Poprilično dobro koristim ono što su mi prijatelji Aca Ostojić i Vlada Stanković kazali: “Piši šta god želiš, a mi ćemo sve da objavimo”, pa vas onda stalno “peglam” informacijama iz francuske košarke. Čini mi se da tako zadovoljavam svoje aktuelne funkcije u FFBB i promovišem francusku košarku. Istovremeno ispunjavam mladalačku ljubav prema pisanju. Znam da vam često napišem i ono što vam je manje interesantno, ali eto tako je i prihvatite to, a ako vam se ne dopada preskočite. U KOŠ MAGAZINU zaista ima toliko dobrih tekstova da mi je najveće zadovoljstvo da ih sve čitam (vjerujem i svakom od vas), pa onda možete da oprostite starom zaljubljeniku u košarkašku loptu što po neki put i nije interesantan, ili što je samo informativan.
Razmišljajući o KOŠ MAGAZINU, i o vama kao čitaocima, pomislio sam da vam opišem jedno od mojih posljednjih putovanja. Neki od mojih prijatelja su mi kazali da su rado čitali detalje sa Olimpijade iz Brazila, i kao da su me okuražili da nastavim sa pisanjem. Moj put u New York nije bilo najinteresantnije ili najljepše putovanje koje sam imao posljednjih godina, ali mislim da mogu da napišem i nekoliko riječi koje će da budu interesantne i za vas. Moja želja je zapravo da ono što sam imao priliku da vidim ili doživim podijelim sa vama. Vjerovatno najveci dio vas nije imao priliku da bude u New Yorku, ili da bude tamo gdje sam proveo tri dana sastančeći u prostorijama NBA. Ne bojte se, neću vam pisati o onome što je bio razlog posljednjeg putovanja, neću pisati o pripremi dokumenata za Evoluaciju sudija…
Nisam među onima kako kaže nas čuveni pjevač Đorđe Balašević u svojoj pjesmi “Nikada nisam bio u Americi”, imao sam već sreću da budem i u US, kao i u New Yorku. Kako sam već imao i priliku da putujem u Airbusu 380 (da se pohvalim, i to u biznis klasi), moram da vas uvjerim da je to bilo najudobnije putovanje među mojim mnogobrojnima putešestvijima (svake godine sam u drugim zemljama između 35 i 50 puta). Kada pogledate taj avion onda vam ništa više nije jasno. Meni su objasnjavali više puta kako je moguće da sve te “grdosije” mogu da lete, ali običnom smrtniku kao što sam ja nije baš jasno kako je moguće da avion koji je težak preko 300 tona kada je prazan, ili oko 500 tona kada je pun putnika, prtljaga i goriva, može da leti. Da bi vam bilo dovoljno jasno čemu se čudim – zamislite ispred vas ekvivalent od 50 kamiona – cisterni od po 10.000 litara goriva. Kada ste u tom avionskom svjetskom čudu (na koje se svi brzo naviknemo) i kada pogledate dužinu koja je skoro kao fudbalsko igralište, onda ostajete zabezknuti. Kapacitet je od 525 do 853 putnika, ovisi od postavke koje određuju avio kompanije, i to vam takođe oduzima dah. Ovaj put ponovo ljubazno osoblje AirFrance-ovog aviona (da ne bude zabune: djevojke u AirSerbija su najljepše među svim stjuardesama na svijetu) mi je kazalo da je avion pun, i da je pored mene bilo još 508 putnika). Usput da kažem da sam u povratku bio u američkom avionu Boeing 777 i da je on “mala maca” (tako bi rekli kod nas u Sarajevu) u poređenju sa najvećim civilnim avionom na svijetu.
Boravak u hotelu Crowne Plaza Times Square Manhattan (cijena spavanja od preko 300 US$ – ne bojte se, nisam ja plaćao hotelske troškove) donio je izuzetno uživanje. Kada ste u tom hotelu onda shvatite šta znači biti u centru grada. Tu ste na 30 koraka od čuvenog Times Squarea, izađete na ulicu i već ste na jednoj od najčuvenijih avenija svijeta, ili je odmah iza ugla još čuveniji Broadway, a odmah je tu i Sedma avenija. Gdje god da se okrenete ostajete otvorenih usta gledajući sve one ogromne zgrade od po 50 i više spratova, a blještavilo reklama vas podjseća na bezbroj američkih filmova snimljenih na tom prostoru. Prepoznajete zgradu sa koje pada lopta, ili kugla na novogodišnjoj proslavi, a onda ne prestajete da čitate reklame za sve ono što se dešava u New Yorku. Naravno, sada su aktuelni mjuzikl programi Chicago ili Frozen, a ispred svake od onih sala za spektakle su (u večernjim satima) redovi, najčešće turista koji žele da kupe skupe ulaznice za (iskreno, jedino žaljenje mi je bilo što nije bilo vremena da se uživa u nekoj od tih spektakularnih predstava – prednost je i ovaj put imala košarka).
Budućnost je u Kini
Na broju 641 na Petoj aveniji (pored Katedrale Sant Patrick – visoka preko nevjerovatnih 100 m a napravljena je prije tačno 140 godina) nalazi se Olympic Tower (zgrada visoka 190 m sa 51 spratom), i baš u toj palati na punih deset spratova se nalazi sjedište NBA. Po prvi put sam ušao u taj prostor koji je za sve nas koji smo se “primili” na košarkašku infekciju nešto posebno. Kada ste na onih 10 spratova ne možete a da se ne okrećete na sve strane gledajući fotografije onih najčuvenijih ličnosti, prepoznajući čuvene košarkaške igračke veličine, sjajne trenere i sudije, a svi su oni obilježili različite periode NBA. Sala za sastanke, u kojoj smo proveli vrijeme, se zove “15 šampiona”, a unutra su fotografije sve samih najboljih igrača NBA. Pomislio sam da niko ne poklanja pažnju svojoj prošlosti kao NBA. Mi u FFBB takođe vodimo računa o prošlim vremenima ali niti približno kao Ameri. Svaka im čast.
Mnogi bi mogli da nauče lekcije o tome, a čini mi se da mi sa ovih naših prostora posebno. Naravno tu su svuda fotografije onih najboljih – svih onih sa kojima smo rasli – sa zidova ovog bastiona vas gledaju poznata lica: Michael Jordan, Magic Johnson, Lary Bird, Kareem Abdul – Jabbar, Wilt Chamberlain, Julius Erving, Jerry West, Shaquille O’Neal, Hakeem Olajuwon, Karl Malone…
Kao klinac sam (kao i mnogi od vas) neke od njih dobro upamtio i kasnije pratio, a neke od njih sam imao i priliku lično da sretnem na raznim NBA manifestacijama u Parizu ili u Evropi. Sve te fotografije sa širokim osmjesima na licu kao da su pokazivale sreću i zadovoljstvo što su dio jedne ogromne i uspješne porodice. Sjećam se kakvo je čudo bilo kada je Jordan potpisao prvi ugovor za million dolara, a sada svi NBA košarkaši, pa čak i prosječni, zarađuju po 20 i više puta za samo jednu godinu dana – nije ni čudo jer je budžet NBA preko 8 milijardi dolara!
NBA porodica imao oko 1.300 zaposlenih, od čega je oko 800 u NBA ofisu u NY. Ako znamo da je samo u Kini preko 200 NBA službenika, onda pretpostavljamo gdje je budućnost biznisa u košarkaškom sportu. Po prvi put sam gledao moju FFBB nekako malu (mada u FFBB ima 127 zaposlenih) upoređujući je sa NBA, a mogu tek da zamislim kakvi su osjećaji poređenja sa drugim federacijama gdje radi po desetak radnika. Naravno, poređenja nisu realna.
