Selektor Svetislav Pešić i direktor Dragan Tarlać održali su konferenciju za štampu pred dve poslednje utakmice u kvalifikacijama za naredni Mundijal. Naš državni tim će u četvrtak na megdan Engleskoj u Njukaslu a onda 14. novembra čeka Tursku. Igraće oni koji mogu, odnosno oni koje puste klubovi. Naš tim trenutno sa Belgijom deli 3. mesto u grupi, ima 3 pobede i 3 poraza. Prva je Letonija sa 5-1, druga Turska sa 4-2.
Treće mesto je poslednje koje daje pravo učešća na Mundijalu. Možemo li da izvisimo? Možemo, mada ne bi trebalo. Naš tim je na dosadašnjih 6 utakmica prosečno davao 78,4 poena sa čime je 15. među 30 evropskih selekcija. Ako je utešno, iza nas su rivali iz grupe, Turska prosečno daje 77,3 poena a Belgija 75,0. Nevolja je što Belgija ima 2-0 u međusobnim duelima, kod kuće je dobila 73-69 a u Nišu 74-73. Krug sa Belgijom ostavlja nas van svetskog prvenstva.
Ako se to desi da li bi bio presedan? Ne, ne bi. I ona velika Jugoslavija propustila je dva mundijala. Prvi put nismo igrali na šampionatu u Čileu 1959. jer su Evropu predstavljali SSSR i Bugarska a među 7 pozvanih selekcija nije bilo nijedne iz Evrope. Drugi put je u pitanju bila viša sila, 1994. u Torontu SR Jugoslavija nije igrala jer je bila pod sankcijama i nije mogla da brani titulu osvojenu 4 godine ranije u Buenos Ajresu..
Evo malog podsećanja na naša učešća i-medalje.

*Mundijal je posleratni izum FIBA, prvi je igran 1950. u Buenos Ajresu, naš tim je bio 10. Četiri godine kasnije u Rio de Žaneiru bili smo 11. a posle preskočenog skupa 1959. u Čileu došla je prva medalja.
Srebro iz Rija 1963.
*Jugoslavija je 1963. u Rio de Žaneiru bila senzacionalno druga. Prvo su u grupi pobeđeni Peru, Japan i Portoriko a u finalnoj grupi SAD (75-73), ponovo Portoriko (73-57), Francuska 99-63 i SSSR (69-67) a jedini poraz bio je od Brazila (71-90). Prvu svetsku medalju osvojili su Slobodan Gordić, Radivoj Korać, Trajko Rajković, Dragan Kovačić, Josip Đerđa, Dragoslav Ražnatović, Ivo Daneu, Zvonko Petričević, Vital Ajzelt, Vladimir Cvetković, Nemanja Đurić i Miodrag Nikolić. Selektor je bio Aleksandar-Aca Nikolić.

*Četiri godine kasnije u Rio de Žaneiru srebro je odbranjeno uz još jednu pobedu nad SAD (73-72). U odlučujućoj utakmici za zlato SSSR je bio bolji 71-59. U najboljoj petorci našli su se Ivo Daneu, Modestas Paulauskas (SSSR), Miećeslav Lopatka (Poljska), Radivoj Korać i Luis Klaudio Menon (Brazil).
U našem timu su bili Borut Basin, Radivoj Korać, Trajko Rajković, Dragan Kovačić, Vladimir Cvetković, Dragoslav Ražnatović, Ivo Daneu, Krešimir Ćosić, Josip Đerđa, Rato Tvrdić, Nemanja Đurić i Petar Skansi. Selektor je bio Ranko Žeravica.
Prvo zlato 1970.
*Zlato je konačno stiglo 1970. u Ljubljani. Jugoslavja je kao domaćin propustila kvalifikacionu grupu a u finalnoj je prvo pobedila Italiju, zatim Brazil pa Čehoslovačku i Urugvaj. Odlučujući meč za zlato bio je 23. maja 1970 protiv SAD (70-63). Poraz od SSSR poslednjeg dana nije mogao da ugrozi zlatnu medalju. Sportski heroji države bili su Rato Tvrdić, Ljubodrag Simonović, Vinko Jelovac, Trajko Rajković, Aljoša Žorga, Dragan Kapičić, Ivo Daneu, Kređimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, Dragutin Čermak i Petar Skansi. Selektor Ranko Žeravica sjajno je ukomponovao iskustvo Daneua, Rajkovića, Skansija i Tvrdića sa “mladim lavovima” Čosićem, Simonovićem, Šolmanom, Kapičićem, Žorgom, Plećašem i Jelovcem.
U najboljoj petorci bili su Keni Vašington (SAD), Sergej Belov i Modestas Paulauskas (SSSR, Ubiratan (Brazil) i naš Krešo Ćosić.

