Početna EVROPA/SVETMundijal U 17: Kad je 10 loša ocena…

Mundijal U 17: Kad je 10 loša ocena…

od Vladimir Stanković
19 pregleda

Koliko znam, broj 10 najpoželjniji je u indeksu. Kao ocena za vrhunsko znanje na studijama. Ili kad u fudbalu dres sa brojem 10 ponesu majstori poput Pelea, Maradone, Zidana, Platinija ili Piksija Stojkovića. Kada, međutim, na jednom košarkaškom takmičenju ekipa zauzeme 10. poziciju od 16 učesnika ocena ne može biti ni 5, što u indeksu znači da nisi položio. Nekako mi 10. mesto naših mladih košarkaša na Mundijalu do 17 godina u Argentini liči na ocenu „dovoljan 2“ iz srednjoškolskog sistema ocenjivanja. A i to malo nategnuto…

Nije problem što je naša košarkaška budućnost bila daleko od podijuma, nije problem ni što su neke utakmice izgubljene, ali jeste način na koji su gubljene i od koga su izgubljene. Ne sporim da danas svi igraju košarku, da napreduju, da nema izrazitih autsajdera, ali nekako teško prihvatam da našoj deci lekciju drže mladi Turci, pa onda i Dominikanci. U međuvremenu su, između ta dva poraza, malo popravili utisak pobedama nad Novim Zelandom (78-51) i Argentinom (74-54), ali poraz od Dominikanske Republike (77-82) potvrdio je sve sumnje u budućnost ove generacije. Voleo bih da me Đorđe Pažin (15,4 poena po utakmici), Aleksej Pokuševski (8,3 uhvaćene lopte po meču) i Stevan Karapandžić (4,6 asistencije) demantuju, jer su povremeno nagoveštavali mogućnosti, ali za dokazivanje treba konstantnost, upornost, jaki živci u trenucima kada se meč lomi. Nekako sam naterao sebe da odgledam dobar deo meča sa Dominikanskom Republikom i opet konstatovao neviđeno lako gubljenje lopti. To može biti posledica agresivne odbrane protivnika, ali u našem slučaju to je bila posledica loše individualne tehnike, nedovoljne vizije iz čega su proizilaze loša dodavanja, slabe pkretljivosti, dekoncentracije, brzopletosti…

Ostaje nada da će u Novom Sadu, na Evropskom prvenstvu kadeta u avgustu, biti bolje, tim pre što neće biti 3 od 4 prvoplasirane selekcije u Santa Feu. Amerikanci su bili prvi, Francuzi drugi, Portorikanci treći a Kanađani četvrti. Slede Turska, Australija, Hrvatska i Crna Gora, zemlje koje će i u Novom Sadu tražiti medalje.

Nisam pratio pažljivo ceo turnir pa ne mogu sa sigurnošću da tvrdim da će igrači koji su u vrhu po statistici postati zvezde, ali lideri uvek privlače pažnju. Mali je završio na 12. mestu ali je imao dva najbolja strelca, Sirimana Kanutea (prosek 24,6) i Oumara Bala (20,6). Ovaj drugi je bio i najbolji skakač sa prosekom 16,9 po utakmici. U meču protiv Dominikanske Republike uhvatio je 32 lopte! Ni na jednoj od 7 utakmica nije imao manje od 10 skokova. Na znanje i ravnanje trenerima, skautima i generalnim menadžerima koji nisu bili – poput Svetislava Pešića – u Argentini. Andre Rodrigez (Portoriko) je bio najbolji asistent (5,9), ispred našeg Karapandžića (4,6).

Džejlen Grin, MVP Mundijala

Priča za sebe su mladi Amerikanci. Završili su turnir sa prosekom od 107 poena, još je Srbija i najbolje prošla jer je primila „samo“ 93 poena. Najgore su prošli Hrvati (52-126). U finalu ni odlični Francuzi nisu imali šansu, poraženi su 52-95. Svih 12 mladih Amerikanaca se „upisalo“, niko nije odskočio, najviše poena, 15, dao je Ajzeja Stjuart, ali snaga američkog tima bila je u kolektivu. Amerikanaca nema u vrhu individualnih lista, ali u zbiru su bili daleko iznad ostalih. Naravno, imali su MVP turnira, Džejlena Grina koji je turnir završio sa 15,7 poena, 2,3 skoka, 1,7 asistencijom i 1,4 osvojenom loptom.U najbolju petorku su, uz njega, izabrani Vernon Keri (SAD), Kilijan Hejs (Francuska), Andre Kurbeljo (Portoriko) i Oumar Balo (Mali).

Oumar Bala (Mali), najbolji skakač

Sedam pobeda u Argentini samo je nastavak sjajne serije započete u Hamburgu 2010. na prvom svetskom šampionatu u ovoj kategoriji. Tada su, kao i u Kaunasu dve godine kasnije, dobili svih 8 utakmica dok su na naredna dva šampionata, U Dubaiju 2014. i Saragosi 2016. dobili po 7 utakmica. U Argentinu su stigli sa bilansom 30-0, iz nje odlaze sa 37-0. Impresivno.

Srbija sa ovog takmičenja ima bronzu iz Dubaija 2014 (Peno, Marinković, A. Aranitović…), a Hrvatska isto odličje iz Kaunasa dve godine ranije (Hezonja, Bender, M. Arapović…). Medalje su poželjna „prateća pojava“, sa juniorskih takmičenja, važnije je da se dobije igrač za budućnost, za seniorsku reprezentaciju, pa ukoliko neko od ovih naših momaka koji se nisu proslavili u Argentinu za koju godinu napravi nešto u seniorskoj karijeri – ova epizoda u Južnoj Americi biće zaboravljena, ili shvaćena kao „školarina“ na razvojnom putu.

Photo: FIBA

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar