U vremenu kad su sva košarkaška takmičenja suspendovana zbog pandemije koronavirusa, odlučili smo da naše čitaoce častimo u skladu sa motom ovog portala – Za one koji čitaju košarku. Poklanjamo vam knjigu koju ćete moći da čitate u nastavcima. Reč je o 50 biografija najvećih igrača NBA lige, a koje su svojevremeno objavljene u knjizi “50 veličanstvenih” autora Vladimira Stankovića i Aleksandra Ostojića. Uživajte u čitanju!
***
Ako je Bob Kuzi, plejmejker Boston Seltiksa u godinama njegove najveće slave, nazvan “košarkaškim Hudinijem”, po ondašnjem najčuvenijem mađioničaru sveta, Oskar Robertson bi mogao biti “Dejvid Koperfild među koševima”. Po iluzionisti koji je uspeo da opčini čak i Klaudiju Šifer.
“Big O”, kako su novinari i navijači zvali vragolana iz Sinsinatija, opčinjavao je košarkaški svet više od jedne decenije, a njegova pojava u američkom olimpijskom timu u Rimu 1960. definitivno je promenila košarkaška shvatanja Evropljana. Jugoslovenski reprezentativci, koji su osvajanjem petog mesta postigli prvi veliki međunarodni uspeh, sa oduševljenjem su po povratku kući pričali o momku koji im je pokazao da se lopta može dodavati iza leđa, kroz noge, preko glave, dok se gleda na drugu stranu… Istina, sve to i nije sasvim nepoznato, pokušavao je i u mnogo čemu uspevao da tako igra Saša Gec, lider ondašnjeg “dežurnog prvaka” Crvene zvezde, ali način na koji je to radio Oskar Robertson bio je neponovljivo lak a istovremeno i nemoguć za obične košarkaške smrtnike.

Rimska Olimpijada pala je između briljatnih godina u koledžu i sjajne karijere u NBA, ali put do zvezda nije bio ni kratak ni lak. Najveća prepreka bila je boja njegove kože. Sredinom pedesetih, kada je Oskarov talenat počeo da se razvija i kada je bilo jasno da će biti veliki igrač, Amerika je, naročito na svom jugu, još uvek bila prepuna rasnih predrasuda i rasne diskriminacije koja je osetljivog i prilčno ćutljivog Robertsona nekoliko puta dovodila do odluke da ostavi košarku ali se, na sreću, ipak vraćao.
Oskar je rođen bližu Šarlota, država Tenesi, 1938. na farmi svog pradede koji je umro tek 1954. u 116. godini kao najstariji Amerikanac! Pradeda je bio rob, zapamtio je građanski rat i bio živa istorija svih stradanja koja je crna rasa istrpela u Americi.Njegov uticaj na malog Oskara, najmlađeg od troje dece, bio je ogroman, tim pre kada su se roditelji razveli a mališan ostao sa majkom koja je non-stop radila. Neposredno pre razvoda roditelji su se preselili u Indijanapolis gde je majka, u ono malo slobodnog vremena, pevala i komponovala, ponajviše religioznu muziku, ali siromaštvo i ostale okolnosti nisu dozvolile da se njen muzički talenat dalje razvije. Jedan od njegovih biografa zapisao je da je Oskar još tada obećao majci da će “jednog dana on platiti sve račune i da ona neće morati više nikad da radi”.
Taj dan je počeo da se nazire kada je pošao u srednju školu Krispus Atuks. Njegov prvi trener bio je Rej Krovi, brat Džordža Krovija koji je stekao slavu igrajući bejzbol.Rej je odmah video enormi talenat tada “malog O”. Krišom mu je davao ključ od dvorane da bi dečko sam dodatno trenirao subotom i nedeljom. Sa njim u timu škola je ušla u istoriju kao prva u istoriji Indijane sa svim pobedama u sezoni i, štaviše, kao prva crnačka škola koja je osvojila školsko prvenstvo države. Kada je bio na maturi, ravno 75 koledža htelo je da ga vidi kao brucoša. Čak je i Kentaki, koji nikad dotad nije imao u košarkaškom timu crnca, ponudio stipendiju, ali je Oskar izabrao Sinsinati zato što je univerzitet bio najbliži kući.

Oskar je odmah zablistao u ekipi, ali je brzo shvatio da je zvezda samo na terenu, da prijateljstva mora da traži u krugu svoje sabraće po boji kože. Bio je povučen, ćutljiv, nezahvalan za novinare zato što su iz njega izvlačili reči kleštima. Posle najbriljatnije partije bio je u stanju da kaže “Mi smo pobedili, oni su izgubili…”.
Jednom, na gostovanju u Hjustonu, nisu mu dozvolili da odsedne u luksuznom “Šamrok-hotelu”, rezervisanom “samo za belce”. Ljut kao ris, rekao je treneru da ako se nešto slično ponovi definitivno napušta univerzitet i ekipu. I nije se ponovilo, kada je tim išao na Jug nalazilo se neko kompromisno rešenje..
Mnogi od njegovih studentskih rekorda dugo su bili nedostižni. Tri godine zaredom bio je najbolji igrač i najbolji strelac sa fantastičnim četvorogodišnjim proeskom od 33,8 poena. Po završetku koledža oženio se učiteljicom po imenu Ivon, koja je svojim snažnim karakterom mnogo uticala na njega i pomogla mu da u NBA napravi izuzetnu karijeru. Ostao je u istom gradu jer su ga na draftu 1960. kao “regionalni pik”, dobili Rojalsi iz Sinsinatija.
Debitovao je kao ruki godine, sa 30,5 poena je bio treći strelac NBA lige, iza nenadmašnog Vilta Čemberlena iz Filadelfije (38,4) i Eldžina Bejlora (Los Anđeles) sa 34,8. Međutim, bio je prvi u asistencijama sa 9,7 po meču. Bio je sjajna kombinacija strelca i dodavača, preteča Medžika Džonsona.

U sezoni 60/61 ostvario je tripl-dabl u proseku: 30,8 poena, 12,8 skokova i 11,4 asistencije! Niko to nije uspeo da ponovi punih 56 godina – sve do Rasela Vestbruka. Još sedam puta Oskar je bio prvi asistent u ligi, jednom (1968) i najbolji strelac (29,2), četiri puta je imao najbolji procenat iz igre, ali Sinsinati je uprkos svemu bio skroman tim, bez šansi da napravi nešto veliko.
Zbog toga je 1970, već sa 32 godine, rado pristao da ode u Milvoki jednostavno zato što je tamo godinu dana ranije stigao Lju Alsindor, alijas Karim-Abdul Džabar. Tada je rođen jedan od najboljih i najefikasnijih tandema u istoriji NBA. Milvoki je odmah postao šampion, prosek poena u sezoni bio je 118,4, Džabar je bio prvi strelac sa 31,7 dok se Big O zadovoljio sa 19,4 i 8,3 asistencije i bio drugi po procentu šuta sa 85% (385/453). Ostali su zajedno do 1974. sjajno se zabavljajući, mada Milvoki više nije mogao da ponovi podvig i domogne se titule. Tada su se rastali, Džabar je otišao u Los Anđeles gde će imati sreće da nekoliko godina kasnije sretne drugog košarkaškog čarobnjaka, Medžika Džonsona, dok je Oskar Robertson otišao u zasluženu košarkašku penziju sa večnim mestom u istoriji NBA i košarke uopšte.

Godine 1994. na Univerzitetu u Sinsinatiju postavljena je njegova bista u znak zahvalnosti za sve što je učinio za koledž. U oktobru 1997. Oskar i Džordž Vilson, saigrač iz Rojalsa, ući će u lokalni “Hall of Fame” u Sinsinatiju. Vilson opisuje Oskara kao krajnje racionalnog igrača koji nikada nije želeo da troši energiju na nepotrebne efekte.”On je bio u stanju da postigne 38 poena, uhvati 15 lopti i podeli 10 asistencija, a da se vi pitate kad je stigao da sve to uradi. Tajna njegove igre bila je u držanju lopte iznad glave, ili iza leđa, tako da je uglavnom bila nedostižna za protivnike”.
Iako je bio odličan skakač, nikada u karijeri nije “zakucao” jer je smatrao da se time nepotrebno troši snaga. Posle košarkaškog penzionisanja godinama se borio za prava obojenih u Indijanapolisu. Bio je član univerzitetskih odbora, a poslednji put kad je danas već 82-godišnji Robertson dospeo u medije bilo je 2015. kad se na izborima u Ohaju zalagao za legalizaciju marihuane. Redovno prati svaku utakmicu Univerziteta Kentaki, gde je 2007. dobio titulu počasnog doktora.

Biografija
Ime: Oscar Palmer Robertson
Rođen:24.11.1938 u Šarlotu, Tenesi
Visina: 1,96
Univerzitet: Sinsinati
Draft : 1960. (“regionalni pik”, Sinsinati Rojals)
NBA: Sinsinati Rojals (1960-1970, Milvoki 1970-1974)
Broj poena u reg.sezoni: 26.710 (25,7)
Broj poena u plej-ofu: 1.910 (22, 2)
Skokovi:7.804+578=8.382 (7,4)
Asistencije: 9.887+769=10.656 (9,5)
Broj utakmica: 1.126 (1.040+86)
Ol star: 12 puta uzastopno, od 1961. do 1972, ukupno 246 poena (20,5)
Priznanja: Najbolji igrač NCAA 1958, 1959. i 1960. i najbolji strelac u istom periodu sa 35,1 poenom, 32,6 i 33,7, šampion NBA 1971. (Milvoki), MVP lige (1964, Sinsinati), debitant godine (1961, Sinsinati), devet puta u prvoj petorci od 1961. do 1969. i dva puta u drugoj (1970,1971), tri puta 1961,1964,1969) najbolji igrač Ol star meča.
Kuća slavnih: od 1980.
Photo: NBA
1 komentar
mr triple double