Zasigurno poznata vam je činjenica kako mnogi zaslužni, bez obzira na stupanj pismenosti i obrazovanja, dobivaju počasne doktorate i ine poslastice ako društvo uzna za shodno nagraditi ih. Zasluženo il’ nezasluženo. Ja nemam moć dijeliti iste, ali kad bih mogao dodijeliti počasnu titulu u domaćem prvenstvu nekome tko ju nije osvojio, odabrao bih – Zorana Radovića. Zašto baš njega? – možda priupita neko. E pa zato, velim ja, što, ako je neko zaslužio prvenstvenu titulu u Jugi, a nije doša do nje, unatoč mamutskom trudu, to je baš Radović. Čak četiri puta u periodu od 1984. do 1990. Zoran je vodio Crvenu zvezdu do finala domaćeg plejofa, i svaki put su crveno-beli ostali kratkih rukava.

Teško da se može zamisliti bespoštedniji i požrtvovaniji košarkaš no što je to bio Zoran Radović. Neumorna radilica crveno-belih u osamdesetima, Radović je sa svojih jedva metar devedeset i osamdesetak kilograma bio nezgodnim braničem koji je uglavnom operirao na mjestu razigravača. Na terenu je toliko ostavljao sebe da je često išao glavom tamo gdje se drugi nisu usuđivali ni nogom. Zato ga pamtim ugruvanog, natučenog, flasterisanog, krvavog, prebijenog… Sjajan skakač za svoju konstituciju, Radović je običavao zaraditi lakat nekog centra u naguravanju pod košem, a znao se sudariti i s kamerom snimatelja. Čudo kako nije stradala. Mislim kamera. Prilikom jedne od najboljih tuča na domaćim parketima, u susretu Zvezde i PAOK-a u nekom od evropskih takmičenja, prvi nokaut zaradio je baš Radović – simbol košarice koju je osamdesetih prezentirala Crvena zvezda.

Zoki je u domaćem prvenstvu odradio debi još u matičnom OKK Beogradu (tad BEKO) davnih sedamdesetih, istovremeno nastupajući za mlađe selekcije Juge (4. mjesto na SP za juniore 1979. s generacijom Željka Obradovića, Čuture, Grbovića, Savovića…), a onda je na jednu sezonu skočio u NCAA gdje je igrao za Wichita State. Za razliku od mnogih propalih u američkim odisejama, Radović se iz NCAA u Jugu vratio kao bolji košarkaš jer već njegova prva sezona, 1981-82, koju je zaigrao za crveno-bele, odvela ga je u reprezentaciju SFRJ. U periodu od 1981. do 1989. Zoran je bio istaknutim članom najbolje selekcije bivše države, nastupivši u 133 susreta i ubilježivši 741 poen. Pokazao se idealnim komplementom na mjestu razigravača za Dražena Petrovića, predvodnika Yu-košarke osamdesetih. Nastupio je na pet velikih takmičenja, osvojivši dvije svjetske bronce (’82 i ’86), evropsku broncu ’87 i ono čuveno zagrebačko zlato ’89 u njegovom oproštaju s državnim timom. Nedostaje mu jedino olimpijsko odličje – 1984. nije pozvan u najbolji sastav, a četiri godine nakon toga povredio se i propustio seulsku avanturu.

Impresivna reprezentativna karijera obrambeno orijentiranog Radovića bila je u raskoraku s klupskim ostvarenjima. Najveća šansa crveno-belih u njihovoj čežnji za naslovom, propuštena je u sezoni 1983-84 kad ih je u opjevanoj majstorici sredio poluhorog Mihovila Nakića par sekundi prije kraja. Radović i Zvezda iste su godine pali i u finalu Kupa Radivoja Koraća. Finale plejofa je ponovljeno dogodine, ali tad već nije bilo neke realne šanse jer se Cibona već pojačala Draženom Petrovićem, tako da je poraz u majstorici bio ubjedljiviji no lani. Zoran je bio pomalo i tragičarem u trećem finalu doigravanja, ’87 protiv Partizana, jer je u drugoj utakmici mašio važan penal u završnici, a u posljednjem prvenstvenom kriku i Radovićevoj finalnoj sezoni u crveno – bijelom dresu, u sezoni 1989-90, s druge strane stajala je Jugoplastika, aktualni evropski vladar, tako da je Crvena zvezda poražena od strane žutih i u finalu domaćeg kupa (tijesno, za pola koša) i u finalu plejofa (1-3).

I pored toga što je Radović nedvojbeno bio najkonstantniji i najpouzdaniji košarkaš Crvene zvezde u cijelom tom periodu, baš u tome vidim problem te generacije. Naime, teško, gotovo i nezamislivo bilo bi osvajati titule ako vam je Zoran bio prvim igračem tima. Svakako sjajan i neophodan, Radović je uvijek bio više logističkom ispomoći nego zvijezdom. U prvenstvu SFRJ i plejofu je za Crvenu zvezdu nastupio ukupno 200 puta i ostvario prosjek od 14.5 poena po susretu.

Zoran Radović je i u gastarbajterskom dijelu svoje karijere ostavio traga, naročito u dvije sezone koje je nakon Zvezde proveo u nadolazećoj ALBI iz Berlina. Sad potpomognut i detaljnijom statistikom, Radović je u prvoj sezoni u Berlinu ostvario preko 20 poena u Bundesligi, dodavši i nekih 8 asistencija te 5 skokova prosječno. Iste te sezone 1990-91, gostovao je u Zagrebu s berlinskim timom i odigrao sjajnu utakmicu protiv Cibone u Kupu Koraća, umalo upisavši trostruko-dvostruko s 26 ubačenih poena, 8 uhvaćenih i još 10 distribuiranih lopti u pobjedi berlinskog tima. I dogodine je odigrao na visokom nivou, ali niti ALBA nije se domogla prvenstvene titule s Radovićem na mjestu organizatora – u obje sezone pala je u finalu njemačkog plejofa protiv Bayera iz Leverkusena. Svejedno – Radovićevih 49 poena u jednom susretu ostaju rekordom berlinskog kluba i danas. Tog istog ljeta 1992., nakon druge sezone u Berlinu, prohujala je i posljednja teoretska šansa Zorana Radovića za nastup na Olimpijskim igrama, jer je novonastaloj repki SRJ uvaljen embargo na nastup u Barceloni.

U jeku ratne krize, pomalo neočekivano, Zoran se vraća u Beograd u ljeto 1992. godine i igra za matični OKK Beograd. U sezoni 1992- 93, klub predvođen Radovićem na terenu i Rajkom Žižićem s klupe, na iznenađenje mnogih, osvaja Kup SR Jugoslavije, iznenadivši aktualnog prvaka Evrope, beogradski Partizan i to ostaje jedinim klupskim trofejem karijere Zorana Radovića. Nakon toga, još jedna solidna sezona u talijanskoj Paviji (18.9 poena i 4.4 skoka), te još jedan povratak u krilo OKK Beograda, gdje je i okončao svoj igrački život 1995. godine.

Neumorni trudbenik i tihi lider na parketu, Radović je van njega djelovao kao prilično smiren, elokventan tip, tako da njegove kasnije funkcije u krovnoj košarkaškoj organizaciji nisu slučajnošću. Zokiju nije bilo suđeno igrati za neki od elitnih timova bivše Juge, ali svojim obrambenim manirima i dosadnom, pouzdanom agresijom, spadao je u one rjeđe primjerke jugoslovenskog košarkaštva kojima nije bio stran prljav posao. Vidjeh nedavno u nekoj knjižici da su vrhovni autoriteti negdašnje jugoslavenske škole basketa odabrali Radovića kao jednog od 33 najveća domaća košarkaša minulog veka. Na mojoj listi je nešto niže, ali mislim da pozicija na tim nekim listama i ne igra glavnu rolu jer Zoran bješe unikatnim košarkašem u kojem je plamtjela jedna posebna vatra. Možda većim komplimentom od mene mu je konstatacija da bih uvijek volio imati takvog košarkaša u mom timu – košarkaša koji je svojom odgovornošću i zalaganjem na terenu zaslužio da mu pripišem počasnu titulu u prvenstvu Juge.

Photo: YouTube printscreen