U bogatoj istoriji košarkaškog kluba Partizan, ispisanoj legendama, trofejima i dramatičnim završnicama, jedna trojka zauzima posebno mesto u srcima navijača – ona Saše Đorđevića za titulu prvaka Evrope 1992. godine. Ipak, postoji još jedan šut, gotovo nestvaran, koji se urezao u crno-belu memoriju. Dušan Kecman. Zagreb. Skoro ceo teren. Srce u grlu. Sekunda večnosti.
Bilo je to 25. aprila 2009. godine. Partizan i Cibona borili su se za titulu ABA lige, u sezoni u kojoj je tim Duška Vujoševića izborio i plasman na Fajnal Four Evrolige. Arena Zagreb bila je krcata, navijači Cibone na nogama, finale dovedeno do ivice eksplozije. Bojan Bogdanović upravo je pogodio trojku za, činilo se, pobedu. Na semaforu je ostalo 0,6 sekundi. Cibona slavi, igrači utrčavaju na teren, publika u delirijumu.
Ali utakmica nije bila gotova.
Aleksandar Rašić uzima loptu ispod svog koša. U trenu donosi odluku koja će promeniti tok finala i ući u legendu. Ima dve opcije – da je pošalje Kevinu Robertsu, koji je bliže protivničkom košu, ili Dušanu Kecmanu, koji je odmah tražio loptu.
„Iskreno, Roberts mi je delovao logičnije. Bio je bliže i u boljoj poziciji. Ali Kecman me gledao, želeo je tu loptu kao da zna šta sledi. ‘Daj mi, daj mi, daj da je opalim’, govorio je. I dao sam mu“, prisetio se Rašić u razgovoru za BBC na srpskom.
Kecman hvata loptu, okreće se, baca – iz sve snage, preko celog terena.
Lopta leti kroz vazduh dok se vreme usporava. Publika je već slavila, neki nisu ni gledali. A onda – tišina. Lopta prolazi kroz mrežicu. Neverovatno. Partizan pobeđuje 75:74.
Zagreb zanemio. Partizan slavi. A jedan šut, sa 0,6 sekundi na semaforu, postaje večnost.
Photo: Arhiva Koš magazina
(Izvor: bhbasket)