„Zamisli Sabit! Prava tragedija. Teško mi je kao i u ovih 19 dana iščekivanja i nadanja. Život ga nije nikad mazio, malo mu se lijepih godina desilo, a sad ga je definitivno izdao“, tako mi je u kratkom E-mailu napisao Bogdan Boša Tanjević, očito skrhan od tuge zbog prerane smrti jednog od njegovih najpouzdanijih igrača.

Sabit Hadžić (61) je u subotu preminuo u bolnici u Antaliji, gdje se posljednjih dana nakon jakog moždanog udara grčevito borio da preživi. Njegovo lavovsko srce nije bilo jače od sudbine. Mnoge košarkaške bitke Hadžić je dobio, ali iz ove posljednje, najvažnije, na žalost, nije uspio da izadje kao pobjednik.

Mnogi iz mladjih košarkaških generacija se ne sjećaju ko je bio Sabit Hadžić, dok sam siguran da će svi iz starijih generacija sa dužnim poštovanjem da se sjete igrača sa brojem 14 iz sarajevske Bosne. U ovakviom situacijama ostaje nam da napišemo nekoliko redova, i da odamo poštovanje njegovoj igračkoj ličnosti, da se sjetimo koga je sve treniriao, ali posebno da kažemo kako je skromna ličnost bio, i kako su ga svi voljeli.

Kao mladi košarkaški sudija sam sudio utakmicu u Hrasnici, gdje je Famos redovno pobjedjivao, a onda sam na uobičajenom košarkaškom sastanku u sarajevskoj Skenderiji kazao Tanjeviću kako je neki klinac postigao čak 50 poena. Boša Tanjević, začetnik svega košarkaškog u Sarajevu, košarkaški otac ili stariji brat svih nas koji smo tamo ponikli, je odmah insistirao da Rusmir Halilović (tadašnji trener juniora Bosne i kasnije uspješni trener juniorske reprezentacije Jugoslavije) ode i vidi tog igrača. Ubrzo nakon završene sezone Sabit Hadžić je postao član Bosne i miljenik trenera sarajevskih “studenata”, kako su Bosnu popularno zvali. Hadžić je igrao odbranu kao i Tanjević u vremenu dok je branio boje OKK Beograda. Razlika je bila u napadačkim kvalitetima, i Hadžić je, uz Tanjevićevu pomoć, brzo izrastao u vrsnog košarkaša koji kada bi god imao priliku bio spreman da nartrpa protivnički koš do vrha. Istovremeno je, kao po pravilu, uvijek čuvao najopasnijeg napadača iz protivničke ekipe.

Sabit je bio skroman mladi košarkaš, i izvan terena ni po čemu se nije razlikovao od svoje generacije. Kada bi bio na košarkaškom terenu, tu je bio potpuno drugačiji od svih drugih. Za njega nije postojala izgubljena lopta, nije bilo igrača s kojim se nije upustio u košarkaško nadmudrivanje. Mi koji smo stalno gledali Bošine treninge i upoznavali košarkaške tajne, uvijek smo se šalili da Hadžić cijeli trening odigra u osnovnom košarkaškom stavu (demi flash, tako smo zvali taj dio košarkaške igre). Govorili smo: „Kada je Sabe na terenu on uvijek zubima grize parkket“. Bio je on veoma značajan igrač u timu Bosne, a učestovao je u ostvarivanje najvećih Bosninih rezultata.

Sabit Hadžić je bio tri puta prvak Jugoslavije sa svojim drugovima iz Bosne (1978, 1980, 1983), dva puta je osvojio Kup Jugoslavije (1978, 1984), a najznačajniji rezultat je postigao igrajući u prvom prvaku Evrope iz naše bivše domovine. Da ne zaboravimo, Bosna je 1979. godine bila prvak Evrope kada je u francuskom Grenoblu napravila najveće košarkaško iznenadjenje, nadigravši čuveni Varese 96 – 93. Ekipa koju su predvodili Delibašić (30 poena) i Žarko Varajic, rekorder po broju postignutih koševa na jednom finalu Kupa šampiona (45), je ponovila čudesnu igru i postala prvak Evrope.

Vjerovatno su mnogi i od najboljih poznavalaca košarkaške istorije zaboravili da je i Hadžić, zajedno sa Acom i Draženom Petrovićem, Zorkićem, Žižićem, Sunarom, Mutapčićem, Knegom, Radovanovićem, M. Nakićem, Dalipagićem, Vukićevićem, bio na olimpijskom postolju. Jugoslavija je pobjedila Kanadu (88 – 82) i osvojila bronzanu medalju u Los Anđelesu 1984. godine. Oblačio je reprezentativni dres ukupno 104 puta, a svaki minut proveden na terenu za njega je bio nezaboravna radost.

Igrao je Hadžić u Bosni, ali se uvijek vraćao u svoju Hrasnicu (predgradje Sarajeva) i tamo pomagao na razne načine svom bivšem klubu.  Kako je Bosna stvorila veliki broj vrsnih trenera, logično jedan od njih je postao i Sabit. Vodio je više evropskih i azijskih klubova (bio prvak BiH sa Bosnom, ali i prvak Saudijske Arabije), a posebno je obilježio svoju trenersku karijeru kao selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine na četiri Evropska prvenstva (1997, 1999, 2001 i 2011).

Posljednje godine života Sabit je proveo u turskom ljetovalištu Analija zajedno sa svojom izabranicom Fatmom.

Teško je u ovakvim situacijama pisati o dragim ljudima koji na žalost više nisu medju nama. Koliko je Hadžić bio dobar kao čovjek i sportista, to zanju svi koji su ga bliže poznavali. Njegova skromnost je bila izuzetna izvan terena, a na košarkaškom terenu je izgarao za svakom loptom, borio se do posljednjeg daha i bio ljubimac svih nas koji smo pratili košarku.

Danas je zaista teško naći prave riječi i oprostiti se od vrsnog sportiste i ekstremno kvalitetne ličnosti:

U ime svih nas, tvojih košarkaških prijatelja i u ime svih onih kojima si srce punio košarkaškom ljepotom u Sarajevu i na svim terenima gdje god si igrao, hvala ti Sabe za sve košarkaške radosti, a bilo ih je zaista mnogo. Počivaj u miru.

Photo: Printscreen