Sudije s druge planete
Za nas sudije je posebno bio interesantan susret sa dvojicom NBA sudija – nekadašnjih asova u toj oblasti. I pored činjenice što su se u našoj svjetskoj FIBA delegaciji nalazili mnogi poznati ljudi u sivim uniformama, a među njima Kotleba, Rigas, Jungebrand, Mitjana, Nakić, a svaki od nas je sudio bar po jednom Olimpijske igre, bilo nam je zadovoljstvo da još jednom razgovaramo sa vodećim ljudima NBA suđenja. George Tolliver je bio jedan od najboljih sudija, a sudio je 14 godina NBA utakmice (za one koji prate WNBA vjerovatno se sjećaju da je njegova kćerka Kristi bila draft broj 3 u 2005. godini). Nakon toga Tolliver je bio 8 godina direktor suđenja. Sada je jedan od trojice supervizora koji koordiniraju svakodnevnu aktivnost 11 kontrolora suđenja na svim NBA utakmicama. Odmah nakon utakmice svaki sudija dobija video izveštaj, a svi materijali se rade na opremi koja košta oko 3 miliona dolara. Svaka situacija može da se vidi iz različitih uglova. Mislio sam da smo u Riju dostigli vrhunac kada smo imali 8 kamera za sagledavanje sudijskih aktivnosti, a u NY sam shvatio da je to sitnica. Tamo svaku poziciju mogu da vide na uvećanom ekranu od 3 metra veličine.
Jedan od semafora u Madison Square Gardenu
Drugu najveću sudijsku veličinu sam poznavao i lično jer sam ga ranije sreo. Joey Crawford je sudija sa najvećim stažom u NBA – sudio je čak 39 sezona, i u karijeri je bio na oko 50 finalnih NBA utakmica. Vi koji ne obraćate pažnju na sudije ipak se sjećate ovog čovjeka. On je izvadio iz džepa i dao nezadovoljnom gledaocu 10 dolara da ode na pivo, da ga više ne proziva za sudijske odluke. Ili se dobro sjećate sukoba koji je imao sa Timom Duncanom (as San Antonia je platio kaznu od 25.000 dolara, dok je sudija bio kažnjen zabranom suđenja, ali je morao da besplatno odradi dodatne utakmice u pripremnom periodu).
Sudije su odlično plaćene u NBA. Najniži ugovor je oko 90.000 dolara, a oni sa najdužim stažom imaju i preko pola miliona dolara po sezoni. Tamo su sudije nedodirive i svima je san da isti tretman imaju i ostali djelioci košarkaške pravde u svijetu. U sudijskom odjelu NBA radi 20 ljudi, s tim da ih 14 uključeno u kontrolu suđenja (prije dvije godine su to radila samo 2 čovjeka – sada postoji 11 posmatrača i trojica supervizora). Oni na svakoj utakmici analiziraju oko 350 situacija, a utvrdili su da u prosjeku na svakoj utakmici sudije naprave oko 10 grešaka. U razgovoru sam saznao da NBA sudije u prosjeku odsude 50 faulova, dok u FIBA sudije odsude 41 faul po utakmici. Stalnim unapređenjem suđenja ove godine NBA sudije su smanjile za 30% broj odluka za pogrešne korake.
Hram košarke MSG
Imali smo izuzetnu priliku da prisustvujemo i gledamo dvije NBA utakmice. Prva je bila u Barclays Centru – velelepnoj dvorani koja je napravljena prije nešto više od 5 godina. Kapacitet od 17.732 mjesta za košarkaške utakmice impresionira, a posebno kada vidite udobnost svih sjedišta. Brooklyn Netsi su igrali protiv Toronto Raptorsa, a u dvorani kao da je bilo više gostujućih navijača. Bilo je puno onih u crvenim majicama koji su željeli da podrže košarkaše iz “zemlje javorovog lista”, kako često nazivamo sve one iz Kanade. Ceremonija prije početka utakmice je bila posebno značajna jer su igrale ekipe iz dvije zemlje, pa su pored US himne (što je uobičajeno na svim utakmicama NBA) intonirali i himnu Kanade, a vojnici sa zastavama su zaista uveličali ovaj događaj. Nas desetorica smo dobili karte u jednoj od “sky loža” i zajedno sa našim domaćinima smo uzivali u odličnoj organizaciji.
Goran Radonjić (drugi sleva) u društvu kolega sudija u Barclays Centru
Utakmica je bila interesantna, ali to je najmanje važno, jer na utakmice NBA svi dolaze na provod i mali je broj nas koje je zaista interesaovala košarka. Tamo se pokazuju, stalno slikaju jer su fotografije dio prestiža. To što su pobjedili gosti nikoga nije posebno interesovalo. Mene su posebno impresionirala imena najvećih igrača Netsa čiji se dresovi nalaze ispod stropa, od kojih su Jason Kidd, Julius Erving i nama toliko bliuak Dražen Petrović. Radovalo me je da sam video i fotografije na kojima se vidi Nenad Krstić, a dres sa brojem 3 Dražena Petrovića je i sada jedan od najtraženijih na prodajnom prostoru.
Druga utakmica je bila u najčuvenijoj dvorani na svijetu. Kada se nađete pred zdanjem starim preko 50 godina, morate da imate poseban osjećaj. Madison Square Garden je jedna od najčuvenijih dvorana svijeta. Sve svjetske zvjezde su pjevale u njoj, a mnogi sportski događaji su obilježili dugi period. Moj prvi susret sa njom je bio boks meč Joe Frazier – Muhamed Ali. Da biste imali, pravi osjećaj onda mora da zamislite još veću dvoranu od beogradske Arene (makar je broj sjedišta u Areni veći, jer je komfor sjedišta nižeg nivoa – posljednja rekonstrukcija sjedišta u MSG je koštala više od 500 miliona dolara).
I danas ovaj hram sporta pod svoje okrilje prima košarkaše New York Knicksa i hokejaše NY Rangersa . Mene je oduševila činjenica da Patrick Ewing ima svoj ugao na kojem stoji njegova stauta i dres, uz najvažnije detalje iz blistave karijere. Najniže cijene karata su 50 dolara pa nadalje. Mi smo dobili mjesta odmah iza onih prvih sjedišta oko terena, koja su rezervisana za one sa najdubljim džepovima i razne zvaničnike, među kojima glumačke i filmske zvjezde imaju posebnu važnost. Naša sjedišta su bila u 9 redu prvog sektora, znači 17 – 18 red od igrališta. Morate da mi vjerujete na riječ da karta za ta sjedišta kosta 279 US dolara (sreća je da smo dobili ulaznice kao poklon od NBA). I ovaj put su gosti bili bolji (110 – 118), a posebno su dobro igrali Joel Embiid sa 29 poena (o njemu je KOŠ MAGAZIN pisao kada se govorilo da bi mogao da igra za francusku reprezentaciju), hrvatrski reprezentativac Dario Šarić (21 poen) i Ben Simmons 13 poena (trostruki dvocifreni učinak), ali ponovo niko nije brinuo zbog toga. Važno je bilo da su svi gledaoci imali još jedan “event”.
Nedaleko od NBA sjedišta se nalazi i prodavnica sa svim NBA suvenirima. Svakodnevno je puna znatiželjnih kupaca i sakupljača suvenira. Mi smo dobili specijalne karte za kupovinu sa popustom od 20%, ali smo brzo spoznali da košarkaške sudije imaju čak popust od 30 %. Zato ako vas put nanese u tu prodavnicu na Petoj aveniji ne zaboravite vašu sudijsku ili košarkašku kartu. Želim vam da uživate i vi jednog dana u čarima New Yorka i, ako tamo budete, sjetite se i mene, jer posjeta ovom čarobnom gradu nije poput onih u raznim drugim svjetskim metropolama.
Moje sljedeće veliko putovanje je na Island, ako ni tamo niste bili opisaću vam i to putovanje.
Photo: Privatni album