*Četiri godine kasnije u Portoriku Jugoslavije je bila druga jer je u krugu sa SSSR i SAD ostala “kraća” za neki poen. SSSR je pobeđen 82-79 ali je sa SAD bilo 88-91. Razliku je napravila pobeda SSSR nad SAD 105-94 pa je zlato otišlo u Moskvu.
U najbolju petorku izabrani su Džon Lukas (SAD), Vejn Brabender (Španija), Dragan Kićanović, Aleksandar Saljnikov i Aleksandar Belov (obojica SSSR).
Naš tim je sa klupe vodio selektor Mirko Novosel a igrali su Rato Tvrdić, Dragan Kićanović, Vinko Jelovac, Žarko Knežević, Željko Jerkov, Dragan Kapičić, Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, Dražen Dalipagić i Milun Marović.
Manila, Atina, Indijanapolis
*Za Evropsko prvenstvo 1977. u Belgiji i Mundijal u Manili 1978. na klupu se vratio legendarni Aleksandar Nikolić. Na oba takmičenja osvojena je zlatna medalja. Naš tim je u Manili dobio svih 10 utakmica, prvo 3 u grupi (Senegal, Južna Koreja, Kanada) a u finalnoj grupi redom su padali Filipini, Italija, SAD, SSSR, Brazil i Australija.
Sistem takmičenja bio je takav da su prvi i drugi igrali finale. Jugoslavija je imala 7-0 u finalnoj grupi, SSSR 6-1. Naš moćni tim nije se obazirao na nepisano pravilo da je istog rivala teško dva puta dobiti na istom takmičenju. Ponovo je pobeđen SSSR, tesno (82-81), ali zasluženo. MVP je bio Dražen Dalipagić a uz njega su se u najboljoj petorci našli još Brazilci Marsel de Souza i Oskar Šmit, naš Krešimir Ćosić i Vladimir Tkačenko iz tima SSSR.

*U Kolumbiji 1982. osvojena je bronzana medalja, Dragan Kićanović je bio u najboljoj petorci zajedno sa Dokom Riversom (SAD), Huanoim San Epifaniom (Španija) i sovjetskim igračima Anatolijem Miškinom i Vladimirom Tkačenkom. Bronzu su doneli Aca Petrović, Dragan Kićanović, Zoran Radović, Rajko Žižić, Željko Jerkov, Zufer Avdija, Peter Vilfan, Andro Knego, Ratko Radovanović, Boban Petrović, Dražen Dalipagić i Mirza Delibašić. Selektor je bio Ranko Žeravica koga je KSJ odredio po “hitnom postupku” posle razrešenja Bogdana Tanjevića zato što je prihvatio ponudu Kazerte.

*U Španiji 1986. trebalo je da igramo finale, ali je u finišu meča sa SSSR proćerdano 9 poena viška. SSSR je čudesno stigao do 85-85 i produžetka koji je dobio 91-90. Vlade Divac – kome je u finišu meča suđena “dupla” – hteo je te večeri da ostavi košarku, ali su ga Krešo Ćosić i Dušan Ivković u meču za bronzu protiv Brazila stavili u prvu postavu.
Nisu osvojili zlato, ali zaslužuju da budu pomenuti:
Dražen Petrović, Aleksandar Petrović, Vlade Divac, Zoran Čutura,Veljko Petranović. Emir Mutapčić, Zoran Radović, Stojan Vranković, Ratko Radovanović, Franjo Arapović, Dražen Dalipagić, Danko Cvjetičani.

*Prvo zlato kome sam direktno svedočio osvojeno je 1990. u Argentini. Nije počelo idealno jer smo u grupi u Santa Fe izgubili od Portorika ali je u Buenos Ajresu sve išlo glatko uprkos odsustvu Dina Rađe koji se povredio na Panameričkim igrama u Siatlu.Zamenio ga je Zoran Jovanović. Redom su pobeđeni Brazil, SSSR i Grčka a u polufinalu i veoma jak tim SAD (Alonso Mourning, Bili Ovens, Keni Anderson, Henri Vilijams…).Finale je igrano 19. avgusta, rival je bio SSSR a rezultat 92-75 sve govori.
Zlato su osvojili: Dražen Petrović, Velimir Perasović, Zoran Čutura, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Jure Zdovc, Željko Obradović, Radisav Ćurčić, Vlade Divac, Arijan Komazec, Zoran Jovanović i Zoran Savić. Na klupi je bio Dušan Ivković.

*Na Mundijalu u Torontu 1994. nije nas bilo zbog sankcija UN. Vratili smo se 1998. u Atini i ponovo bili prvaci sveta iako su reprezentaciju činili samo igrači iz Srbije i Crne Gori.
Posle 3 pobede u grupi (Portoriko, Rusija, Japan) put ka zlatu nastavljen je pobedom nad Kanadom, poraz 60-61 od Italije bio je trenutna slabost bez posledica, a protiv Grčke je bilo 70-56. U četvrtfinalu je pobeđena (70-62) dolazeća sila Argentina sa Nikolom, Skonokiniem, Đinobilijem, Espilom….
Za ulazak u finale bilo je potrebno 5 dodatnih minuta jer je duel sa Grčkom završen 57-57. Posle nastavka bilo je 78-73.
U finalu je 9. avgusta pobeđena Rusija 64-62 posle nezaboravne partije Željka Rebrače i Dejana Bodiroge koji je bio MVP turnira. U najboljoj petorci su se našli Vasilij Karašev (SSSR), Alberto Ereros (Španija), Dejan Bodiroga, Gregor Fućka (Italija) i Željko Rebrača.

Evo imena naših junaka: Dejan Bodiroga, Vlado Šćepanović, Saša Obradović, Nikola Lončar, Dragan Lukovski, Miroslav Berić, Saša Đorđević, Željko Rebrača, Predrag Drobnjak, Nikola Bulatović, Dejan Tomašević i Milenko Topić. Ekipu je sa klupe vodio Željko Obradović.
Naše peto zlato osvojeno je 2002. u Indianapolisu. Počelo je pomalo traljavo, uz pobede protiv Angole i Kanade upisan je i poraz od Španie. Sumnje su se pojačale kad je izgubljen meč od Portorika ali se nada vratila posle sigurnih pobeda protiv Brazila (90-69) i Turske (110-78). Podvig je napravljen u četvrtfinalu, pobeđen je domaćin SAD 81-78 a protiv Novog Zelanda u polufinalu bilo je lakše – 89-78.
Finale protiv Argentine, igrano 8. septembra, jedno je od mojih lepših sećanja. Bili smo na ivici poraza ali smo se na čisti kvalitet Bodiroge i Stojakovića (26, odnosno 27 poena) nekako domogli produžetka – 75-75. Na kraju je bilo 84-77. Bio sam jedini naš novinar na slavlju na nekom imanju i završio u bazenu, kao i većina prisutnih.

MVP je bio Nemac Dirk Novicki, u petorci su uz njega bili Manu Đinobili, Predrag Stojaković, Pero Kamerun (Novi Zeland) i Jao Ming (Kina). Selektor Svetislav Pešić, ovaj isti koji je i danas, u Indianapolis je odveo ove igrače: Dejan Bodiroga, Dejan Koturović, Žarko Čabarkapa, Igor Rakočević, Predrag Stojaković, Vladimir Radmanović, Marko Jarić, Predrag Drobnjak, Vlade Divac, Miloš Vujanić, Dejan Tomašević i Milan Gurović.
*Jednu od 3 srebrne medalje osvojili smo – kao Srbija – 2010. u Turskoj. U grupi su pobeđeni Angola, Jordan, Australija i Argentina uz minimalan (81-82) poraz od Nemaca. U osmini finala savladana je Hrvatska 73-72, u četvrtfinalu Španija 92-89 čuvenom trojkom Miloša Teodosića. U polufinalu protiv Turske (82-83) naš tim je bio teško oštećen suđenjem. U duelu sa Litvanijom za bronzu (88-99) naši momci tim nisu ličili na sebe.

*Bio sam i na Mundijalu u Španiji 2014. Posle bilansa 2-3 u grupi u Granadi. Porazi od Francuske, Brazila i Španije nisu slutili na dobro, ali još jednom se pokazalo da je važno kako se završi a ne kako se počne.
Grčka je u osmini finala pobeđena 90-72, u četvrtfinalu je nadigran Brazil 84-56, u polufinalu je nadigrana Francuska 90-85. U finalu 14. septembra protiv SAD nije bilo ni teoretske šanse – 92-112. Za utehu, imali smo srebrnu medalju i Miloša Teodosića u najboljoj petorci. Uz njega su bili Kiri Irvinh (SAD), Nikolas Batum (Francuska), Kenet Farid (SAD) i Španac Pau Gasol. Naš selektor bio je Saša Đorđević a srebro su osvojili Miloš Teodosić, Marko Simonović, Stefan Jović, Bogdan Bogdanović. Nemanja Bjelica, Stefan Marković, Nikola Kalinić, Stefan Birčević,Nenad Krstić, Miroslav Raduljica, Raško Katić i Vladimir Štimac

*Jugoslavija ima 10 mundialskih medalja, 5 zlatnih, 3 srebrne i 2 bronzane.Više – 12 – ima samo ekipa SAD.
O medaljama ću drugi put, da se prvo kvalifikujemo….
Photo: FIBA