Gospodin Radoslav-Lale Vujadinović, pravnik, hroničar istorije dela Beograda zvanog Crveni krst, autor knjige „Krstaši i Čuburci“ o znamenitim ljudima ovog kraja, poslao nam je priču o Košarkaškom klubu Radnički koji je decenijama, kao deo sportskog društva, bio sportski simbol grada.
***
Period stvaranja košarkaškog kluba Radnički može se podeliti u dva dela. Prvi počinje osnivanjem sekcije košarkaša 1946. godine mada je sekcija, zbog teških materijalnih uslova, postojala samo na papiru. Osnivači sekcije bili su: Belošević, Vasić, Bročić, T. Bulja, M. Minić. Vrlo brzo pokazali su talenat.
Jednog dana skromni i nepoznati igrači Radničkog bili su ravnopravni protivnik Crvenoj zvezdi na Malom Kalemegdanu. Zvezda do tada nije gubila utakmice na svome terenu, između kalemegdanskih zidina. Isticao je poslednji minut, Zvezda je vodila 49:48, očekivao se poslednji zvižduk sudije. Mladi Pavasović sa loptom u reketu Zvezde, bio je u naizgled bezizlaznoj situaciji. Opkoljen protivničkim igračima, u poslednjim sekundama utakmice uspeo je da postigne koš, i Radničkom donese pobedu 51:49. Igrači Radničkog zagrljeni su izašli sa terena.
Godine 1949. dolaskom Mije Stefanovića počeo je novi period u razvoju košarkaške sekcije Radničkog. Osnivaju se ženska i juniorska ekipa. Klub je rastao u svakom pogledu. Radnički se 1959. takmičio u Srpskoj ligi, u kojoj zauzima peto mesto, a podmladak u prvenstvu Beograda završava na drugom mestu.
Prvi trofej
Došla je vreme prvih većih uspeha. Sa ekipom koja je do prethodne sezone bila juniorska, sa prosekom od 20 godina, 12 mladića košarkaške sekcije Radničkog krenulo je u jesen 1952. u Prištinu. Na turniru u Prištini se rešavalo ko će biti prvak Srbije, ko stiče pravo da se takmiči u kvalifikacijama za Saveznu ligu koja je bila velika želja i glavni sportski cilj.
U Prištini ih je čekao jak turnir. Na prvoj utakmici savladan je pančevački Dinamo. Radnički je odlično odigrao u ostale dve utakmice. Tako je taj veoma mladi tim, uz simpatije svih, osvojio prvi trofej. “Krstaši“ su postali prvaci Srbije!
Onda su zaređali novi uspesi. Neki igrači su već napravili imena. Novi stadion u ulici Žarka Zrenjanina 31 postao je mesto na koje se dolazilo svakog dana posle škole, posle ispita ili posla. Sve je obećavalo lepu budućnost dok na godišnjoj Skupštini februara 1953. nije došlo do neprijatnog događaja. Trojica igrača zatražila su ispisnice: Pavasović, Rajković i Čavić. Događaj je opisao igrač Radničkog Radisav Kopčalić, koji je odigrao najviše utakmica za Radnički, 129. Bio je tužan kao i svi njegovi drugovi;
– Zar trojica drugova hoće da nas napuste… Sva trojica su počeli u podmlatku Radničkog, prošli sve nedaće, odigrali sve utakmice, bili duša tima, oslonac ekipe. Govorili su da bi za Radnički igrali i bosi. Koliko juče smo bili zajedno, pravili planove. Nisam verovao da je to istina. Ali, oni su dobili bolje ponude da idu u renomiraniji tim sa kojim će ići na turneje u inostranstvo. Svilene košulje i američke patike bile su jače od naših ideala.
To je završetak pisma koje je Radisav Kopčalić pročitao na Skupštini.
Radnički se nije raspao. Igrači koji su ostali još više su se vezali za klub. Na kvalifikacijama u Skoplju postaju član Istočne grupe Savezne, lige u kojoj zauzimaju drugo mesto. U borbi za konačan plasman u državi zauzima 9. mesto ispred Mladosti iz Zagreba, Zadra i beogradskog Železničara.
U 1954. godini ponovo nastaju problemi i teški trenuci. Radnički ispada iz lige.
– Bila je u pitanju suma novca, oko 100.000 dinara koje nismo imali – pričao je predsednik kluba Ante Lambaša. – Da smo tokom prvenstva mogli da nabavimo novac, ne bismo ispali iz lige. Nekoliko utakmica izgubili smo s košem ili dva razlike, zbog toga što nikad nismo na put mogli da povedemo dovoljno igrača. Dešavalo se da smo utakmice završavali sa četiri košarkaša.
U neprijatnom sećanju ostao je jedan put u Ljubljanu 1954. godine. U kasi kluba bilo je svega 20.000 dinara. Problem je bio koga povesti na put, kako sastaviti ekipu? Posle brižljivog računanja odlučeno je da na put krenu osam igrača i trener. Para je bilo za put u jednom pravcu. Drugovi koji su ostali u Beogradu obećali su da će naći novac i poslati im u Ljubljanu kako bi mogli da se vrate. Obišli su sve pošte, jurili po gradu ali para nije bilo. Nervozni i umorni otišli su na utakmicu i izgubili od Ljubljane. Uzalud je bila želja za pobedom, i, što je bilo najgore, ni novaca za povratak.
Putovali kao – zatvorenici!
Negde iz tog perioda je i antologijska anegdota sa putom u Skoplje. Nije bilo para za vozne karte pa je predsednik Ante Lambaša, inače visoki policijski funkcioner, sredio da ekipa putuje u pratnji policajca u onom prvom vagonu do lokomotive. Išli su kao – zatvorenici!
Košarkaši Radničkog bili su poznati i po fer-pleju. Sa svim klubovima u zemlji održavali su prijateljske odnose. Bili su klub koja nikad nije hteo da podnese žalbu ni na jednu utakmicu, čak i kad je evidentno bio oštećen. Igrači se nikad nisu žalili na nemaštinu, često su se šalili na svoj račun. U prostorijama kluba uvek je bilo veselo. Igrači su sami krečili prostorije, sređivali ekonomat, čistili teren.
Košarkaško igralište Radničkog imalo je vernu publiku koja je bila temperamentna, ali nikad nije pravila ispade prema gostujućim ekipama. Igrači su uglavnom bili dobri đaci ili studenti. Pred početak sezone dogovarali su se ko će šta da radi, od obeležavanja terena do redarske službe.
Tim Radničkog igrao je u to vreme u sastavu: Miroslav Pešić, Radisav Kopčalić, Dimitrije Reljin, Dušan Miladinov, Čedomir Stojanović, Perislav Caković, Dragan Pljakić, Jovan Cvetić, Srđan Krstanović, Vladan Marković, Dragiša Antić, Vladimir Ivanov, Manić, Jovanović i Rodin.
Ženska ekipa
Ženska ekipa osnovana je 1950. Istovremeno je stvorena i ekipa juniorki. Prvi tim se ubrzo rasturio, ali su juniorke nastavile da treniraju… Čak su pobedile i Crvenu zvezdu, koja je bila prvak države. Godine 1951. bile su druge na prvenstvu Beograda, a godinu dana kasnije treće na prvenstvu Srbije. Najveći uspeh postigle su 1953, kada su osvojile drugo mesto. Kao druga ekipa u Srbiji stekle su prava da se takmiče u kvalifikacijama Istočne grupe za finale prvaka države. Tada je došla prva utakmica sa Crvenom zvezdom koja se završila nerešeno. U sledećem susretu košarkašice su pobedile i postale finalisti. Otputovale su u Rijeku na finalni susret, koji su izgubili sa deset koševa razlike. U Beogradu juniorke Radničkog pobedile su sa devet koševa razlike, i za jedan poen ostale „kratke“. Igračice Radničkog još su bile srednjoškolke, trebalo je da steknu iskustvo.
I žensku ekipu je snašla ista sudbina kao i muška. Najbolja košarkašica Biljana Nešić napustila je klub, ali ostale su talentovane Milica Radovanović i Ljubica Radulović.
Ranko Žeravica, trener svih ekipa
Trener košarkašica Radničkog bio je Ranko Žeravica, koji je veliku trenersku karijeru počeo na Crvenom krstu. Bio je igrač i trener i ženske i muške ekipe. Kada su mu nudili veliku platu da dođe za trenera juniorske ekipe drugog kluba, bez razmišljanja je odbio ponudu iako je u to vreme živeo u veoma skromnim materijalnim uslovima. U Radničkom je bio do 1962. Kasnije je bio juniorski, pa seniorski selektor, sa veoma zapaženim rezultatima uključujući i titulu prvaka sveta 1970. u Ljubljani. Kasnije se, kao vatrogasac, vraćao na klupu državnog tima i pomogao da se sa Olimpijskih igara u Moskvi 1980. donese zlatna medalja.
Crveni krst je imao pozorište, nekoliko uglednih kafana i – stadion Radničkog, sportsko srce kraja.
Radnički naše mladosti…
Photo: Twitter