Početna ISTORIJAJubilej: Čačak u Badaloni

Jubilej: Čačak u Badaloni

od Vladimir Stanković
19 pregleda

Ova priča bila je planirana za 30.mart, na dan 90. rođendana Huventuda iz Badalone, ali neki aktuelniji događaji pomerili su objavljivaje za koji dan. Prvo je bila priča Zage Žeravice o Rankovom i njenom susretu sa Majkloom Džordanomu u Americi, pa onda sećanje na utakmicu u Solunu u kojoj je legendarni Majkl „pobedio Zvezdu“, onda je na red došao 50. rođendan Studija B i sećanje na moj putu Tiranu 1972. Parlelno idu i biografije 50 najvećih asova NBA iz Acine i moje knjige… Uzgred, moramo da se pohvalimo (i zahvalimo) zbog osetno povećane posete našem sajtu. Znamo da ljudi u izolaciji imaju više vremena pa sigurno više surfuju po internetu, ali biće i da su im priče koje nudimo zanimljive. Nastojaćemo da tako i ostane, u skladu sa našim sloganom: Za one koji čitaju košarku.

Da se vratim Huventudu. Prvo o naslovu. Reč je o „novinarskoj slobodi“, ali nije bez osnova. Badalona me po tradiciji, asovima, ambijentu, ljubavi prema košarci… podseća na Čačak koji je našem basketu dao onoliko. Osim toga, jedan Čačanin – Željko Obradović – je kohezioni faktor koji povezuje ova dva košarkaška grada. Doduše, Badalona je odavno deo Barselone, nešto kao Zemun i Beograd, ali kao što će malo koji  Zemunac za sebe reći da „iz Beograda“ tako će i ljudi iz Badalone retko izjaviti da su „iz Barselone“.

Sportski zaštitni znak Badalone, grada sa oko 217.000 stanovnika, je košarka, odnosno klub Huventud. Osnovan je 30. aprila 1930. pod imenom Penja Spirit Badalona. Ovo „spirit“ je bilo u čast pilota Čarlsa Lindberga koji je 1927. prvi preleteo Atlantik avionom koji se zvao „Spirit of St Louis“. Ono „Penja“  je španski naziv za grupu ljudi koju drži zajednička ideja, koji se okupljaju oko nečega. Svi fudbalski klubovi imaju svoje „penje“ (udruženja navijača, što bismo mi rekli) širom Španije.

Prva ekipa Huventuda

Klub je 1939. promenio ime u Club Joventut Badalona. Ovo „Đoventut“ je katalonska verzija „Huventuda“, što znači „mladost“. Dakle, prevod imena kluba iz Badalone je – Mladost!

Ako preskočim „gladne godine“ u kojima je klub rastao, ali bio daleko od titula, dolazimo do sezone 1966/67 kada je u Badalonu stigla prva titula prvaka Španije. Ekipa koju su predvodili plej Fransisko-Nino Buskato i centar Alfonso Martinez bila je prva sa bilansom 18-2. Toliko je ostvario i Real Madrid, ali je Huventud imao bolji skor u međusobnim duelima jer je u Badaloni dobio sa 17 razlike a u Madridu izgubio sa 12. Alfonso Martinez je bio prvi strelac lige sa 441 poenom, a Buskato drugi sa 357. U timu su još bili Hose Luis Kortes, Migel Homs, Enrike Margalj, Hose Maria Oleart… Na klupi je bio Eduardo Kućarski, jedna od legendi španske košarke, mada bih ja rekao da se – s obzirom na poljsko poreklo – njegove prezime pravilno izgovara Kuharski. Bio je 50 puta reprezentativac, učesnik prvog Svetskog prvenstva u Argentini 1950.

Moka doneo drugu titulu

Na drugu titulu čekalo se 11 godina, a najzaslužniji za nju bio je Zoran-Moka Slavnić. Kada je napunio 28 godina i stekao pravo na odlazak u inostranstvo odlučio se da prihvati ponudu Huventuda. I nije pogrešio. Tim iz Badalone imao je potencijal, zvezde tima bili su krilo Hose Maria Margalj i centar Luis Migel Santiljana, uz još nekoliko solidnih igrača. Amerikanac Ed Džonson igrao je samo u međunarodnom takmičenju. Nedostao je vođa, lider. Dobili su ga u Slavniću. Trener je bio Antonio Sera koji je vrlo brzo Slavniću prepustio sve konce. Moka je vodio, delio lopte, organizovao napade, pogađao sam kad drugima nije išlo… Uz špansko prvenstvo Huventud je u sezoni 77/78 igrao i Kup Koraća, a žreb je dva puta doveo Huventud u Beograd. Zapravo, prvo je OKK Beograd išao u Badalonu i izgubio 85-75 uz 13 Mokinih poena, a u revanšu poraz je bio teži,77-95. Margalj je dao 21 poen a Slavnić 21. U istoj sezoni, u polufinalu, Huventud je igrao sa Partizanom. Bio sam tog 28. februara 1978. u staroj, maloj dvorani Huventuda. Utakmica je bila sjajna, Huventud je pobedio 114-109, Santiljana je dao 29 poena a Moka 32. Na drugoj strani Kićanović je ubacio 35, Praja Dalipagić 34. Bio sam, naravno, i na revanšu 7. marta 1978. Partizan je pobedio 107-95 i ušao u finale. Dalipagić je dao 36 poena, Kićanović 31, Santiljana sa 23 i Slavnić sa 16 nisu mogli da pariraju velikom tandemu „crno-belih“. Partizan je otišao u finale u kome je, u Banja Luci, posle produžetka nadmašio Bosnu 117-110.

Na kraju sezone u Španiji Huventud je imao 20 pobeda i 2 poraza, Real Madrid i Barselona imali su po poraz više. Titula se vratila u Badalona a jedan od najboljih igrača, ako ne i najbolji, bio je Zoran-Moka Slavnić. Bio je idol navijača, veoma popularan.

Torta za Moku Slavnića

Koraćeva levica stigla je u Badalonu 1991. Huventud je na putu do trofeja u polufinalu eliminisao Crvenu zvezdu, poraz od 105-89 nije mogao biti nadoknađen u Beogradu. Finale je igrano u Barseloni a protivnik je bio Rejer iz Venecije. Posle 40 minuta rezultat je bio 92-92, Huventud je u produžetku bio za nijansu bolji i pobedio 105-104. Gonzalo Sagi Vela je dao 27 poena, Hose Marija Margalj 23, a neki minut, bez poena, dobio je i tada mladi Đordi Viljakampa, buduća zvezda Huventuda i španske košarke. Za Rejer je igrao Praja Dalipagić, ubacio je 25 poena i bio drugi najefikasniji u svom timu, iza čuvenog Spensera Hejvuda sa 30.

Druga titula u Kupu Koraća stigla je 1990, Huventud je u dva meča bio bolji od  Skavolinija na čijoj je klupi sedeo mladi Serđo Skariolo, dok je Huventud vodio takođe mladi Pedro Martinez. U Pezaru je bilo 98-99 (Viljakampa 29, Montero i Lamplej po 21) dok je u Badaloni bilo 96-86. Hose Antonio Montero dao je 28 poena, Viljakampa 22, Redži Džonson 18, Džef Lamplej 17.

Na kraju sezone 90/91 titula je ponovo bila u Badaloni, Huventud je u regularnom delu sezone bio prvi sa bilansom 30-4, dok je druga Barselona imala 26-8. Do titule je stigao preko plej-ofa, žrtve su bili Breogan, Atletiko Madrid, Taugres i u finalu gradski rival Barselona. Na okupu je bila šampionska generacija. Uz Viljakampu su bili braća Rafa i Tomas Đofresa, Feran Martinez, Huan Morales, plus odlični stranci Korni Tompson i Harold Prisli. Trener je bio Manuel „Lolo“ Sains.

Željko uzeo pa – vratio

Na redu je bio juriš na Evroligu. Huventud se uključio tek od grupne faze u osmini finala. Bio je u grupi B i završio kao prvi sa 11 pobeda i samo 3 poraza. Jedan mu je naneo Partizan, domaćin u Fuenlabradi (76-75) poenima Zorana Stevanovića sa linije penala 2 sekunde pre kraja. Huventud je u četvrtfinalu eliminisao Cibonu sa 2-0, a Partizan je izbacio Virtus iz Bolonje sa 2-1, pa su se oba kluba našla na F4 u Istanbulu. Partizan je u polufinalu eliminisao Filips iz Milana (82-75), a Huventud Estudijantes 91-69. Finale je istorija, Partizan je trojkom Đorđeviča pobedio 71-70. Na klupi „crno-belih“ bio je početnik Željko Obradović koji je u prvoj trenerskoj sezoni osvojio triplu krunu, Ligu i Kup u Jugoslaviji i Evroligu.

Dve godine kasnije Obradović se našao na klupi Huventuda. Za to mesto bio je „viđen“ Boža Maljković, ali je u poslednji čas odustao i ostao u Limožu. Ljudi iz Huventuda bili su zatečeni, očekivali su (kao i ja) da će Boža prihvatiti ponudu. Kada je odbio, našli su se na mukama…Pitali su Božu bar za savet. Rekao im je: Uzmite Obradovića…

Huventud je u grupi bio treći sa 9-5 ali je u četvrtfinalu eliminisao Real Madrid dobivši treći meč u Madridu. U polufinalu F4, igranog u Tel Avivu, dobio je Barselonu (79-65) a u finalu Olimpiajkos 59-57. Željko je po drugi put postao prvak Evrope, vratio je dobar deo onoga što je klubu iz Badalone „uzeo“ 1992.

Salvlje u Tel Avivu

Prošle godine, povodom 25 godina od trijumfa u Tel Avivu, katalonska TV3 uradila je dokumentarni film pod nazivom „Spirit of Tel Aviv“ (u kome sam, da se pohvalim, kao svedok događaja učestvovao i ja). Prikazan je na festivalu dokumentarnog sportskog filma na Zlatiboru gde je dobio i specijalno priznanje. Zbog tog filma okupljena je gotovo cela ekipa, o čemu svedoči i ova slika iz Olimpijske dvorane u Badaloni, izgrađene 1992. od kada Huventud stanuje na toj adresi.

Obeležavanje godišnjice osvajanja Evrolige četvrt veka kasnije

Neočekivano, Obradović nije ostao u klubu, ponuda za novi ugovor bila je uvredljivo mala, slabija od prethodnog. Logično, nije prihvatio. Otišao je u Real Madrid i sa njim 1995. u Saragosi osvojio svoju treću (od 9!) titulu prvaka Evrope.

Uz 4 titule prvaka Španije, Evroligu, dva Kupa Koraća, Huventud u vitrinama ima 8 kupova kralja, 2 Super-kupa Španije, Evro-kup FIBA 2005/06 ( protiv Himkija, 88-63) i ULEB Kup 2007/08 (protiv Đirone, 79-54). Uz neke od pomenutih igrača valja se podsetiti da su u Badaloni stasali Rudi Fernandez i Riki Rubio. Kroz Badalonu su prošli brojni odlični stranci, od naših igrača, koliko se sećam, osim Moke Slavnića igrali su i Petar Popović i  Milan Gurović, sa prostora ex-Yu Nenad Marković, Slaven Rimac… Moka Slavnić je pola sezone bio trener. Nekog sam sigurno zaboravio. Danas dres kluba nosi jugo-kolonija: Srbin Oliver Stević, Slovenci Klemen Prepelič i Alen Omić (poreklom iz Bosne) i Makedonac Nenad Dimitrijević.

Huventud, uz Estudijantes, ima najbolju školu košarke iz koje redovno izlaze asovi. Poslednjih godina klub je bio u finansijskoj krizi, pretilo mu je i ispadanje iz ACB, ali je kriza prevaziđena, klub je pod predsednikom Huanom Moralesom, bivšim igračem, stabilizovan.

Sada se čeka da se u „katalonskom Čačku“ rodi nova košarkaška zvezda…

Photo: Privatni album, Migel Anhel Fornies, Mundo deportivo, Euroleague

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar