Početna BLOGMladen Slović: Hoće li Zoran Savić umeti da plovi galijom?

Mladen Slović: Hoće li Zoran Savić umeti da plovi galijom?

od Mladen Slović
20 pregleda

Aktuelni trenutak Košarkaškog kluba Partizan mnogi su okarakterisali kao jednu od najvećih kriza u istoriji kluba. Istina, poslednjih godina, od kraja ere Vujošević-Danilović, bilo je mnogo momenata koji su ocenjivani na isti način – ne zna se zapravo koja je kriza bila veća. I taman što se prošle sezone pomislilo da je klub ponovo na putu borbe za sam vrh ABA lige, i što je imao zavidan hod kroz Evrokup… i taman što je konačno stabilizovao stručno vođenje prvog tima u vidu stranog menadžera Trinkijerija (namerno koristim taj termin), a sve ukupno sanjajući Evroligu kao podrazumevajuće prirodno okruženje Partizana… Dok dlanom, već u martu 2021. Partizan je odavno bez ikakve šanse za plej-of ABA lige, bliži je čak borbi za opstanak, sa dva brzo spržena trenera u sezoni, sa otpuštenim sportskim direktorom, i sa totalno deprimiranim igračkim kadrom koji na papiru uopšte nije toliko loš, a nije ni jeftin. A kukati na kovid okolnost u pogledu te prošle sezone odavno je više deplasirano, bilo je kako je bilo, viša sila.

Za nekoga katastrofa, a ako mene pitate prilično dobra situacija, Odlična prilika da se jednim potezom zaore mnogo, za budućnost. Evo o čemu pričam:

Komandna kabina

U poslednjoj slavnoj eri Partizana, za vreme dvojca Vujošević – Danilović, klub je postizao izuzetne rezultate zahvaljujući pre svega unikatnom radu sportskog sektora, unikatnom u evropskim razmerama, da ne idem šire. Sa izuzetnom kompetencijom, privrženošću klubu, kohezijom, vizijom, beskompromisnošću i istrajnošću. Nezgoda je u tome što su Danilović i Vujošević vremenom, da bi sebi održali potpuno odrešene ruke u svom stvaranju u sportskom sektoru, postepeno istisnuli iz kluba sve ozbiljne ljude biznis profila. I tako klub ostavili bez onih koji na poslovnom nivou mogu da pariraju njihovom sportskom uzrastu. Bez ljudi vičnih finansijama, birokratiji, novčanim tokovima, likvidnosti, porezima, očvrslih da plivaju u nemirnim i ne baš čistim biznis vodama (i političkim) ove zemlje, i sposobnih da klubu uvek omogućavaju da normalno diše, da radi ono što treba, tj. sportskom sektoru da stvara. To je tako trajalo dokle je moglo trajati, račun je stigao za naplatu 2015. i klub je ubrzo bio pred gašenjem.

Nakon dosta velikih lutanja i u upravi i u sportskom sektoru, u klub 2017. dolazi Ostoja Mijailović, poznat u biznis krugovima, ali i član vladajuće partije, što je odmah bio razlog i za oprez i za podozrivost onih bliskih Partizanovim bojama… Sa ove distance može se reći da je Mijailović u međuvremenu zaradio svoj kredibilitet u partizanovskoj javnosti (htela ona da mu ga glasno prizna ili ne), i to po onom najvažnijem merilu – gde je klub bio kada ga je preuzeo, a gde je sad. Od kluba u gomili dugova, praktično teško bolesnog sa krajnje neveselim prognozama, Partizan je sada u daleko mirnijim vodama bitisanja, gomila dugova je vraćena, poslovanje je mnogo transparentnije, sada je mnogo jasnije kome se šta još duguje (i šta se dugovalo), kraj svega toga je saglediv, plate igračima, trenerima i zaposlenima stižu (kažu) redovno, obezbeđen je sistem funkcionisanja svih selekcija, kroz hale za trening, zna se gde klub i kada igra (bez dugovanja i preganjanja sa halama kao nekad), pretplatne ulaznice postale su bitna prihodna stavka u budžetu itd… Kovid jeste mnogo toga promenio, ali bar je lakše kada se zna da je u komandnoj kabini broda neko ko zna šta radi i ko ima dobre namere prema klubu.

