Crnogorski reprezentativac, i član Čikago Bulsa, Nikola Vučević dao je opširan intervju novinaru Saši Čobanovu, koji je objavljen na sajtu index.hr. Iz tog razgovora izdvojili smo Nikolinu priču o tome kako je preživeo stravičnu nesreću, i zašto je kao klinac otišao u Ameriku.
***
Imali ste 15 godina kad ste doživeli stravičnu železničku nesreću na Bioču u kojoj je poginulo 47 ljudi, a više od 200 ih je povređeno. Vi i vaš otac ste prošli nepovređeni, ali koliko je ta tragedija uticala na vas?
– Bogu hvala, prošli smo bez nekih većih povreda, nije mi se dogodilo ništa što bi ostavilo neki veći ožiljak, a onda sam tokom godina uspeo to da potisnem, tako da se i ne sećam više svih detalja toga dana. Nažalost, mnogo je ljudi izgubilo život, mnogo ljudi je teško stradalo i morali su da nastave život sa svakodnevnim podsetnikom na taj stravičan dan.
Otac i ja smo imali mnogo sreće, ali godinama sam imao ogroman strah od vožnje i brzine. Međutim, vremenom je i to prošlo tako da, bogu hvala, ne mogu reći da i danas osećam neke posledice. Ipak, svakog 23. januara se setim tog dana i shvatim da nas je Bog pogledao.
Preživeli smo užasnu nesreću i imali smo mnogo sreće, možemo da normalno vodimo svoje živote, za razliku od mnogih porodica kojima je taj dan promenio živote.
Sa 17 godina ste otišli u Ameriku. Zašto ta odluka i zbog čega se niste najpre okušali u Europi?
– Želeo sam da napravim korak napred u karijeri, želeo sam da probam nešto drugačije. Bilo je dosta ponuda i kroz razgovore s ocem zaključili smo da je Amerika najbolja opcija za razvoj. U tom trenutku sam smatrao da je odlazak tamo nešto što mi je najviše trebalo.
Prvenstvena ideja je bila da odem na godinu dana, pa da vidim kako će to da izgleda. Bude li dobro, super, ne bude li, uvek se mogu vratiti. Plan mi je bio da probam da nađem neku dobru školu i dobijem stipendiju, a posle toga da odem na neki dobar koledž. Otvorila mi se prilika, upao sam u odličnu školu, a tamo je bio jedan odličan trener iz Senegala, mada je imao francuske papire.
Pratio me USC, univerzitet iz Kalifornije, i odlučio sam da ostanem. Tražili su me neki klubovi iz Evrope, a kako je moj otac bivši košarkaš, dobro je znao što je najbolje za mene u tom trenutku. Nije želeo da preskačem stepenice u razvoju, da odem odmah u neki veliki klub u kojem kao najmlađi sigurno ne bih igrao.
To nam nije bila opcija. Video je da će mi trebati još nekoliko godina ispravnog razvoja da bih mogao doći u fazu da mogu igrati za prvu ekipu.
Svidela nam se opcija koledža, da igram protiv svojih vršnjaka i paralelno se školujem. Moj otac je imao prijatelja čiji je sin takođe otišao u Ameriku na koledž, i čuli smo samo pozitivna iskustva. Otac je zaključio da je najbolje za mene da odem tamo, da budem sam, da izađem iz komforne zone kako bih se razvio i kao igrač, i kao osoba. Mislim da smo doneli najbolju odluku.
Photo: X
(Izvor: index.hr)