Pročitah na vašem sajtu, koji inače redovno pratim, seriju tekstova o 100 godina Sportskog društva Radnički. Pošto je cela ova 2020. jubilarna reših da i ja iznesem moje sećanje na divno društvo sa Crvenog krsta kome dobrim delom dugujem moju ljubav prema sportu.
I vrapci znaju da sam ja veliki „zvezdaš“, ljubav prema crveno-beloj boji usadio mi je otac. Negde od četvrte godine bio sam zajedno sa njim redovan na fudbalskim i košarkaškim utakmicama Zvezde. Moj otac je bio bankar, pomagao je oko završnog računa nekom čika Caletu koji je u Košarkaškom klubu Zvezda bio zadužen za sve i svašta. Za uzvrat je imao najbolje mesto na Malom Kalemegdanu. Kada sam kasnije upoznao Sašu Geca, Nebojšu Popovića i druge igrače prve generacije Crvene zvezde, nisu verovali da sam ih gledao jer sam bio dosta mlađi od njih.
A Radnički? Stvar je prosta. Išao sam u osnovnu školu „Filip Višnjić“ koju je od stadiona Radničkog na Crvenom krstu delio samo zid. Mi klinci preskakali smo taj zid iako je na vrhu imao bodljikavu žicu a u malteru ugrađene parčiće stakla. Mnogo puta smo se posekli ili pocepali pantalone. Domar naše škole, čika Ljuba, bezbroj puta nas je skidao sa tog zida sprečavajući ozbiljnije povrede.
Iza tog zida bio je čarobni svet sporta. Boks, rvanje, košarka… Tamo sam upoznao mnoge asove, od čuvenog rvača Čitakovića koji nas je kasnije, kada je radio kao redar u beogradskim diskotekama, puštao bez ulaznice, preko boksera Šugera Stankovića, Ljubinka Veselinovića, „Pacova“ Milanovića koji je mogao da istrpi neviđeno teške udarce Jakovljevića ili Kelave, tada naših čuvenih boksera, do vrsnog tehničara Brace Bogosavljevića. Kad sam već kod boksa, moram da kažem da je moj prvi film u kome sam igrao bio „Bokseri idu u raj“. Trebalo je da se u finalu turnira “bijem“ sa nekim poznatim bokserom, udaračem, ali ja predložim da mi rival bude Šuger Stanković, prvak države a moj školski drug. Reditelj Branko Čelović prihvati. Trenirao sam više meseci boks, Duško Bogdanović, trener, čak me je vodio na pripreme reprezentacije. U filmu je, po scenariju, rival trebalo da bije mene, ali Šuger me je štedeo pa sam ga ja kao nekim slučajnim krošeom nokautirao. Ljubinko Veselinović je u to vreme osvojio „Zlatnu rukavicu“ koju nam je pozajmio za film, ja je dižem kao senzacionalni osvajač…
Dobro, doći ću i do košarke, ali moram o još nekim sekcijama ovog ponosnog stogodišnjaka. Fudbaleri su sredinom 50-ih godina prošlog veka bili standardni prvoligaš, a neki igrači poput golmana Vidinića, Petakovića ili braće Ognjanović stigli su i do reprezentacije. Prljinčević je kasnije napravio karijeru u Zvezdi. Sa Blagojem Vidinićem sam se mnogo godina kasnije sreo u Njujorku, sedeli smo dugo u kafani koju je držao pevač Hašim Kučuk-Hoki, i sećali se Radničkog.
Taj Radnički je imao i odlične odbojkašice, a rukometašice su igrale na terenu u Đurićevoj ulici. Kasnije su rukometašice bile prvakinje Evrope, a Ceca Kitić bila proglašena za najbolju igračicu sveta….
Stigoh i do košarke. Pre priče o igračima moram o trenerima. Na Krstu se formirala čuvena trenerska škola koja je bila pandan onoj na Kalemegdanu: Bora Cenić, Ranko Žeravica, Ciga Vasojević, Bata Đorđević, Piva i Duda Ivković, Dragoljub Pljakić… Čudo jedno koliko trenera. A tek koliko su igrača stvorili, pomogli da njihov talenat dođe do izražaja…

Podjednako sam gledao utakmice i muške i ženske ekipe. Od košarkaša sam voleo i upoznao Necu Đurića, Dragoslava Ražnatovića-Ražnja, Miška Čermaka, Zimonjića… Kasnije sam se divio talentu Srećka Jarića, Dugog Damnjanovića, Tvigija Ivkovića, Meka Marovića… I danas ponekad popijem kafu sa Srećkom, koji je neopravdano poznat kao „otac NBA igrača Marka Jarića“ iako je i sam bio veliki igrač.
Od košarkašica pamtim celu šampionsku generaciju sa Micom Radovanović, Jelkom Kalenić, Zagom Simić-Žeravica, Boskom Pešić, Spomenkom Milojević… Donele su na Crveni krst mnogo titula prvaka. Slavio je ceo kraj i sve sekcije sportskog društva.
Negde tih godina, sredinom 60-ih prošlog veka, bio sam referent za kulturu u ferijalnom kampu u Baškoj vodi i Makarskoj. Radnički dođe sa ženskom ekipom na pripreme, ja odvedem celu ekipu na neke usmene novine. Od tada datira moje prijateljstvom sa Zagom i Rankom Žeravicom.
Ja nisam propuštao utakmice koje je Ranko vodio, naročito kad je bio u Zvezdi, a on i Zaga su bili redovni na mojim predstavama i uvek mi donosili čvarke koje smo jeli posle predstave. Jednom sam bio vođa puta, igrali smo sa Jugoplastikom i pobedili, i poslali Splićane u Drugu ligu. Bio sam na klupi, uz Ranka. Kada su on i Zaga otišli u Španiju godinama su me zvali u posetu, sa suprugom Mikicom otišao sam tek pre nekoliko godina, i to kad Ranka više nije bilo. Zaga nas je u Saragosi sjajno ugostila. Prijateljstvo koje traje.

Kada sam na TV Politika imao emisiju ponedeljkom „Sportski butik Ivana Bekjareva“ u 54 epizode, koliko sam ih uradio, među gostima su najviše bili moji “zvezdaši“, ali bilo je i gostiju iz porodice SD Radnički.
I danas čuvam mnoga prijateljstva začeta na Krstu, uglavnom na stadionu Radničkog. Te betonske tribine bile su neka vrsta zbornog mesta. Tu smo se nalazili i kad nije bilo utakmica, ali spona je bio Radnički. Većina nas navijala je za Zvezdu ili Partizan, ali to nam nije smetalo da volimo i poštujemo Radnički i njegove sportiste koji su živeli u senci velikih sportskih društava ali su imali svoje dostojanstvo, talenat, a bogami i rezultate. SD Radnički je bio škola života, mnoge mlade ljude otrgao je od ulice i moguće stranputice, uticao na vaspitanje i formiranje ne samo sportista, nego i ljudi.
Danas je stadion pokriven, Radnički ima svoju dvoranu u kojoj se, po običaju tiho, kuju neki novi šampioni. Istina je da Radnički nije u sportskom smislu moćan kao nekad, ali i ranije je bilo kriza koje su uvek prevaziđene. Vitalnom stogodišnjaku želim da i u drugom veku bude ono što je uvek bio: uzoran sportski kolektiv, rasadnik talenata, šampion države u raznim sportovima, i vaspitač mnogih generacija mladih ljudi.Osim trajne platonske simpatije prema Sportskom društvu Radnički dao sam i konkretan mali doprinos tako što je ceo prihod sa jedne večeri tokom koje sam izveo moj šou-program išao u korist Radničkog.
Photo: Privatni album