Posle Ace, Dugog, Zage (u dva nastavka), Miška Ražnatovića i Preleta o jubileju Sportskog društva Radnički sa akcentom na košarkašku sekciju, evo i mog sećanja, privatnog i profesionalnog, na stogodišnjaka sa Crvenog krsta. U principu, danas završavamo seriju tekstova o 100 godina SD Radnički, ali ne zatvaramo vrata. Ako nam neko od naših prijatelja i saradnika pošalje još neku priču rado ćemo je objaviti.
Ne bih mogao sa sigurnošću da kažem da li sam prvu prvoligašku utakmicu video na Kalemegdanu ili Crvenom krstu, ali pouzdano znam da sam sredinom 60-ih godina prošlog veka, kao gimnazijalac u Zaječaru gde sam i malo trenirao košarku u lokalnom klubu Mladost, neki dolazak u Beograd iskoristio da vidim što više sporta. Jedan od događaja bila je košarkaška utakmica Radničkog. Ne pamtim s kim su Krstaši igrali, ali sećam se da se igralo uveče, pod svetlošću reflektora. Gledao sam Necu Đurića, Dragoslava Ražnatovića, Miška Čermaka, Franju Kreačića… Valjda se te večeri rodila neka simpatija za ovaj klub koji je imao peh da medijski i po broju navijača bude u senci Zvezde i Partizana, ali je svoju skromnost nosio više nego dostojanstveno.
Kada sam u matrtu 1968. počeo da šegrtujem za novinara, Radnički je i dalje stanovao na Crvenom krstu ali je igrao u novoizgrađenoj Hali sportova na Novom Beogradu. Obično je bio dupli program jer je Beograd imao 4 prvoligaša. Jedan par činili su Partizan i Radnički, drugi Zvezda i OKK Beograd. Tu moju prvu sezonu Radnički je završio na 9. mestu sa 9 pobeda i 13 poraza. Prva zvezda tima bio je Dragoslav Ražnatović, zvani Ražanj, reprezentazivac, olimpijski vicešampion iz Meksika 1968. Igrali su još Čermak, Kreačić, Vidić, Zimonjić… U dokumentaciji našeg prijatelja Dragana Martinovića nađoh podatak da je u toj sezoni Miroljub Damnjanović-Dugi, naš cenjeni bloger, dao 11 poena na 14 utakmica. Nađoh i Miluna-Meka Marovića koji na 5 utakmica nije uspeo da se upiše, isto kao i Boško Đokić, na žalost pokojni, koji će kasnije, kao trener, svoje košarkaško znanje i primernu pismenost spojiti u vrsne analize objavljene i na ovom sajtu. Trener im je bio Slobodan-Piva Ivković. Zavirih i u Martinovićevu dokumentaciju za prethodnu sezou, 1967/68. i nađoh da je kod trenera Dragoljuba Pljakića-Pljake 3 puta u igru ulazio Dragan-Tvigi Ivković.
Pivino remek-delo
Pominjem imena jer je tih godina Piva počeo da „kleše“ svoje životno remek-delo, generaciju koja će 1973. doneti prvu i do sada jedinu titulu prvaka države. Put je bio dug, trnovit, ali i nezaboravan. Dakle, prvi kamenčić u mozaiku šampionskog Radničkog bio je Tvigi Ivković, druga dva bili su budući kumovi Dugi Damnjanović i Mek Marović, a u sezoni 68/69 pridružio im se Srećko Jarić koga je Bata Đorđević, nastavnik fizičkog vaspitanja, „ukrao“ fudbalerima Radničkog gde je Srećko u juniorima igrao na mestu centarhalfa. Tako se formirala „velika četvorka“ koja će u narednih 10-ak godina biti duša tima. Srećko je bio plej, ideolog, odličan šuter, vrstan asistent. Tvigi je bio „munja“, prvi u kontri, nebrojeno puta je rušio reklame oko terena bacajući se za izgubljenim loptama. Dugi je bio moderno krilo, brz, dobra ruka, solidan u skoku. Mek je verovatno bio najmanje talentovan, ali je bio radan, vredan kao na studijama geologije. Radom je sve nadoknadio i postao prvi centar Radničkog, ušao u reprezentaciju…
Radnički je sezonu 68/69 završio na 11. mestu i ispao iz Prve lige sa samo 5 pobeda u 22 utakmice, koš-razlika je bila -151. Čermak, Braca Karati i Ražnatović bili su najbolji igrači i najbolji strelci, ali četvorka pomenutih mladih lavova stekla je bar deo neophodnog iskustva. U sveskama Dragana Martinovića zapisano je da je Mek dao 77 poena, Dugi 55, Tvigi 38 a Srećko 16. Radnički je ispao sa pozitivnom koš-razlikom +5 što je nezabeležen slučaj u istoriji naše košarke, a ne znam za sličan slučaj u bilo kojoj evropskoj ligi. Pamtim da je 7 utakmica izgubljeno sa poenom ili dva, neke na „nemoguć“ način. Sećam se meča sa Cibonom, +7 na, recimo, manje od minuta. Nemoguće da se izgubi… Ali, to je bio ondašnji Radnički. Još uvek neobuzdani talenat i neiskustvo učinili su da se prodaju 4 lopte, da Cibona napravi 8-0 i pobedi. Pamtim scenu: očajni Piva Ivković leži pored klupe i ne mrda. Svi se uplašismo, ali nije bilo ništa osim ogromnog šoka…
Pamtim i meč poslednjeg kola sa Partizanom. Radnički, već drugoligaš, u 5. minutu vodi sa 21-0! Na terenu košarkaška rapsodija, rasterećeni talenat došao je do punog izržaja. Bio je to veličanstveni ispraćaj u Drugu ligu, čak je Piva morao u tajmautu da traži od svojih igrača da se ne šegače sa rivalom… Tada se Druga liga igrala preko leta pa se Radnički ekspresno vratio među prvoligaše, a drugoligaški tereni pomogli su da talenat klinaca, pod budnim okom Pive Ivkovića, napreduje još više.

Onda je došla seona 69/70 i 8 mesto sa bilansom 9-13. Ražanj je i dalje bio prva ruka, ali je četvorka Dugi-Mek-Tvigi-Srećko već imala zapaženu ulogu. Ne znam kada je ekipa dobila nadimak „romantičari“, ali znam zašto ga je dobila: zbog atraktivne, efikasne košarke protkane individualnim majstorstvom. Srećko je bio ideolog, šutirao sa ogromnim lukom, neodbranjivo. Tvigi je bio „kamikaza“, brz kao mungos, prvi u kontri. Dugi je bio prototip modernog krila. Dovoljno visok da bude i brz, imao je meku ruku i smisao za igru, dok je Mek od trapavog početnika izrastao u „hobotnicu“ koja je skupljala lopte pod oba koša. Uz njih su i svi ostali izgledali bolji nego što su objektivno bili. Napredak je bio evidentan, ne samo vizuelno nego i na tabeli. Sezonu 70/71 Radnički završava na 8. mestu. A narednu 71/72 na 4. Bilans 14 poebda i 8 poraza, koš-razlika +52. Uz četvoricu mladih lavova i iskusnog Ražnatovića u timu su se pojavili naš prijatelj i saradnik Zoran Prelević-Prele, Mile Đorđević, zvani Palanka, momak koji je došao iz Smederevske Palanke, bio je tu i Milovan Tasić-Tasa koga je Piva Ivković prvo učio da hoda pa tek onda da igra košarku. I naučio ga je…
– Dogodine idemo na titulu – rekao mi je jednom prilikom nezaboravni Piva.
Sedeli smo u kafani na stadionu Radničkog, tačno preko puta porodične kuće Ivković iz koje su on i mlađi brat Dušan-Duda krenuli u svet košarke. Radnički je bio prirodan izbor, samo su prešli ulicu…
Pivina prognoza nije bila nerealna, svima je bilo jasno da je na Krstu stasala šampionska generacija. Rečeno – učinjeno. Radnički završava na 1. mestu sa 22-4, druga Zvezda imala je 2 poraza više, treći Partzizan je sa 16-10 zaostao 6 pobeda… Prvi strelac bio je Dugi Damnjanović sa 575 poena, drugi Mek Marović sa 448, treći Tvigi Ivković sa 434, iza njih Ražnatović sa 402 a peti je bio Srećko Jarić sa 301. Doprinos trijumfu dali su i Đorđević, Tasić, Vučiić, Trivalić, Zimonjić, Novović, Zmijanac, Zupančič, Veljović… Na klupi, naravno, legendarni Piva, uz njega kao „tehniko“ Aleksandar-Saki Prelević, siva eminecija Sportskog društva.

Polufinale KEŠ, finale KPK
Onda smo u sezoni 73/74 zahvaljujući Radničkom imali Kup šampiona u Beogradu. Nije počelo najbolje, Radnički je izgubio u Beču od nekih „levaka“ 68-79, ali je u revanšu sve naplatio sa kamatom, bilo je 91-76. Onda je u četvrtfinalnoj grupi u Madridu pretrpeo katastrofu, izgubio je od Reala 74-113. Vejn Brabender je dao 37 poena. Potom Real Madrid dođe u Beograd i izgubi 95-87, Dugi dao 25 poena a Mek 22… Posle dve pobede nad Akademikom iz Sofije i Slavijom iz Praga, Radnički je završio na drugom mestu grupe sa 4-2 i ušao u polufinale! Tamo je nesavladiva prepreka bio Injis iz Varezea, ali Radnički je bio među 4 najbolja kluba Evrope. Lepa vremena…
Neku godnu kasnije, 1976, Radnički je sa istom generacijom i trenerom Pivom Ivkovićem osvojio Kup Jugoslavije. U finalu, igranom u Užicu, pobedio je Rabotnički 88-81 i od jeseni zaigrao u Kupi pobednika kupova. I to pravac – finale. Sećam se putovanja sa Radničkim u Sankt Peterburg koji se, čini mi se, tada još uvek zvao Lenjingrad. Avion do Moskve, pa vozom „Crvena strela“ do Lenjingrada. Uprkos porazu od Spartaka, Radnički je bio prvi u svojoj grupi sa 4-2, ispred Olimpije Milano i Spartaka koji su završili sa po 3-3. Onda u polufinalu Radnički dva puta pobedi Huventud, 77-74 u Badaloni u meču u kome je sa 29 poena briljirao Srečko Jarić. U Beogradu bilo još ubedljive, 94-80, a Srećko još efikasniji, Santiljani i ostalima ubacio 31. U finalu, na Palma de Majorci, protivnik Forst Kantu. Poraz tesan, 86-87 ali , iskreno, Kantu je sa Rekalkatijem (21) i Marzoratijem (18) bio bolji, vodio ceo meč i zaslužeo dobio. Srećko je sa 30 poena bio najefikasniji igrač meča. To gostovanje na Palmi pamtim i po užasnoj nesreći na Tenerifima gde su se na pisti sudarila dva aviona, bilo je više od 500 mrtvih… Redakcija je tražila da izveštavam više o tome nego o finalu KPK.
Iz tih 70-ih godina datira moje prijateljstvo sa igračima, trenerima i ljudina koji su vodili klub i SD Radnički. Kad sam se 1982. vratio iz Španije sa Mundijala u fudbalu zove me Saki Prelević i kaže:
– Dođi u ponedljek, izabrali smo te u upravu Košarkaškog kluba…
– Čekaj Saki, nije zgodno, ja sam novinar – malo sam se bunio.
– Zato smo te i izabrali – odgovorio mi je Saki.
Čini mi se da sam bio dve godine u upravi, nisu to više bila šampionska vremena, Radnički se mučio i sportski i ekonomski, sećam se da smo u potrazi za podrškom publike išli da kao domaćini igramo u Obrenovac, sećam se i kad smo u klub vratili Dudu Ivkovića, sećam se…
Tamo gde je nekada bio otvoreni teren na kome sam video prvu prvoligašku utakmicu danas je hala u kojoj treniraju neki novi talenti, još uvek daleko od generacije koja je 1973. donela titulu prvaka Jugoslavije. Talentovane dece ima, uverio sam se i sam u to, ali nedostaje jedan Piva Ivković da od njih stvori šampione…
Photo: KK Radnički
2 komentari
Ovo novinarsko evidentiranje kolikoje ko dao koševa pokazuje pokazuje Pivinu genijalnost da pronikne suštinu naše lepe igre gde su svi opasni i deo organizma.Kako je govorio Laza Lečić:A be,kako trepneš na oba oka odjedanput oni nestanu i stalno neki drugi.Nije bilo taktike protiv njih.Lep kompliment.
Ispravka
U sezoni 1975/76 Piva Ivkovic je bio trener Radnickog. U finalnoj utakmici u Titovom Uzicu Piva Ivkovic je vodio tim, a ne Milan Vasojevic. Kada neko kaze kakvo je to finale Radnicki – Rabotnicki. U polufinalu Radnicki je pobedio sarajevsku Bosnu, a Rabotnicki Jugoplastiku iz Splita. Tada je jugoslovenska liga bila najjaca evropska liga. Pobetiti Borca u Cacku , Zadra u Zadru, Rabotnickog u skoplju bilo je ravno podvigu. I jos jedna napomena. Tada nisu ovde igrali polovni istetovirani Ameri nego domaci majstori.