Početna BLOGIz ličnog ugla: Duda Ivković, trener sa velikim T

Iz ličnog ugla: Duda Ivković, trener sa velikim T

od Vladimir Stanković
21 pregleda

Ima tekstova koje novinar nikada ne poželi da napiše. Najčešće je to „in memoriam“, sećanje na neku značajnu javnu ličnost. Situacija je teža ako je dotični još bio i prisni prijatelj. Takva je moja situacija sa Dušanom-Dudom Ivkovićem. Počelo je u drugoj polovini 70-ih godina kada je bio trener Partizana. Klasičan odnos trener-novinar vremenom je prerastao u prijateljstvo, posebno učvršćeno tokom sezone 1982/83 kada smo se našli u Radničkom, on kao trener, ja kao član uprave.

Njemu je Radnički bio druga kuća. Porodični dom bio je bukvalno preko puta stadiona Radničkog, što je sigurno uticalo da Dušan i njegov stariji brat Slobodan-Piva odaberu košarku. Piva je bio umetnička duša, talentovan za slikarstvo i muziku, od kuće je kretao na čas violine sa instrumentom u futroli ali je obično prvo svraćao na otvoreni teren Radničkog da baci neku loptu ka košu… Drugari su mu više puta mangupski iz futrole vadili violinu i ubacivali neki kamen, a podvala je otkrivana tek kada bi zadihani Piva stigao na čas… Dušan je krenuo stopama brata, prvo je bio prosečan igrač da bi u Radničkom počeo i buduću blistavu trenersku karijeru koja ga je vinula u najveće trenerske visine. Jedne godine braća Ivković donela su dve titule državnog prvaka na Crveni krst: Piva seniorsku sa nezaboravnom ekipom u kojoj su bili Srećko Jarić, Dugi Damnjanović, Tvigi Ivković, Milun-Mek Marović potpomognuti iskusnim Dragoslavom Ražnatovićem, dok je Dušan osvojio juniorsku titulu o čemu je na ovom sajtu svojevremeno pisao Branko Banjanin, jedan od članova juniorske ekipe Radničkog koja je Dudi donela prvi trofej.

Kolekcionar zlata

Kada je posle boravka u Solunu (Aris) postao selektor, naša saradnja je postala još intenzivnija. Imao sam sreću i zadovoljstvo da budem svedok osvajanja titula prvaka Evrope 1989. u Zagrebu i 1991. u Rimu. Između njih smestilo se i zlato sa Mundijala u  Buenos Ajresu 1990. Sve zlato do zlata.

Naravno, bio sam i u Atini 1995. kada je Duda Ivković na Evropskom šampionat trijumfalno vratio našu reprezentaciju tamo gde ju je 1991, pre sankcija,  ostavio – na najvišem stepeniku postolja. Prethodno smo malo strahovali na naknadnom kvalifikacionom turniru u Sofiji, ali posao je uspešno obavljen, kvalifikovali smo se za Atinu i to je bio prvi korak ka zlatu. I danas mi je žao što sam iz Atine leteo za Barselonu jer sam u Beogradu propustio veličanstveni doček herojima iz Atine. Tada je rođena tradicija koja i danas traje – oduševljena masa naroda pozdravlja šampione koji ponosno sa balkona Gradske skupštine otpozdravljaju. Te 1995. nije bio balkon, nego bina ispred  Narodne skupštine, ali ideja je ista.

Zajedno smo se radovali 1996. u Rimu kada je Olimpijakos u finalu Evrolige FIBA pobedio Barselonu sa 73-58. Sećam se da sam imao muku da grčkim prijateljima pravilno prevedem smisao naslova „Dušan silni“ kojim sam naslovio moj izveštaj sa finala. Posle Kupa Koraća sa Partizanom i Kupa Saporta sa AEK-om Dušan Ivković je osvojio treći – ne i poslednji evro-kup.

Moja saradnja  sa Dudom nastavljena je kada sam po osnivanju Evrolige postao njen prvi press-officer. On je već bio u Moskvi, u CSKA je postavljao temelje stručnog rada i organizacije na kojima moskovski klub i danas počiva. Andrej Vatutin, predsednik „armejaca“, ne propušta priliku da istakne Dudine zasluge za unutrašnju organizaciju kluba.

Dušan Ivković je drugi evropski trofej, Saporta kup, osvojio 2000. sa AEK-om pobedom nad Virtusom u Lozani 83-76.

Zajedno u Dinamu

Posle AEK-a počela je 2002. njegova etapa u ruskoj košarci. Tri godine je radio u CSKA, stizao na F4 ali, nije uspeo da rad okruni titulom prvaka Evrope. Posle tri sezone u CSKA prihvatio je poziv Dinama iz Moskve. Već u prvoj sezoni osvojio je ULEB kup, četvrti klupski evro trofej. Finale je igrano u Šarloa, protivnik je bio Aris a rezultat 73-60 svedoči o nadmoći Ivkovićevog tima.

Te noći, tokom slavlja, došli smo do ideje o eventualnoj saradnji u moskovskom Dinamu. Ja sam rekao da sam posle šest godina u Evroligi pomalo umoran, on nije rekao ništa ali me je posle nekoliko dana pozvao i pitao da li bih došao u Moskvu, u Dinamo, na mesto direktora za međunarodne odnose. Zamolio sam za nekoliko dana za razmišljanje i konsultacije i – prihvatio.

Tokom boravka u Moskvi 2006/07 družili smo se svakodnevno, što u klubu, što u njegovom stanu gde je njegova supruga Nena spremala razne đakonije. Često i u  restoranu kod čuvene Perke, odmah ispod naše ambasade. Tokom te godine shvatio sam u čemu je Dudina trenerska moć: osim što je mnogo znao, umeo je da znanje prenese. On je bio trener koji je mogao da pomogne svakom igraču. Od onih manje talentovanih pravio je solidne klupske igrače, a od samoukih majstora košarkaške dijamante. On je kod svih oko sebe širio autoritet, i to na osnovu znanja. Sa igračima je znao, ako nije drugačije išlo, da bude i grub, da im svašta kaže, ali i da ih očinski pohvali kad urade nešto dobro. Teško da će se naći igrač – a mnogi su igrali u vodećim evropskim klubovima ili u NBA – koji neće priznati koliko mu je Duda Ivković pomogao.

Tandem sa Željkom

Uz nemerljive zasluge za rezultate reprezentacije, Dušan Ivković je u dobroj meri zaslužan što je srpska košarka dobila još jednog trenerskog maga – njegovog kuma Željka Obradovića. Prepoznavši njegov trenerski gen Duda ga je, kao savezni selektor, pozvao da vodi reprezentaciju. Sedeo je na drugom kraju klupe i nije se mešao u vođenje utakmica. Sa njima dvojicom Jugoslavija je imala najjači trenerski tandem na svetu.

Duda je zadužio košarku u Srbiji, Grčkoj i Rusiji. Kada ga je Srbija 2008. pozvala da se prihvati kormila broda koji je počeo da tone, prihvatio je iako se nerado i retko vraćao tamo gde je već radio. Već 2009. na Evropskom prvenstvu u Poljskoj, Srbija je bila ponovo na postolju kao vicešampion Evrope. Dobili smo Teodosića, Veličkovića, Tepića, Mačvana, Raduljicu, Bjelicu, Stefana Markovića , Krstića, Perovića… To je bila osnova tima koji je ostavio Saši Đorđeviću, a ovaj je 2014. u Španiji doveo tim do titule vicešampion sveta.

Duda se po drugi put vratio na mesto uspeha kada je ponovo preuzeo Olimpijakos. U Istambulu, 13. maja 2012, bio sam svedok jednog od najvećih preokreta u istoriji Kupa šampiona/Evrolige. CSKA je u finalu vodio sa 19 razlike, ali pobeda je pripala Olimpijakosu, Printezis je sa sirenom pogodio za 62-61.

Dušan Ivković je mnogo zadužio i Udruženje trenera Srbije. Dok je bio predsednik organizacije podigao je organizaciju i svojim vezama učinio da beogradski trenerski seminar postane jedan od najprestižnijih u Evropi. Bio je u predsednik Udruženja trenera sveta pod okriljem FIBA, a bio je veoma cenjen i u Evroligi. Kada je u Atini imao oproštajnu utakmicu Đordi Bertomeu, prvi čovek Evrolige, lično je došao da mu uruči poklon – uveličani zapisnik sa finala F4 2012. u Istambulu. Kada je u Beogradu igran Fajnal four Dušan Ivković i njegova supruga Nena priredili su u svojoj kući nezaboravnu večeru za staf Evrolige.

Dušan Ivković je po obrazovanju bio inženjer geologije, ali umesto rudnih bogatstava on je „kopao“ košarkaške dijamante, brusio ih i dovodio ih, dižući im cenu, do savršenstva. Znao je da bude strog, ali njegovi ljudski kvaliteti višestruko su potirali njegove povremene izlive ljutnje. Najviše je tražio od najboljih, a oni su mu, naročito kasnije kad su postali pravi igrači, bili duboko zahvalni što ih je „maltretirao“. Privatno, znao je da bude duhovit, šarmantan, elokventan.

Za velikim ljudima zauvek ostaju njihova velika dela. Dušan Ivković je jedan od tih.

Počivaj u miru, Dušane Silni!

Photo: Euroleague

Možda će vas interesovati

1 komentar

pure September 16, 2021 - 19:45

Odoše nam najbolji RUDARI u Srbiji MIki i Duda. ŠPočivajte u miru i hvala što smo saradjivali

Odgovori

Ostavite komentar