Početna NBAIzgubljeno blago Nikole Vučevića

Izgubljeno blago Nikole Vučevića

od Darko Dželetović
30 pregleda

Čikago Bulsi našeg Nikole Vučevića će polovinom narednog mjeseca – a to je već skoro sigurno – u plej-in, i to kao deveto- ili deseto-plasirani tim Istoka. I prošle godine Bulsi su igrali plej-in i na konopcima imali vicešampione iz Majamija koji su serijom 15:1 porazili Čikago pri samom kraju druge runde plej-in utakmice preokrenuli rezultat i krenuli na iznenađujući pohod do finala.

Protivnik ove godine Čikagu će u prvoj utakmici plej-ina biti Atlanta. a pobjedniku te utakmice će se drugoj utakmici suprotstaviti jedan od gubitnika utakmice između sedmog i osmog tima Istoka. To bi mogla biti Filadelfija, opet Majami, ali i Indijana ili Orlando koji bi bili domaći tim u toj drugoj plej-in utakmici, a pobjednik bi kao osmoplasirani išao na noge favorizovanim Seltiksima u prvoj rundi plej-ofa.

Nakon sinoćnjeg poraza u Bruklinu 108:126 upitao sam Vučevića o dosadašnjoj regularnoj sezoni i da li je, pred osam preostalih utakmica prije njenog kraja, razočaran plasmanom njegovog tima.

Nikola Vučević.: Iskreno, teško je ocijeniti našu sezonu jer je bilo raznih dešavanja koja su uticala na našu ekipu, a tu mislim prvenstveno na povrede. Dva igrača iz prve petorke, Zek Lavin i Petrik Vilijems su propustili više od pola utakmica. To je bio veliki hendikep za nas i na nekim utakmicama smo igrali sa samo 8 ili 9 igrača. Imali smo veoma loš početak, u jednom trenutku smo imali 5 pobjeda i 18 poraza, loše smo igrali i gubili sa dosta razlike. Ali, nakon toga smo se digli i uspjeli da dođemo do 9. mjesta na kojem smo sada.

Ako bi kroz plej-in uspjeli da uđemo u plej-of bila bi to OK sezona. A ako ne uđemo bila bi sigurno okarakterisana kao neuspješna. Ovo je bila baš onako… čudna sezona, mentalno zahtjevna. Što se fizičke strane tiče na to smo već i navikli, ali mentalno je bila zahtjevna i zbog svih tih povreda i najava da će biti trejdova. Mislim da je to dosta uticalo na ekipu. Ipak, s druge strane moram reći da sam ponosan na saigrače da smo, i pored svega toga, uspjeli da se dignemo zajedno nakon tih prvih dvadesetak utakmica u kojima smo loše odigrali, da popravimo utisak. Mogli smo možda i bolje, imali smo nekih neočekivanih poraza, ali najvažnije je da se u ovih posljednjih 7-8 utakmica dobro spremimo za plej-in.

Darko Dželetović: Koliko bi bilo bolje da je plejmejker tima Lonzo Bol igrao ove sezone (Bol ne igra već više od 15 mjeseci zbog povrede koljena- prim.aut.)?

N.V.: Bilo bi sigurno bolje, on je odličan igrač i nama mnogo znači zbog načina na koji igra. On je plej koji voli da dodaje, razigrava ekipu, voli da igra u tranziciji, što je nama mnogo značilo. Sad igramo mnogo sporije. Dobar je i u odbrani, ima solidan procenat šuta, otvorio bi nam prostor u napadu i pokrivao dosta toga u odbrani gdje dolazi do dosta ukradenih lopti, i time bi se pospješila igra u tranziciji. Pomogao bi mnogo, ali kolika bi to bila nominalna razlika u pobjedama teško je reći. Ali znali smo od početka da ga ni ove sezone nećemo imati, i činjenicu da ga nema ne možemo da iskoristimo kao izgovor. Nema ga, moramo da se naviknemo na to, i da nastavimo da igramo bez njega.

D.DŽ.: Uvijek me interesovalo da li se često viđaš sa Ivicom Dukanom i Tonijem Kukočem koji rade za Čikago Bulse, kad si u Čikagu?

N.V.: Ivica Dukan je u skautingu kluba, on je već veoma dugo u Čikagu. Njega znam odlično i van dvorane, mnogo mi je pomogao – i on, i njegova supruga i njegov sin s kojim se takođe dosta družim. Doduše on stalno putuje tokom naše sezone, skautira i koledže i Evropu, tako da je dosta odsutan. Ali kad imamo prilike vidimo se, i mnogo mi je drag, a i cijela njegova porodica. Divni su ljudi, posjećujemo se i kod njih i kod nas, i mnogo nam znače. A sa Kukočem se ne viđam previše. On živi van grada, i dolazi samo na utakmice pa se s njim viđam uglavnom na utakmicama, i nisam imao prilike da se vidimo i van dvorane, a volio bih sigurno. On je legenda bivše jugoslovenske košarke, veliki igrač koji je osvajao mnoge titule, i sigurno bih volio da razgovaram s njim o svemu tome, a volim i priče o Bulsima i Džordanu. Dukan mi je pričao dosta stvari, ali mislim da je drugačije kad se takve priče čuju od igrača koji je direktno igrao i bio u svlačionici, i nadam se da će biti prilike i za to.

D.DŽ.: Da li si čuo za omaž Draženu Petroviću koji Aco Petrović priređuje u Zagrebu 5. septembra? Da li misliš da bi i ti, jer će se utakmica desiti van sezone, ili tvoj otac – koji je nekada bio Draženov veliki rival na parketima bivše nam države – mogli prisustvovati na toj priredbi?

N.V.: Prvi put čujem o tome, i ne mogu da komentarišem, ali bila bi mi čast ako budem pozvan, i ako mi obaveze dozvole, da prisustvujem.

D.DŽ.: Tvoj otac Boro je profesionalno igrao do negove 44. godine. Ti si sa 511 dabl-dabl utakmica trenutno treći u poretku među aktivnim NBA igračima. Da li misliš da možeš da traješ još mnogo godina. da možda jednog dana i da porušiš ovaj rekord, obzirom da su Lebron i Kris Pol 5 ili 6 godina stariji od tebe?

N.V.: Imam još dvije godine ugovora nakon ove sa Čikagom, a nakon toga – ako zdravlje posluži – volio bih da nastavim i dalje. Ali to će zavisiti od dosta faktora, situacije, kluba, a i uloge koju bih imao. Sve se to mijenja godinama i čovjek treba da je spreman na sve. Naravno, na to će uticati dosta i moja porodica. Ne bih volio da dođem u situaciju da jedne godine igram za jedan klub a sljedeće da se selim na sasvim drugi kraj Amerike. Najviše zbog njih, jer selidba nije laka. Najstariji sin kreće u školu, a i srednji će brzo, i ne bih volio da ih selim da moraju da mijenjaju škole. Zavisiće sve to od mnogo faktora a ja i dalje uživam da igram, i imam i dalje želju za dokazivanjem i da se borim. Spreman sam, i mislim da imam još nekoliko dobrih godina ispred sebe, ali sad prvo da ovaj ugovor odradim – pa ćemo vidjeti…

D.DŽ.: Naš urednik Vlada Stanković se sjeća posjete njega i Vlade Đurovića tvom ocu u Belgiji kad si ti kao klinac bjesomučno ubacivao loptu u obruč postavljen iznad vrata. Da li i tvoji sinovi imaju afinitet prema lopti?

N.V.: Imaju. Gledali su me kako igram, išli su na moje treninge, i pogotovo ljeti kad treniram dođu često da me gledaju. Imaju interes, i mislim da je to prirodno, s obzirom da je i sa suprugine strane otac igrao košarku, brat (Saša Pavlović) igrao u NBA, a ona se bavila odbojkom. I sa moje strane otac je igrao, stric (Savo) a i moja majka (Ljilja,djevojački Kubura – prim.aut. – nekadašnja košarkašica sarajevskog Želje i ex-YU juniorska reprezentativka). Sport im je u genima maksimalno i vole i igraju razne sportove. Bude po dva-tri dana košarka, pa fudbal, golf, tenis…kako šta vide na televiziji. Ako gledamo formulu jedan, voze formulu, ako gledamo fudbal Mančester ili Barselonu, navijaju za njih. Meni je to simpatično i uživam u tome, jer sve to stvarno vole i prate. Lično mislim da je sport divna stvar za djecu, omladinu, zbog stila života i zbog druženja, pogotovo u timskim sportovima. Još su premladi, ali mislim da je bitno ako kroz koju godinu krenu tim putem da stvore radne navike i timski duh. Ako zapamte neko ime na televiziji to mi je simpatično, pa i kad imitiraju mene. Uzmu loptu i kažu ‘Nikola Vučević’! I šutnu loptu. Kažu mi: “tata juče si zakucao”, ili “tata dao si trojku”. Meni kao ocu puno je srce i mnogo mi znači i to mi je takođe velika motivacija da nastavim da igram da bi mogli da me gledaju kad budu još stariji da bi im to ostalo u sjećanju. Kao što sam ja gledao mog oca, i išao skoro svaki dan s njim na treninge i na skoro svaku utakmicu. I uvijek mi je bio san da budem kao on i da radim što on radi. Imam ih trojicu pa valjda će barem jedan od njih krenuti tim putem.

D.DŽ.: Meni lično je tvoj otac Boro bio jedan od idola u djetinjstvu, i baš sam ga prošle godine u Manili spominjao i Peri Vilfanu jer su njih dvojica najbolje zakucavali davnih 80-ih. Prije par godina pričao si mi da je sva vrijedna memorabilija tvog oca iz vašeg stana u Sarajevu nestala bez traga 1992.godine kad je počeo rat. Da li si ti samoinicijativno pokrenuo kakav proces da bi se barem nešto od toga pronašlo i vratilo?

N.V.: Pa nisam, nisam…iskreno…ne znam ni gdje bi počeli? Kako bi to razglasili…kroz neku javnost, novine, neki apel. Ko zna gdje je to završilo; ko zna da li ljudi koji su došli do toga uopšte i znaju šta je to, šta to znači i šta su uradili s tim? To nažalost niko ne zna. Bio je to vrlo ružan period za sve ljude sa Balkana i mnogi ljudi su izgubili i puno više u poređenju sa onim što je izgubio moj otac. Mom ocu je žao da je sve izgubljeno, sigurno bi njemu mnogo značilo da se bilo šta pronađe i vrati. Osvajao je velike trofeje, i Kup šampiona sa Bosnom ‘79, par puta bio prvak Jugoslavije i reprezentativac i sve te neke medalje bi mu mnogo značile. Dosta nekih slika, čak i dresova bi mu mnogi značilo. Takve stvari mnogo više cijeniš kad završiš karijeru i kad prođe neko vrijeme. To su uspomene koje pamtiš. Znam da je njemu mnogo krivo zbog toga, ali takvo je vrijeme bilo. Niko nije znao da će to tako da se desi, kad je krenuo rat. Ali naravno, ako bi postojala šansa da si bilo šta vrati na bilo koji način – uradili bi sve što možemo da dođemo do toga. Teško je i zamisliti da neko to još ima, a i ako ima da zna da je njegovo. Možda neki dres ili slična stvar. Šteta stvarno…

…

Čitav audio snimak razgovora Darka Dželetovića sa Nikolom Vučevićem poslušajte u emisiji “60 minuta sa Vladom i Acom” na Maxbet radiju u nedelju 31.3.2024. 11:00 sati.

Photo: Privatni album, X

Možda će vas interesovati

1 komentar

DjdjCH April 1, 2024 - 22:01

Sjajan tekst, odnosno intervju- Nikola mi se doima kao super normalan i cool lik, no zbog ličnih afiniteta, navijam ipak za Atlantu u kvalifikacijama 😉

Odgovori

Ostavite komentar