Ostoja Mijailović

Time je postalo vidljivije sledeće – Partizan sada ima upravo ono što nije imao u eri Danilovića i Vujoševića. I obrnuto, sada mu nedostaje upravo ono što je tada imao, prepoznatljiva sportska vizija i rad. Ostalo je dakle ključno pitanje – šta sada raditi sa sportskim sektorom? Tokom svih prethodnih godina lutanja, i pre i nakon dolaska Ostoje Mijailovića, ako ima nečeg dobrog u svemu tome, to je što su za to vreme bar potrošene mnoge iluzije. Iluzije da na klupu KK Partizan može doći trener bez zanata i dovoljnog iskustva, ma koliko da zasluženog partizanovskog ordenja ima na grudima (ne pominjite slučaj Željka Obradovića, nađite mi još jednog takvog… nema ga mislim). Potrošena je i ta iluzija da se na rukovođenje sportskim sektorom može staviti neko ko nema apsolutnu kompetenciju, visprenost i čvrstinu posvećenu Partizanu. Opet, ma koliko da je simpatičan partizanovski lik… Potrošena je i iluzija da se može dovesti strani menadžer, ma koliko da je dobar zanatlija, i ma koliko da je sposoban da se uvuče pod kožu partizanovskoj javnosti. Da parafraziram Balaševića – Ko nije Partizan razumeo prvo pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio…

Rudnik dijamanata

Sa toliko potrošenih iluzija bio je pravi trenutak da se poruši ono nešto izgrađenih šupa za ovih pet-šest godina i naširoko počisti teren za pravi i ozbiljan projekat. Da se Partizan vrati sebi i svojim vrednostima. A šta su to Partizan i njegove vrednosti? Pokušavajući to da definišem sam za sebe, mogu samo, kao i svi ljubitelji košarke sa ovih prostora, da učinim manje ili više uspešan pokušaj u svemu tome

Da li grešim ako kažem da se KK Partizan pokazao kao endemska biljka koja raste verovatno na samo jedan način – sa vizionarskim radom na duge staze. Sa proizvodnjom domaćih igrača pre svega.

Dalje, pokušavajući da uhvatim šta je to zaveštanje i ,,žila” KK Partizan, ono što ostaje iza jednog kluba, došao sam do dela zaključka. To su Kića i Praja, to je NBA i globalna figura Vlada Divca, zatim niz igrača koji su tamo ostavili profi trag bez cilja da tamo budu samo mahači peškirom na milionskoj plati. To su trojke Saše Đorđevića, moljenje Marčulionisa da se vrati da bi ga dobio na terenu, njegovo selektorovanje… to su zlata i zakucavanje Saše Danilovića preko Sabonisa, njegovo 3+1 preko Dominika Vilkinsa… to su košarkaške svečanosti, od one ,,Bitlmanije” iz druge polovine 80-ih, do vulkanskih kazana 2000-ih u kojima su stepenicu po stepenicu topljeni velikani, jedan za drugim, zatim osvajan Top 8, pa Fajnal four, kazane u kojima su topljeni i nestajali i ružna stvarnost i novi svetski i košarkaški poredak sa svojim budžetima i sportskim organizovanjima u kojima sporta jedva da ima.

Dragan Kićanović i Dražen Dalipagić

Došao sam tako i do zaključka da  je proizvod rada KK Partizan, kada je tako po svome radio, pre svega išao na opštu korist društva, zatim na korist Partizana, zatim reprezentacije… Ne kažem olako ,,na opštu korist društva”. Kažem to jer sam prilično siguran da se u svakom pojedincu ove zemlje, u najširem smislu, budio ponos kod svih pomenutih momenata zato što je deo iste priče, zaboravljajući pritom na to za koga generalno navija. Koji još KK može sa tim da se pohvali?

Bilo bi arogantno pripisati takav košarkaški altruizam stvaraocima iz KK Partizan, da su prvo radili za nešto drugo, pa tek onda za sebe (pod pretpostavkom da moja teza uopšte drži vodu). Oni su jednostavno radili onako jedino kako su znali, besomučno čukajući i bruseći u tom rudniku dijamanata u večitoj težnji za savršenim sjajem… A onda odatle jednog dana izađu Divac, Đorđević, Krstić, Bogdanović… Kićanović, Željko Obradović, Vujošević…

Da li grešim ako kažem da su slavne epohe i najznačajnije rezultate ovog kluba u istoriji izgradili i izgurali ljudi koji su pored pomenute (podrazumevajuće) apsolutne kompetencije i čvrstine potrebne za rukovođenje, kako u kancelariji tako i na terenu, imali fanatičnost pa i izvesnu dozu ludila, da rade kako su namislili i kako je dobro za Partizan, bez obzira na to da li će to biti komercijalno, popularno ili shvatljivo trenutnoj javnosti. Ljudi čiji me rad u Partizanu podseća na onaj Galijin hit iz 80-ih – ,,Mi letimo u nebo, mi znamo svoj put!…”

Vujošević i Grbović

Da li je zato, imajući u vidu aktuelni trenutak, bilo vreme da se konačno razmišlja o povratku Duška Vujoševića u Partizan? Ne naravno na mesto prvog trenera, zdravstveni razlozi mu to ne dozvoljavaju. Ali da li je mogao biti postavljen za nekog direktora košarkaških operacija Partizana? Za rukovođenje svim selekcijama, za osmišljavanje rada mlađih kategorija i postavljanje njihovih trenera. Za odabir trenera prvog tima i njegovog direktnog savetnika ako treba. Za usavršavanje i individualni rad mladih i svih igrača. Za strategiju kluba u sportskom delu, šta klub hoće ove sezone, šta sledeće, šta za pet… Koji su igrači ,,projekat” prvog tima za nosioce i zvezde, kadar za reprezentaciju. Koji su juniori i kadeti projekat za prvi tim itd. Čoveka koji bi dao prvom treneru i nalog i ovlašćenja da daje mladim igračima ozbiljnu minutažu, sa kojom će onda ,,postati ili nestati”, i debela ,,leđa” da ne bude smenjen posle nekih poraza sa takvom filozofijom i strategijom.

Ali da li je uopšte bilo dozvoljeno Partizanu da razmišlja o povratku Vujoševića u klub u ovakvoj Srbiji danas? Ili je to tabu tema, ime koje se ne pominje, osim u kontekstu raportiranja o vraćanju starih dugova kluba? Da li mi to živimo u zemlji u kojoj je tako nešto moguće, da neko nema prava da radi tamo gde je potreban, zato što je isuviše bodljikav za one koji se pitaju za sve u državi? To izgleda nećemo ni saznati. Jer niko nije postavio to pitanje (od novinara, koliko sam čuo), a niko iz kluba, tj. predsednik Mijailović, nije ni pomenuo da se o tako nečemu uopšte i razmišljalo.

Goran Grbović i Duško Vujošević

Dobro, da li se onda moglo razmišljati o Goranu Grboviću? Meni je pravo čudo, moram priznati, do danas nerazjašnjeno, kako se on od 2015. do sada nije prihvatio ozbiljnijeg posla u Partizanu. Potpuno odgovara foto-robotu potrebnog čoveka. Nebrojeno puta je od još uspešnih Partizanovih dana, pa do ovih neuspešnih godina, strastveno, a opet trezveno i hirurški precizno analizirao Partizanova delovanja na svim poljima. Ima znanje, a ima i pomenutu dozu Partizanovog ludila da gura stvar do kraja, bar se tako čini. Ima valjda i tu, danas za sve neophodnu člansku kartu. Ne verujem da bi on miran sedeo i pustio da stvari dođu ovde gde su, da Partizan kao pile bez glave luta šest godina, bez obzira na finansije koje su na raspolaganju u tom trenutku. Da li je u tome i odgovor? U tome što on to ne bi dozvolio? Da li je i njemu uopšte bilo dozvoljeno da priđe? Ili je uhlebljenje u Areni trebalo da ga drži podalje? Ovo je samo nagađanje, Grbović je dovoljno egzotičan lik da svašta može biti razlog njegovog neaktiviranja u Partizanu. Ali kada nema javnog postavljanja pravih pitanja, samo nagađanja su nam i ostala. Jer za ovih šest godina ne čuh da je neko malo više insistirao da se to razjasni. Dotakli su se tu i tamo i Ostoja Mijailović i Grbović sam kada su bili pitani, ali su koliko se sećam, diplomatski i brže-bolje prelazili preko toga.

Bez Partizanovog DNK

A onda je, nakon poprilične pauze od smene Nikole Lončara kao sportskog direktora, kao bomba odjeknula vest da je novi rukovodilac na mestu šefa sportskog sektora KK Partizan – Zoran Savić. Zvučno ime svakako, a Partizanu je trebalo nešto veliko i zvučno s obzirom na gorku situaciju. Ali to je stvar medijskog prikazivanja, maskiranja rupa na kratke staze. Šta posle prve medijske zasene? Ulazeći u suštinu, teško je bilo reći kakav bi mogao biti uticaj Zorana Savića na KK Partizan. Igračka veličina svakako, legenda naše košarke, stena, dobar lik, beskompromisni borac, uništitelj, čovek za trofeje i velike utakmice… Ali sve to kao igrač. Šta Zoran Savić u ovom trenutku predstavlja kao sportski radnik, bilo je teško reći. Poznati su samo osnovni podaci iz njegove biografije posle igračke karijere. Da je bio sportski direktor u Barseloni i Fortitudu, ozbiljnim klubovima, i da se bavi menadžerskim poslovima… Plus kontroverza da je odavno deklarisani navijač Zvezde. Što samo po sebi nije nikakav problem i greh, naprotiv, on je srpska veličina kako god okreneš, a ogromna većina ljudi navija ili za jedne ili za druge od malena. Ali ako kao takav dođe za sportskog direktora  Partizana, e to već otvara mnoga pitanja. Da li je to zapravo spadalo u rešenja koja su dozvoljena Partizanu?

Brojna pitanja razjašnjena su na zvaničnom predstavljanju Savića na konferenciji za medije i u još ponekom oglašavanju posle. Ono što je falilo iz šture faktografije njegovih post igračkih godina čuli smo od samog čoveka. Savić je ostavio simpatičan utisak dobroćudnog a ozbiljnog čoveka, sportskog radnika u punoj zrelosti. Izneo je svoja generalna promišljanja o mnogo čemu vezanom za sport i košarku, kao i za Partizan konkretno, onoliko koliko se moglo u datom trenutku dok još nije u potpunosti preuzeo posao. U dobru nameru nećemo sumnjati, zbog minulog rada i utiska kojeg je ovom prilikom ostavio. Zato neme sumnje ni da Zoran Savić može doneti dosta dobrih stvari Partizanu u narednom periodu, svojim pokazanim apetitom, svojim znanjem, karakterom i iskustvom. Samo je pitanje da li će to Partizanu doneti trenutne ili dugoročne stvari, brzi rast menadžerskog tipa, ili dugi, i ako treba trnoviti put do zvezda, kroz onaj mračni rudnik dijamanata? Koliko će trajati ta ljubav i projekat? Da li će izostanak Partizanovog DNK biti presudni hendikep za Savića ili će uspeti da demantuje Partizanovu ortodoksiju i sve ono što nas uče dosadašnja iskustva? Neka onda vreme pokaže. Zorane srećno.

Photo: MN press. twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar