (Srbija), Martins Kozlovskis (Letonija), Manuel Mazzoni (Italija), Yevgeniy Mikheyev (Kazahstan), Yohan Rosso (F!rancuska), Yener Yilmaz (Turska) i Ademir Zurapović (Bosna i Hercegovina), a među njima su i dvije gospođice – Maj Forsberg (Danska) i Viola Gyorgyi (Norveška). Mnoge od ovih ste imali priliku da vidite na raznim takmičenjima, a samo da vas podsjetim da su Castillo, Kozlovskis, Rosso i Yilmaz sudili na nedavno neslavno završenom Predolimpijskom turniru u Beogradu, na kojem je i komesar bio Grk, Andreas Papadopulos ( Grčka) koji će na Olimpinadi u Tokiju biti takođe komesar. Gospođice Forsberg i Gyorgyi su sudile na nedavno završenom ženskom Evropskom prvenstvu gdje je Srbija nadigrala Francusku u borbi za zlatnu medalju.
Znam da sudije baš ne volite, ali mnoge od njih cijenite po stručnosti i po kvalitetu obavljenog posla na mnogim utakmicama. Znam da smo često za one koji su “naši”, poput Glišića i Zurapovića, bili spremni da nađemo riječi kritike. Obojica su sudili mnoge značajne turnire, a na posljednjem Svjetskom prvenstvu u Kini su bili među najboljima i zato su na vrijeme ovjerili vize za Tokio. Voljeli ih ili ne, obojica spadaju među one najbolje” ljude u sivom”.
U posljednjem trenutku FIBA je odredila još jednog putnika iz Srbije. Radi se o Miodragu Ličini iz Zrenjenina. Ličina je nekada bio sudija Evropske lige, a već odavno je nacionalni instruktor u Srbiji i jedan od najboljih instruktora u FIBA Evrope. Zato što je odlično obavio svoj posao na Predolimpijskoim turniru u Kanadi FIBA ga je naknadno obradovala olimpijskim delegiranjem.
Ovaj put svih 30 sudija, dva komesara i dva instruktora zaslužuju priznanja za sve ono što su do sada učinili za evropsko i svjetsko suđenje. Smognite snage i pošaljite im aplauz podrške, jer i oni poput najboljih sportista svijeta zaslužuju da im makar jednom kažemo istinsko BRAVO. Puno će im značiti, u to sam siguran, a možda će baš njih trojica naći slobodno vrijeme pa će nas obradovati sa po jednim olimpijskim tekstom poklonjenim čitaocima Koš magazina.
Photo: MN press