Početna NBAKukoč iskreno o Čikago Bulsima

Kukoč iskreno o Čikago Bulsima

od Božidar Manojlović
16 pregleda

O Toniju Kukoču, čuvenom splitskom Pink Panteru, verovatno, na prostorima bivše Jugoslavije, a ni Evrope, ne treba trošiti puno reči. Zbog njega su ljudi dolazili na utakmice, uživali u gracioznosti tankog, visokog momka koji je sa svojih 2,11 mogao sve sa loptom. I igrao je sve. Čovek tim. Evropski Medžik. Nigde ga nisu mrzeli, svuda je bio voljen i cenjen. U predvečerje rata, specifična, ali košarkaši izuzetno školovana beogradska publika, ovacijama ga pozdravljala pri izlasku sa terena, iako je do ludila dovodio njihove ljubimce na terenu, u legendarnim obračunima dve čudesne ekipe Partizana i Jugoplastike.

A pre i posle toga, osvojio je sve što se može. Bio je šampion sveta i kao junior i kasnije kao senior, tri puta prvak Evrope, nosilac svih medalja sa evropskih, svetskih prvenstava i Olimpijskih igara, igrajući za Jugoslaviju i Hrvatsku. Čudesan niz obogatio je i sa tri NBA titule, igrajući za, po mnogima, najbolji tim u istoriji, Čikago Bulse. Bio najbolji šesti igrač lige. Čak i takvog velikog šampiona, podozrivo su gledali kad je stigao tamo. I pre toga. Dolazio je na veliki ugovor, veći od nekih tadašnjih zvezda Bulsa, ljubimac tadašnjeg predsednika kluba, Evropljanin… Svojski su se potrudili da mu dokažu da nije za NBA. A on se još više potrudio da ih u to razuveri. I uspeo je.

Morali su i Džordan i ostali da mu to najzad priznaju. Jedino još da uđe u Kuću slavnih i da zaokruži put koji su mu utrli i naši slavni treneri, Slavnić, Maljković, Pešić. Zašto još nije u Kući slavnih, mislimo da ni oni koji o tome odlučuju ne bi znali da objasne. Svejedno, Toni Kukoč je uvek bio, a i sad je ponovo u centru pažnje američke i svetske košarkaške javnosti, pre svega zbog premijere dugo čekanog serijala „Poslednji ples“ o poslednjoj NBA tituli Čikaga, i svim odnosima u timu koji su taj put pratili.

Kukoč je u subotu 9. maja odgovarao na pitanja NBA fanova na zvaničnom tviter nalogu NBA lige, i ovom prilikom vam prenosimo najinteresantnije odgovore:

– Odrastajući u Evropi, da li ste imali priliku da gledate NBA utakmice? Da li ste imali  omiljenog NBA košarkša tokom odrastanja? 

“Kada sam sredinom osamdesetih počeo da igram košarku, nismo imali priliku da gledamo mnogo utakmica uživo, pa smo kupovali video-kasete sa Birdom, Medžikom i još nekim poznatim igračima, kao i sa Džordanom, koji je tek počeo da igra u NBA. Gledali bismo šta ti momci rade bezbroj puta, analizirali poteze i način na koji su igrali. Ako se dobro sećam, prve NBA utakmice koje sam gledao uživo bile su finalni mečevi Detroit-Portland i Detroit- Lejkers, a naravno da sam, kada su me Bulsi draftovali, počeo da gledam i njihova finala. Gledao sam sva finala Bulsa. Prvo protiv Lejkersa, pa protiv Portlanda i kasnije protiv Finiksa. Budio sam se u dva, tri, ponekad i četiri sata ujutro samo da bi ih gledao, posebno znajući da su to momci sa kojima možda imam šansu da igram ako odlučim da odem u NBA, i mislio sam: ovi ljudi mogu da postanu moji saigrači, jednog dana ću možda biti u prilici da igram sa njima i možda čak i da osvojim šampionat”.

Džordan, Pipen i Toni Kukoč

 – Da li su Bulsi iz sezone 1995-96 bili najveća NBA ekipa svih vremena?

“Nije na meni da na to pitanje odgovorim. Postoje stručnjaci koji o tome mogu bolje da govore, a naravno da sam srećan što smo svrstani u tu kategoriju. Bilo je sjajnih postava Lejkersa, Bostona i Golden Stejt Voriorsa koje se takođe mogu smestiti  u kategoriju najboljih, a ja sam jednostavno bio presrećan što sam deo tog tima Bulsa. Bila je to ekipa sa mnogo različitih karaktera koji su se okupili sa zajedničkim ciljem da odigraju zaista dobru košarkašku sezonu, za koju se ispostavilo da će postati najbolja košarkaška sezona ikada. Doneli smo puno radosti, sreće i uzbuđenja brojnim fanovima ne samo u SAD, već širom sveta, i do danas ljudi pričaju o tom timu Bulsa kao o jednom od najvećih timova ikada”.

 – U vašoj prvoj sezoni u timu, postigli ste dosta odlučujućih pogodaka. Koliko je to povećalo poverenje u vas i pomoglo da vas tim prihvati? 

“Kada sam prvi put stigao u Bulse počelo je zaista dramatično, zaista tužno, jer je Majkl, pošto je izgubio oca, odlučio da ode. Prvog dana sam se povezao sa većinom budućih saigrača koji su seli da porazgovaraju o budućnosti bez Majkla. Imao sam priliku da malo popričam sa momcima o novoj sezoni. Iskreno mogu da kažem  da je Skoti Pipen bio saigrač koji mi je najviše pomogao, posebno u mojoj prvoj i drugoj godini u Bulsima, a takođe Paks i Kartrajt su bili od velike pomoći te prve godine. I BJ, kao i Horas. Bilo je zabavno igrati sa tim momcima. Dao sam mnogo pogodaka posle odbijenih lopti. Ne znam zašto, ali trener Fil mi je dao par prilika već početkom sezone. Pretpostavljam da je imao predosećaj  da bih mogao da pogodim te šuteve uzevši u obzir moju evropsku i međunarodnu karijeru, i moje dobre igre u važnim utakmicama i finalima. Imao je poverenja da bih mogao da pogodim neke od tih šuteva i, srećom po mene, to sam i učinio. To je bio ogroman podsticaj za moje samopouzdanje i želju da igram sve bolje i bolje svaki put kada bih izašao na teren. Osetio sam da me moji saigrači traže i očekuju od mene da igram sa više samopouzdanija u svakoj narednoj utakmici”.

 – Koji je razlog zbog koga je Fil Džekson tako veliki trener? Da li je u pitanju taj njegov čuveni  zen, trogao ili nešto drugo?

“Voleo sam da igram za Fila, on je ako ne najbolji, onda jedan od najboljih trenera koje sam ikada imao. Mislim da je ono što ga čini tako dobrim trenerom pristup svakom igraču, ne kao košarkašu, već kao ličnosti i pojedincu. Pokušao je da nam uđe u glavu, pokušao je da uvidi šta će nam pomoći da budemo bolji. U isto vreme pokušavao je da sagleda našu prelomnu tačku i da vidi da li ćemo pozitivno reagovati kada je najpotrebnije. Uvek se trudio da nas drži koncentrisanima za svaki trening i za svaku utakmicu. Imao sam malih problema da se povežem sa indijskom kulturom, jer dolazim iz Evrope, ali sam se  nekako povezao sa zenom. Ili barem sa samim sobom, i mislim da, iako me je Fil zvao Mevrik, nisam imao težak karakter  i da sam prilično pomirljiva osoba. Voleo sam da igram trougaoni napad. FIl mi je to objasnio veoma, veoma dobro. Očigledno je dugo radio na trouglu zajedno sa Teksom, i izašli su sa mnogo različitih stvari koje su mi nesumnjivo pomogle. I dalje mislim da je to najbolji sistem, najbolji napad  u kojem sam ikad igrao. Generalno, zabavno je u društvu sa Filom, on je vrlo pametan, velikodušan trener, i kao što rekoh, voleo sam da igram za njega”.

Trener Fil Džekson imao je veliko poverenje u njega

– Koje najvažnije prilagođavanje ste morali da usvojite od rane faze karijere u Evropi do igranja u NBA?

“Pa, najveće prilagođavanje za mene je je bilo povezano sa činjenicom da je igra u NBA, u odnosu na evropsku, bila brža i jača, igrači u NBA su fizički mnogo snažniji. Igrali smo baš veliki broj utakmica u kratkom vremenskom periodu. Poslednje dve, tri sezone u Evropi  sam odigrao 100-115 utakmica, a ovde, u NBA, igrate prvo 82 utakmice, a zatim još 10,15 utakmica u play off-u, u zavisnosti koliko daleko stignete, i sve to tokom sedam ili osam meseci. Tako da igrate 3 do 4 utakmice nedeljno, i za nekoga ko stigne u NBA prva sezona može biti  stvarno užasno iscrpljujuća. Povrh toga, ovde sam morao da naučim da igram na više pozicija. U Evropi sam uglavnom igrao nisko krilo (trojku), ili krilnog centra (četvorku).  Kada sam stigao u NBA, kada sam se našao u Bulsima, morao sam da naučim da igram okrenut leđima, da pored četvorke ponekad  igram i na poziciji centra, i to je bilo najveće prilagođavanje za mene. Takođe, morao sam da dobijem na težini, što mi nije bilo lako, ali sam nekako uspeo”.

Photo: NBA

                                                                              

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar