Početna REGION, EX-YUMilivoje Kovačević: Peva cela Podgorica

Milivoje Kovačević: Peva cela Podgorica

od Milivoje Kovačević
13 pregleda

“Ja ću zvijezdu sreće da nađem sad, tu su moji snovi, to je i moj grad”, refren je pjesme vodećih crnogorskih muzičara, koja je neformalna himna KK Budućnost Voli. Horski se pjeva tri posljednje sezone uoči svake utakmice “plavih” u “Morači”. Pjesmom se slavi Podgorica, slave pobjede Budućnosti. Najljepše je zvučala u subotu veče, kad je Budućnost Voli krunisala najbolju sezonu u istoriji proslavom prve titule prvaka u ABA ligi.

Pregaocu bog daje mahove: u sedmoj godini ne malih ulaganja Dragan Bokan, predsjednik kompanije ”Voli” i KK Budućnost, zajedno sa sponzorskim pulom koji ga je pratio, dočekao je radost. Sedam je opet bio srećan broj. Podgorička publika je egzaltirana. Dan uoči predsjedničkih izbora, na kojima je vječiti kandidat Milo Đukanović (by the way, predsjednik Košarkaškog saveza Crne Gore) favorit da u prvom krugu završi posao, Podgoricu drma košarkaška groznica. Najmanja izlaznost na nekim izborima u ovoj deceniji to pokazuje. Kako i ne bi kad se na ovaj trofej čekalo sedamnaest godina.

O tome šta se ove godine promijenilo pisali smo u prethodna dva osvrta. Aca Ostojić je u svom tekstu apostrofirao najvažnjije: Džikića i Gordića. Ali veliko finale, a to je bez sumnje bilo tokom sve četiri utakmice, velikim su činila oba rivala. Džikić je nadmudrio Alimpijevića. Imao je odgovor na sve njegove pokušaje, ali i x-faktora u svakom dobitnom meču. Pored Gordića, u četvrtom je još uvijek povrijeđeni Filip Barović odradio lavovski dio posla u odbrani i ubacio četrnaest poena, više od Omića i Bjelice – zajedno!

Posebna priča je Nikola-Džoni Ivanović. Njegove suze radosnice i izjava da je “ovo naša kuća” na kraju meča, naročito je podržana od strane “varvara”. A Džoni je na minut do kraja ukrao jednu loptu uz poentiranje iz kontre za prednost “plavih”, pa je u sljedećem napadu ubacio još dva poena, da bi na desetak sekundi prije kraja pogodio i za nedostižnih 77:70.

Džoni se ove godine zagrijavao u gornjem dijelu tenerke koju je nosio jedan od košarkaša Budućnosti koji su 1998. osojili kup takmičenje tadašnje SR Jugoslavije. Njemu je taj ritual donio sreću… Van terena, Dragan Bokan je neutralisao pokušaje Nebojše Čovića da Zvezda  bude favorizovana. Za svoje “dostignuće” skromno je kazao da je postigao samo da “ima suđenje 50% – 50%”. To što je predsjednik KK Crvena zvezda Beograd, s mjesta predsjednika ABA lige zloupotrebljavao poziciju pa makar jednom mjesečno sazivao sastanke Predsjedništva ABA lige, na koje je zvao komesare za takmičenje i suđenje, to što je na dan utakmice u 13h u hotelu “Podgorica” takođe imao brifing sa Novoselom i Remsom, samo je njegov problem. A to što je na finalnim utakmicama u Podgorici bio u društvu kontroverznog Radojice- Raja Božovića, a ne uz Bokana kao do ove sezone, potez je uplašenog gubitnika.

Budućnost je ove godine vodila tokom najvećeg dijela lige. Serijom poraza (Zadar, Mornar, Cedevita, Partizan) izgubila je prvo mjesto. Sad se ispostavilo da je to urađeno “planski”. Džikićev pomoćnik za fizičku pripremu Filip Mihailović, počeo je dril za plejof…

I opet se moramo vratiti na “rukovođenje igračima”. Svako rukovođenje je dvosmjerna ulica. Povjerenje koje je Džikić ulio igračima – vraćeno mu je titulom. On je bio oduševljen njihovim zalaganjem, a oni njegovim stavovima. Posljednju pres konferenciju u ABA ligi prekinuli su mu košarkaši pjesmom crnogorskom autora, čiji je refren: “Ne mogu ni dana, ne mogu bez tebe”…

Kad smo kod pjesama, ceremoniji proglašenja prethodila je naslovna numera iz “Povratka otpisanih”.  “Prstenovanje” je proslavljeno uz “Svijet voli pobjednike”.

Šta je Budućnost Voli dobila ovom titulom?

Nezavisno od plasmana u Evroligu, strateg Podgoričana uvijek je apostrofirao pehar – trofej. Prvi je u vitrinama “plavih”, prvi i za Džikića u ABA ligi. Sigurno ima veću težinu od tri titule prvaka SR Jugoslavije.

Drugo, do titule je Budućnost stigla s većinom domaćih igrača u timu. To su godinama tražili Podgoričani, to su prepoznali i naročito u finalu, pružili im podršku kakvu potpisnik ovih redova ne pamti u sali SRC “Morača” od 1980. godine! Možda su gospodinu Čoviću od kondenzacije u dvorani zamaglile naočare pa nije uočio da je u subotu veče bilo i više od 6.000 navijača.

Budućnost Voli je dobila edukovanu publiku. Uprkos ogromnom pritisku, pa i repertoaru ruženja, pomalo i “prepadanja” klupe crveno-bijelih, nijesu napravili nikakav incident! Na kraju treće utakmice na teren ih je ušlo stotinak, a da niko od njih, nijednim gestom, nije uznemirio košarkaše Zvezde koji su još bili na parketu. Napokon, na kraju je makar polovina aplauzom pozdravila dostojnog protivnika. Kakva transformacija od manje-više “pozorišne” atmosfere do ogromne energije koju su emitovali u finalu.

Na tom nasljeđu bi trebalo da stasaju neki novi dječaci koji će nekad s ponosom na zagrijavanju nositi trenerku ili dres Džonija Ivanovića, Petra Popovića, Nemanje Gordića… u pohodu na njihove trofeje.

Budućnost je dala obećanje da će se u “Morači” dodati par stotina mjesta koliko nedostaje do formalnih 5.000, za utakmice Eurolige, kao zalog za neke nove uspjehe.

Photo: ABA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar