Početna ISTORIJAGoran Radonjić: Od Hela do Nataše

Goran Radonjić: Od Hela do Nataše

od Goran Radonjić
40 pregleda

Svi vi koji volite košarku ovih dana ste posebno uzbuđeni. Kako i ne bi bili, Košarkaški savez Srbije slavi 95 godina od donošenja prve košarkaške lopte u prostore koji su ovu igru afirmisali do najviših svjetskih i olimpijskih odličja. Ovih dana se slavi i jubilej od osnivanja Košarkaške federacije (nekada KSJ i sada Košarkaškog saveza Srbije). Vidjeli ste, ili ste čuli da se nešto košarkaški uzburkalo, da je reprezentacija skoro obezbijedila učešće na budućem Svjetskom prvenstvu u Kini, da se nešto gradi na Kalemegdanu. Imali ste priliku da pročitate mnogo razgovora, informacija, da čujete nešto o onome što se dešavalo davno, kada dobar dio vas i nas koji ovo čitate niste bili rođeni, čuli ste za neka imena za koja ste znali da imaju veliko značenje, ali niste tačno znali njihove vrijednosti… i tako puno toga ovih dana se dešava u Beogradu.

Eto i meni je pripala mala dužnost da vam približim dio onoga o čemu posljednjih dana slušate. Naravno da vam neću govoriti o tome kako će se košarkaška Evropa ovih dana naći u Beogradu. Neću pisati o tome kako će Narodno pozorište postati košarkaška pozornica sa najvećom proslavom na ovim prostorima. Neću govoriti ni o tome kako će u Skupstini grada da budu izvučeni parovi za naredni EuroBasket 2019 košarkašica, ili u hotelu Crowne Paza da budu izvučeni parovtakmičenja mladih košarkaša i košarkašica U16, U18 i u U18. O ovome će vam govoriti oni koji su istoričari i vrsni košarkaški pisci, naši prijatelji Vlada Stanković i Aca Ostojić, ili još po neko drugi blizak ovim zbivanjima.

Ovaj put ću da budem zadovoljan što ću da otkinem dio košarkaške istorije i da napišem ono što sam naučio u prostorima gdje sada živim, ali i o nevjerovatnom košarkaškom ciklusu koji se ovih dana ponavlja i potvrđuje svoje vrijednosti. Dakle, počeću od vremena kada se eto ni ja još nisam rodio. Pročitao sam i zapamtio da i vama prenesem dio onoga što ima veze sa ovim beogradskim  košarkaškim dešavanjima u decembru 2018. godine.

Tačno prije 70 godina, nekako nakon osnivanja tadašnjeg Košarkaškog saveza i na zahtjev vjerovatno tadašnjeg košarkaškog ili sportskog rukovodstva tadašnje zemlje, Komesarijat za sport Francuske je donio odluku i poslao u Beograd čovjeka čije ime se ovih dana često pominje, da pomogne u pripremanju košarkaške selekcije Jugoslavije. Tadašnji univerzitetski profesor Henri Hell je krenuo na put a da nije niti znao da će da otvori jedno od najvećih košarkaških poglavlja u svijetu.

Henri Hell (1916 – 1991) je bio reprezentativac Francuske i za svoju zemlju je nastupao 26 puta u periodu od 1931. do 1942. Učestovao je na prvom Prvenstvu Evrope 1935. godine u Švajcarskoj, a na Evropskom prvenstvu u Rigi je osvojio bronzanu medalju. Učestvovao je i na istorijskim Olimpijskim igrama 1936. godine, kada je košarka prvi put bila uvrštena u olimpijski program. Zajedno sa ostalim reprezentativcima Francuske osvojio je Kup nacija 1937. (na tom takmičenju su učestvovali Njemačka, Belgija, Švjacarska, Latvija i Francuska). U svojim nastupima je rano iskazao karakteristike lidera, a postigao je ukupno 86 poena – rekord mu je bio 18 poena na jednoj utakmici, što je za te prilike bilo izuzetno.

Henri Hell je bio neverovatno brz i precizan u svojim šutevima, a hladnokrvnošću je oduševljavao tadašnje košarkaške pristalice. Započeo je igračku karijeru u klubu Saint-Jean du Gros Caillou, a kasnije nastupao u Société Athlétique de Montrouge, igrao je i u Antibesu. Najznačajniji su mu bili nastupi u klubu US Métro, sa kojim je bio četvorostruki šampion Francuske u periodu od 1939. do 1942. Postao je trener u klubu u kojem je dostigao vrhunac igračke karijere (US Metro) i nastavio uspjehe. Gospodin Hell je bio veoma značajan u košarkaškim krugovima, a posebno je bio poznat kao vizionar i košarku je već tada vidio kao sport budućnosti. Bio je član Tehničke komisije Košarkaške federacije Francuske i osnivač trenerske organizacije 1940. 

Henri Hell je prihvatio ponudu da dođe u nekuzemlju na “brdovitom Balkanu” (kako bi rekla poznatapjesnikinja) i u periodu od 1948. do 1950. bio je trener reprezezntacijeJugoslavije. Tadašnja reprezentacija je trebala da igra na prvomkvalifikacionom turniru za Svjetsko prvenstvo 1950. godine u Nici. U tojreprezentaciji su bili : Milorad Sokolović, Borislav Stanković, AleksandarGec, Mirko Marjanović, Ladislav Demšar, Nebojša Popović, Srđan Kalember,Radomir Šaper, Lajoš Engler, Tulio Roklicer, Aleksandar Nikolić, Dragan Godžići Volmoš Loci.

Reprezentacija Jugoslavije u Nici  3. januara 1950.

Nikada niti jedan trener u košarkaškoj istoriji nije trenirao čak četiri igrača koja su kasnije postala među najpoznatijim košarkaškim imenima svijeta, i čak četiri njegova reprezentativca su postali članovi košarkaške Kuće slavnih (Hall of FAme). Radomir Šaper (ovih dana je bilo 20 godina od smrti dugugodišnjeg predsjednika Tehničke komisije FIBA i nezaboravnog Generalnog sekretara KSJ), Nebojša Popović (osnivač košarkaškog kluba Crvene zvezda, Predsjednik KSJ i u više mandata vodeći čovjek Međunarodne komisije FIBA), Aleksandar Nikolić (jedan od najčuvenijih i najvećih trenera koje je košarkaški svijet ikada imao) i dugogodišnji Generalni sekrtetar FIBA Borislav Stanković, čovjek koji je preokrenuo košarkaški svijet (neka nam dragi Bora poživi još dugo) su bili igrači koji su sa Hellom započeli grandiozne košarkaše korake u dresu reprezentacije, a kasnije postali među najpoznatijim košarkaškim ličnostima svijeta.

Tih godina su reprezentativci Jugoslavije bili iz samo dva beogradska kluba, Partizana i Crvene zvezde. Trenirali su na igralištima Kalemegdana, upravo tamo gdje se i danas nalaze dva susjedna igrališta na kojima su stasavale mnoge slavne generacije i dio najvećih košarkaškioh imena jugoslovenskog i srpskog košarkašdkog sporta. Istorija kaže da je reprezentacija Jugoslavije izborila plasman na prvo Svjetsko prvenstvo, ali tada nekome nije odgovaralo da Henri Hell bude trener reprezentacije (kažu da je neki od tadašnjih visokih političkih komesara prenio odluku Sportskog saveza da stranac ne može da vodi reprezentaciju zemlje koja je upravo izašla iz rata. Jedan od rijetkih savremenika Henrija Hella, dugogodišnji prijatelj Gerad Bosc (nekadašnji trener reprezentacije i sadašnji direktor Muzeja Košarkaške federacije Francuske) mi je jednom prilikom rekao da to njega nije pogodilo jer su svi igrači odali priznanje njemu, i kazali da je njihov plasman bio proizvod zajedničkog rada na Kalemegdanu.

Dakle SVE je nekako počelo u vremenu pri kraju pedesetihgodina prošlog vijeka, a onda se nastavilo kroz dugogodišnja prijateljstvaizmeđu francuskih i jugoslovenskih, i srpskih košarkaša i košarkaških radnika. RobertBusnel (nekadašnji igrač, trener i predsjednik FFBB, ali i 6 godina predsjednikFIBA) je postao odličan prijatelj sa Borom Stankovićem, i njihovo prijateljstvoje bilo izuzetno duboko. Raša Šaper mi je jednom prilikom u Parizu kazao kakoje Bussnel poslao prve moderne lopte u Beograd, i kako su oni igrajući sa timnovim loptama unaprijedili svoju igru, a lopte su popularno zvali”bisnelke”.

Bora Stanković, Lajoš Engler i Srđa Kalember

Prijateljstvo između Francuza i Jugoslovena i košarkaških ljudi iz Srbije je trajalo dugo, a Bora Stanković (koji je jedan od najvećih poznavalaca desetine svjetskih jezika je ponajbolje govorio francuski) ga je poprilično “podgreijavao”. Posebno je došlo do izražaja u vremenu kada su počela burna vremena na našim prostorim 90-ih godina prošlog vijeka. Tada su u FFBB shvatili da je Jugoslavija postala zemlja od koje sada oni treba da uče. Jugoslavija je osvajala sve medalje svijeta, postala je višestruki evropski prvak, bili su najbolji i na svijetu i na olimpijskim igrama, i nije bilo sramota učiti od boljih. U posljednjih 25 godina francuske selekcije su stalno dolazile na ove prostore i igrale sa kadetima, juniorima, mladim muškim i ženskim reprezentacijama i klubovima – jačali su svoju košarku. Mnogobrojne jugoslovenske i selekcije Srbije su bile u gostima u Francuskoj. Sve reporezentacije ovih prostora, a ponajviše reprezentacije Srbije, su bile u gostima u francuskim gradovima.  Tako je prije EuroBasketa 1999. godine odigrano čak 8 susreta između najboljih reprezentacija Francuske i tadašnje Jugoslavije, po četiri u Francuskoj i u Srbiji. Francuski stručnjaci nisu krili da su olimpijsko srebro (2000. godine) iz Australije skovali u Nišu, Novom Sadu, Kragujevcu i u Beogradu. Francuski klinci su fizički uvijek bili među najtalentovanijim igračima, ali su pobjednički mentalitet učili na ovim prostorima. Oni koji se sjećaju 2005. godine sigurno neće zaboraviti veliku pobjedu Francuza protiv orgnizatora EuroBasket-a (i tužni poraz tadašnje Jugoslavije) u Novom Sadu. Tony Parker i Boris Diaw nikada nisu krili koliko prijateljstva i poštovanja imaju prema košarkašima iz Srbije, a uvijek su rado dolazili u ove prostore i kao klinci, i kao seniorski reprezentativci. Znali su puno naših riječi, a radost dolaska u Beograd nikada nisu krili. U Francuskoj košarkaškoj federaciji FFBB sve što je s ovih prostora bilo je vrednovano na izuzetan način.

Istorija se ponavlja… Pored mnogobrojnih košarkaških zbivanja, susreta svih reprezentacija, košarkašice su postale ljute protivnice i često jedne drugima “otimale” medalje na raznim najvećim evropskim i svjetskim smotrama, klinci i klinke su postali najljući protivnici na takmičenjima U16, U18 ili U20 u obje konkurencije. Sjećate se kako je Duško Savanović promašio zicer u Litvaniji, i poslao Francuze u borbu za medalju. Došla je i nezaboravna 2013. godina i Evropsko prvenstvo u Sloveniji. Mnogi od nas se dobro sjećaju tih dana, a jednoj osobi se život kompletno promjenio. Na dan prije utakmice Srbija – Francuska u Ljubljani je kao bomba odjeknula tragična vijest da je autobus košarkašica mađarskog Györa sletio s puta, i da su dva člana te ekipe poginula, a da je jedna od najboljih mladih košarkašica Evrope, Nataša Kovačević, završila sa teškim povredama u bolnici.

Jean Pierre Siutat, čovjek koji je zavolio Srbiju kao drugu domovinu, je tog dana izgubio prijatelja i poznanika (trenera i menadžera ekipe Györ, a njegova supruga je bila mađarska reprezentativka). Nije razmišljao i odmah je prihvatio ideju da FFBB (kao jedna od vodećih federacija u Evropi, i kao organizator ženskog EuroBasketa te 2013 godine) pomogne Nataši Kovačević. FFBB, kao naravno i drugi dijelovi košarkaškog svijeta, prije svega Košarkaški savez Srbije i FIBA Evrope, su priskočili u pomoc i srpska heroina je napravila još jedno čudo. Vratila se na košaraški teren uz pomoć specijalno napravljene proteze i igrala za Crvenu zvezdu.

Nataša je kazala da je izgubila nogu, ali da je steklanove prijatelje, i to posebno iz druge zemlje, a novostečeni proijatelji su bašbili ponovo iz Francuske. Ovih dana sam pročitao da je nezaboravni BoraStanković rekao kako je ta djevojka čudo, i da je uspjela čak da pomiri Crvenuzvezdu i Partizan. Zapitaćete se kako sada to, i kako je to najveće rivalstvomoguće uokviriti.

Sa utakmice u Nici 1950.

Tačno je to što je naš nezaboravni Bora rekao. Izuzetni sportski i košaraški novinar Aleksandar Sale Miletić (pisac prelijepih knjiga od kojih “Džezeri pod koševima” ostavljaju košarkaške pristalice bez daha, a već je ranije napisao i knjigu o Nataši Kovačević i sada je pri kraju snimanja filma “SKOK”), bio je posebno dirnut ovom nesrećom. Kao i svi u Srbiji, u Evropi i u košarkaškom svijetu, svi su bili tužni zbog zle Natašine sudbine, ali su svi cenili njenu hrabrost. Nataša je bila snažna i jaka, više nego mnogi drugi. Stigla je da završi dva fakulteta i svoju nesreću da nadomjesti aktivnostima košarkaškog Ambasadora mladih (sada je zaposlena u Košarkaškom savezu Srbije – bravo za izuzetnu inicijativu). Nataša je dobila specijalno napravljenu protezu i zaigrala sa svojim vršnjakinjama iz Crvene zvezde i čak osvojila Kup Srbije. Nataša je u Parizu pronašla osmijeh i novu radost, a FFBB je učinio puno da njen život dobije drugačiji tok.

Ako prosetate Kalemegdanom (a učinite to obavezno) vidjećete ono što nikada niko nije mogao da zamisli. Na mjestu koje je nekada razdvajalo ljute protivnike nikao je spomenik ujedinjenja i poštovanja onome što je iza nas. Vidjećete 3,5 metara visoki spomenik, a akademski vajar Radoš Radenković (od ranije košarkašima poznat jer je on tvorac spomen ploče Ranku Žeravici na Hali sportova) je izvajao sve košarkaše ljepote u skoku za loptom trojice košarkaša. Taj skok, ta borba, taj spomenik je pun simbolike. Na njemu ćete prepoznati ljepotu skoka za čarobnom loptom koja je sve nas obujmila. Vidjećete sve ono što nas nadahnjuje i ispunjava svakim košarkaškim danom. Taj pomenik je posvećen prvoj košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije sastavljenoj od igrača Partizana i Crvene zvezde, taj spomenik je posvećen čovjeku koji je donio prve prave košarkaške korake na Kalemegdan, taj spomenik simobolizuje prijateljstvo i rivalstvo dvije košaraške federacije (a na par stotina metara je i spomenik francusko – srpskog prijateljstva na Kalemegdanu, koji je postavljen prije tačno 100 godina). Taj spomenik simbolizuje nesvakidašnju borbu mlade košarkašice koja se izborila i bila jača od životne nesreće, od kobne sudbine, taj spomenik govori o poštovanju, sportskom rivalastvu, ljubavi sportista dvije zemlje… Pa onda nije niti čudo što tvorac ideje Sale Miletić kaže “od Hella do Nataše” je trajalo i trajaće košarkaško prijateljstvo Francuske i Jugoslavije, a sada prijateljstvo Francuske i Srbije.

Pogledajte prelijep izgleda tog spomenika, a ispred možete pročitati ono što simbolizuje odnos dvije federacije i dvije zemlje:

“Spomenik je podignut u slavu jugoslovenske reprezentacije koja se plasirala na prvo svetsko prvenstvo 1950, ali i u znak srpsko-francuskog prijateljstva u košarci. To prijateljstvo traje od vremena kada je na ovom mestu Anri Hel (Henri Hell) trenirao reprezentaciju Jugoslavije, do danas, kada je Košarkaški savez Francuske pomogao srpskoj košarkašici Nataši Kovačević da opet stane na noge posle teške saobraćajne nesreće. Tim koji se na kvalifikacijama u Nici, početkom januara 1950, plasirao na prvo Svetsko prvenstvo,  jedinstven je u istoriji evropske košarke, jer je iznedrio četiri člana Kuće slavnih FIBA: Nebojšu Popovića, Aleksandra Nikolića, Radomira Šapera i Borislava Stankovića. Ta reprezentacija koju je vodio Hel bila je sastavljena isključivo od igrača Crvene zvezde i Partizana, koji su na ovom mestu proveli neke od najlepših trenutaka u svom životu.”

Sportske, košarkaške i ljudske vrijednosti nikada ne prestaju. Ciklično se vraćaju nakon određenih perioda, a vi ljubitelji košarke šetajte najljepšim parkom Beograda i budite srećni što ste savremenici dijela istorije.

Photo: Privatni album

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar