Početna ISTORIJAIstorija: Bob Makadu, dvostruki šampion

Istorija: Bob Makadu, dvostruki šampion

od Vladimir Stanković
49 pregleda

Jedan od retkih Mekdonalds turnira na kome nisam bio održan je u Rimu, baš ovih dana 1989. Igralo se u „Palaeuru“, u kome će Jugoslavija 1991. kasnije odbraniti titulu prvaka Evrope osvojenu dve godine ranije u Zagrebu. Taj Mekdonalds, tek treći po redu u uspešnom pokušaju približavanja dva košarkaška sveta što će kulminirati 1992. pojavom „tima snova“ na Olimpijskim igrama u Barseloni, osvojio je Denver Nagets, ali pamtim ga po sjajnom izdanju evropskog prvaka Jugoplastike koja je pod vođstvom Bože Maljkovića igrala briljatno. Učesnici su bili, osim Denvera i Jugoplastike, još Filips iz Milana i Barselona. Sjajna četiri tima koja su ponudila odličnu, super ofanzivnu košarku.

Turnir su 20. oktobra 1989. otvorili Denver Nagets i Barselona, bilo je 137-103 za NBA tim koji su predvodili Aleks Ingliš sa 24 poena i Volter Dejvis sa 23, dok je najbolji strelac Barselone bio Andres Himenez sa 20, a pratili su ga Ćavi Krespo sa 19 i Odi Noris sa 18. U drugom meču Jugoplastika je pobedila Filips 102-97. Blistao je Toni Kukoč sa 31 poenom, Duško Ivanović je dao 21, Dino Rađa 19, dok su na drugoj strani bili sjajni Bob Makadu sa 44 poena (šut za 2 poena 11/15, trojke 1/1, penali 11/15) i 13 skokova, Rikardo Pitis sa 22, dok je Antonelo Riva dao 13. Bobu Makaduu ću se vratiti u nastavku ovog teksta, da sad završim priču o Mekdonaldsu u Rimu 1989.

Posle dana pauze, 22. oktobra, Filips je pobedio Barselonu 136-104 uz još jednu egzibiciju Makadua (36 poena i 12 skokova), dok je u finalu Denver posle mnogo muka pobedio Jugoplastiku 135-129. Posle 35-30 za Denver u prvoj četvrtini, Jugoplastika je dobila drugu 33-29. Treća je opet pripala NBA timu (35-29) a poslednju su dobili Splićani 37-36. Deni Šejs je predvodio Nagetse sa 29 poena, Volter Dejvis i Lafajet Liver dali su po 26. U timu iz Splita briljirao je Duško Ivanović sa 31 poenom, šut iz igre 11/19, Dino Rađa je dao 29 uz šut 10/16 i 9 skokova, Toni Kukoč je dao 17 uz 6 asistencija, Luka Pavićević je dodao 14, Zoran Savić 13 a Velimir Perasović 12 poena. Utakmica je bila izjednačena 47 minuta, Jugoplastika je pretila da porazi NBA tim što je u ono vreme bila nemoguća misija za ekipe iz ostatka sveta, ali u poslednjih 60 sekundi Denver se izvukao ali je publika u SAD videla čudesan talenat igrača koji su, sa izuzetkom Duška Ivanovića, imali između 18 i 22 godine. Dag Mou, trener Denvera za koga mi je svojevremeno profesor Aca Nikolić rekao da je najbolji igrač koga je ikada trenirao (u Padovi), izjavio je posle meča da je „finale bilo najbolja utakmica na turniru“.

U najbolju petorku tuirnira izabrani su Volter Dejvis (plej), Pol Tomson (Barselona, bek), Toni Kukoč (krilo), Bob Makadu (forward) i Dino Rađa (centar). MVP je bio Volter Dejvis, strelac 49 poena u dva meča, ali na mene je najjači utisak ostavio Bob Makadu. Gledao sam ga i prethodnih sezona u dresu Filipsa iz Milana i bio oduševljen njegovim umećem. On je, za mene, jedan od petorice najboljih Amerikanaca koji su ikada igrali u Evropi. Ne usuđujem se da sastavim tu listu, ali sam siguran da bi na njoj bilo mesta za Boba.

Dva prstena u NBA

Naš bloger Duško Miletković-Souly ima svoj „stojadin“ u koji je smestio, ili smešta, 101 igrača sa prostora bivše Jugoslavije. Ja imam svoj, već pun, u koji sam smestio, i objavio na sjatu Evrolige, biografije 100 majstora koje sam gledao i zapamtio. Među njima je i 20-ak naših, sadašnjih i bivših, ali najveći deo su inostrani asovi. Naravno, ta lista nije mogla proći bez Boba Makadua.

Rodio se 25. septembra 1951 u Grinsborou (Severna Karolina). Ozbiljnu košarku počeo je da igra na Univerzitetu Vinsens Džunior Koledž (Indijana) gde je igrao od 1969. do 1971. Tada je prešao na Univerzitet Severna Karolina i već u sezoni 71/72. doveo je svoj tim do trećeg mesta na F4. Potpisao je 19,5 poena i 10,5 skokova. Na draftu 1972. bio je drugi „pik“, izabrali su ga Bafalo Bravsi (danas LA Klipers). U prvoj godini bio je debitant godine sa 18,1 poenom i 9,1 skokom da bi već u drugoj imao impresivni „dabl-dabla“ sa 30,6 poena i 15 skokova. Njegov procenat šuta bio je 54,7%. Igrao je „Ol star“ što će ponoviti još 4 puta. U sezoni 74/75 već je bio MVP sezone i po treći put najbolji strelac sa 34,5 poena i 14, 1 skokom.

Posle Bafala igrao je u Njujorku (1976-1979), Bostonu (1979), Detroitu (19079-1981), nju Džersiju (1981), Los Anđeles Lejkersima (1981-1985) i Filadelfiji (1986). U Lejkersima je igrao uz medžik Džonsona, Karim Abdul-Džabara i Džejsma Vortija. Osvojio je dva šampionska prstena, 1982. i 1985. U NBA je postigao 18.887 poena (22,1 u proseku), uhvatio 8.048 lopti (8,4 po meču) i postavio 1.147 rampi (1,5 po utakmici).

Druga mladost u Italiji

Kada je 1986. stigao u Filips koji je trenirao Dan Piterson imao je 35 godina i mnogi su mislili da je prestar za šampionske ambicije koje je imao tim iz Milana. Početak kao da je za pravo skepticima: 30. oktobra 1986. Filips je izgubio od Arisa u Solunu sa 31 poenom, 67-98. Bio je otpisan, ali se u revanšu desilo jedno od onih košarkaških čuda koje ulaze u istoriju. Filips je 6. novembra u Milanu pobedio 83-49 ! Bob Makadu je posle diskretnog prvog poluvremena blistao u nastavku i završio sa 21 poenom i 9 skokova. Zahvaljujući toj pobedi Filips je nastavio takmičenje u Evroligi i na kraju….trijumfovao! U finalu, igranom 2. aprila 1987. u Lozani, Filips je pobedio Makabi 71-69, a Bob je pobedi doprineo sa 21 poenom, dva manje od Roberta Premijera. Filips je naredne godine na prvom F4 u Ganu ponovio titulu, u finalu je opet rival bio Makabi, a Milanezi opet bolji, 90-84, uz 25 poena i 12 skokova velikog Boba. Te sezone igrao je sa Filipsom u Beogradu, Partizan je bio bolji (92-85) dok je u Milanu bilo 93-83 za Filips.

Bob je ostao u Milanu do 1990, ali je nastavio da igra u Italiji. Naredne dve sezone proveo je u Forliju sa impresivnim prosekom od 31,7 poena i 9,6 skokova. Karijeru je završio u Timsistemu Fabriano u sezoni 92/93 sa 42 godine. U Italiji je odigrao 201 utakmicu, postigao 5.427 poena (27,3) i 9 skokova po utakmici.

Sa visinom 2,06 bio je više „četvorka“ nego „petica“, ali je često znao da se izvuče i na poziciju krila jer je imao odličan šut, često je pogađao trojke. Imao je sjajan skok, sa preciznim tajmingom koji mu je omogućavao da nadskoči rivale koji su bili znatno viši od njega. Kasnije su, povremeno, na njega podsećali Kris Veber ili Kevin Garnet.

Mislim da mu je naneta nepravda kada povodom 50 godina NBA nije izabran u 50 najboljih igrača u istoriji lige. Ako mu je za utehu, 2000. je ušao u „Hall of Fame“ u Springildu a Evroliga ga je 2008. povodom 50 godina evro-kupova uvrstila u 35 najvažnijih igrača u istoriji takmičenja. Tom prilikom slikao sam se sa njim i još dvojicom velikih Amerikanaca koji su ostavili neizbrisiv trag u evropskoj košarci, Voletrom Ščerbijakom i Vejnom Brabenderom. Draga uspomena.

Malo onih koji, kao Makadu, mogu da se pohvale da su bili šampioni u NBA i Evroligi.

Photo: Privatni album, NBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar