Dugi Damjanović mi je svojim prisećanjem na punoletstvo od NATO bombardovanja dao šlagvort da na istu temu kažem nešto o jednom neobičnom finalu jednog evro-kupa. Od 93 tima koja su startovala u Kupu Koraća u sezoni 1998/99 do finala su stigla dva španska, Estudijantes iz Madrida i Barselona. Prvi finalni meč igran je u Madridu, Estudijantes je pobedio 93-77 i sa lepom prednošću od 16 poena očekivao revanš u Barseloni. Ta prva utakmica igrana je 24. marta 1999. pred 12.000 gledalaca. Počela je u 20,30, skoro u isto vreme kada i bombardovanje naše zemlje. Saša Đorđević i Milan Gurović, dvojica reprezentativaca SR Jugoslavije, nisu znali da su na njihov Beograd i Novi Sad, na njihovu zemlju, počele da padaju bombe. Saša je završio meč sa 20 poena i 5 asistencija, Gurović je dao 8. Estudijantes su predvodili Alfonsko Rejes, stariji brat Felipea Rejesa (igrao je i on, dao je 3 poena), sa 17 poena, Šon Vandiver je dao 16 a plej Naćo Azofra 13, uz 6 asistencija.
Narednih dana Saša i Milan najmanje su mislili na košarku. Fizički su bili prisutni, redovno trenirali, ali misli su im bile u Srbiji, sa familijama, prijateljima, poznanicima… Mala srpska kolonija u Barseloni počela je svakodnevno da se okuplja na Trgu San Đaume, ispred zgrade u kojoj je sedište katalonske vlade. Bio sam zadužen da dovedem naše sportiste, mada ih i nije trebalo nagovarati. Bila je to njihova patriotska dužnost koju su ispunjavali bez pogovora. Uz Đorđevića i Gurovića dolazio je i Nikola Lončar, u to vreme igrač Huventuda iz Badalone. Ne sećam se više ko je još bio od sportista, ali znam da ih je bilo. Posebno je bilo važno prisustvo Đorđevića, jer je on kao najpoznatiji i najpopularniji mogao bar malo da probije medijsku blokadu. Sa minimalnim izuzecima, podrška bomardovanja Srbije bile je jedinstvena, kao “pravedna kazna za nevaljale Srbe koji su kinjili nezaštićene Albance na Kosovu”…
Vladimir Stanković i Milan Gurović na protestu
Da ne širim temu, znate i sami kako je i šta je bilo. U jeku bombardovanja , 31. marta, na današnji dan, bio je zakazan revanš finala, Barselona se nadala da se 16 poena može nadoknaditi. Za podvig joj je bio neophodan Saša Đorđević u najboljem izdanju, ali njemu nije bilo do košarke. Kao profesionalac ispunjavao je svoje radne obaveze i činio što je bilo u njegovoj moći da bar skrene pažnju ovdašnje javnosti na ono šta se dođađa u njegovoj zemlji. Pred drugi finalni meč on i Gurović odlučili su da igraju u dresovima bez prezimena na leđima. Bio je to mali, naizgled utopistički gest, ali i to je bilo bolje nego ništa. Uspeli su i više nego što su očekivali, štampa je zabeležila zašto su bili „bezimeni“ mada je komentator španske državne televizije tokom prenosa umesto njihovih prezimena govorio isključivo „igrači sa brojem 10“ (Đorđević) ili „košarkaš sa brojem 11“ (Gurović). Očito, njegove simpatije bile su na strani igrača u uniformi NATO…
Saša Đorđević i Gurović protestuju protiv NATO bombardovanja
Iako im nije bilo nimalo lako, i Saša i Gurke odigrali su odlično. Saša je sa 18 poena bio najefikasniji u svom timu, a sa 7 asistencije i daleko najbolji dodavač. Gurović je dao 13 koševa i imao 5 skokova. Već u 12. minutu prednost Estudijantesa bila je skoro anulirana (24-9). Uz pomoć 8.000 navijača u dvorani „Blaugrana“ igrači Barselone leteli su po terenu, Đorđević je vezao 7 poena (jedna trojka i dva puta dvojke) i u 17. minutu Barselona je prešla u ukupno vođstvo 37-20. Na poluvremenu je bilo +21 (43-22). Gosti su u nastavku zapretili došavši na -17 (45-62) u 33. minutu, ali nisu imali snage za kompletan preokret. Dva minuta pre kraja bilo je jasno da Žućkova levica ostaje u Barseloni, bilo je 81-56, na kraju 97-70.
Među 8.000 ljudi nisu se radovali samo Đorđević i Gurović. Kao profesionalci, odradili su posao, pomogli da njihov tim pobedi, ali njihove misli bile su daleko. Sišao sam na teren, zagrlio i poljubio Đorđevića, čestitao Guroviću… Nisu mogli da se raduju, emocije druge vrste nadvladale su osećaj koji je donela jedna vredna sportska pobeda. Đorđević je izvukao spremljen transparent na kome je pisalo „Stop the war“. Bila je to još jedna njegova pobeda, ma koliko simbolična.
Za istoriju su ostali zapisani akteri meča u kome su dvojica igrača namerno htela da ostanu „bez imena“:
Barselona-Estudiantes 97-70 (43-22)
Barselona, 31. marta 1999. Dvorana „Blaugrana“. Gledalaca; 8000. Sudije: Koluči (Italija) i Reser (Nemačka).
BARSELONA: Rodrigez 5, Esteljer 12 (1-3), Gurović 13 (5-6), Alston 14 (2-6), Ređijas 18 (1-1), Navaro (bio je u sastavu ali nije igrao), Fernandez 17 (7-7), Đorđević 18 (9-10), Duenjas (nije ulazio).
ESTUDIJANTES: Azofra 5 (0-1), Karlos Himenez 10 (0-6), Barsenas 2, Vandiver 21 (6-8), Alfonso Rejes 13 (5-6), Martinez 4, Robles 3, Felipe Rejes, De Migel 12 (4-5).
Photo: Privatna arhiva


