Kad je reč o “istorijskim utakmicama” obično pišemo o finalu, o nekoj velikoj pobedi za ovu ili onu titulu. Za koji dan, 23. maja, biće godišnjica osvajanje prve titule prvaka sveta bivše Jugoslavije. Tog dana na Mundijalu u Ljubljani pobeđena je ekipa SAD 70-63, što je kolo pre kraja garantobalo zlatnu medalju. Priču o toj utakmici ostavljam za 23. maj, danas ću o prvom meču protiv Italije u kome je otvoren put ka zlatu.
Bilo je 66-63 posle žestoke borbe koja je dobijena “na mišiće”. Igrači su bili pod velikim pritiskom, pojačanim prisustvom predsednika Tita koji nije bio čest gost na sportskim priredbama, ali ga je tada Stane Dolanc, prvi čovek Organizacionog komiteta, nagovorio da dođe.

Naš tim je stalno vodio, na poluvremenu je bilo 28-24, ali strepelo se do kraja. Junak meča bio je Krešo Ćosić, dao je 27 poena i uhvatio 22 lopte! Pogodio je 9 od 10 slobodnih bacanja. Vođstvo od 4 poena na poluvremenu obezbedili su Plećaš sa dva pogođena penala i Simonović. U 24. minutu bilo je 33-32, a onda je naš tim dao 10 uzastopnih poena i poveo 43-32. Nije bilo gotovo. Italija se u 32. minutu primakla na samo 2 poena manjka (50-52), u 30. minutu Rekalkati je doveo “azure” u vođstvo (54-55), a posle koša Plećaša ponovo je Rekalkati vratio prednost na stranu Italije (56-57). Usledio je sjajan finiš našeg tima, u poslednja tri minuta pogađali su Šolman, Plećaš, Skansi i Ćosić, u poslednji minut ušlo se sa 66-59. Svima je laknulo, pobeda je bila obezbeđena. Italija je do kraja samo smanjila na 66-63.
Bila je to prva utakmica naše reprezentacije koja je kao domaćin bila oslobođena kvalifikacija. Iz tri kvalifikacione grupe u Ljubljanu su stigli SAD i Čehoslovačka (Sarajevo), Brazil i Italija (Split) i SSSR i Urugvaj (Karlovac). Prvenstvo je počelo 10. maja ali za našu reprezentaciju start je bio šest dana kasnije.
Evo “glave” sa te utakmice igrane 16. maja:
Jugoslavija: R.Tvrdić 2, Simonović 5, Jelovac 2, T. Rajković 2, Žorga, Kapičić 4, Ćosić 27, Šolman 2, Plećaš 5, Čermak 2, Skansi 10. Selektor: Ranko Žeravica.
Italija: De Rosi, Flaborea, Rekalkati 22 (4-4), Bison 10, Mazini 8, Barivijera 2 (0-2), Zanata 3 (1-2), Menegin 10 (2-4), Đomo 2, Eriko, Kozmeli 4, Ruskoni 2. Selektor: Đankarlo Primo.
U nastavku takmičenja sve je bilo lakše. Nošeni svakodnevnom velikom podrškom publike u prepunoj dvorani “Tivoli” naši momci su savladali Brazil 80-55, Čehoslovačku 94-84, Urugvaj 63-45 i u odlučujućem meču SAD 70-63. Poraz 72-87 od SSSR u poslednjem kolu nije uticao na plasman, zlato je bilo naše.
Bila je to prva zlatna medalja za našu košarku, ne računajući nezvanično prvenstvo sveta u Čileu 1966. Bio je to ogroman stimulans za razvoj košarke, koševi su nicali na banderama, na drveću, mladi su masovno počeli da treniraju basket a jaka liga, sa TV derbijem subotom u 17 h, imala je dodatni i to veliki propagandi efekat. Rezultat je bio “zlatni het-trik” na evropskim prvenstvima (1973, 1975, 1977), zlatna medalja na Mundijalu na Filipinima 1978. i Olimpijskim igrama u Moskvi 1980. Između se “udenula” srebrna medalja sa Olimpijskih igara u Montreealu 1976. Bila je to zlatna decenija naše košarke, tada su postavljeni temelji uspeha koji su usledili i koji, iako oronuli, još uvek traju i “drže krov”, bar kada je Srbija u pitanju.
Na 6 utakmica u Ljubljani najboloji strelac našeg tima bio je Čosić. Dao je 104 poena. Daleko iza bili su Petar Skansi (57), Vinko Jelovac (40), Nikola Plećaš i Ljubodrag Simonović (po 38), Rato Tvrdić (35), Dragan Kapičić (33), Dragutin Čermak (32), Trajko Rajković (30), Damir Šolman (20), Aljoša Žorga (8) i kapiten Ivo Daneu (8), uz napomenu da je Daneu bio povređen i odigrao samo 4 utakmice.
MVP prvenstva bio je Sergej Belov (SSSR), najbolji strelac Šin Dong-Pa iz Severne Koreje sa 261 pooenom (prosek 32,6) a u najbolju petorku izabrani su Keni Vašington (SAD), Sergej Belov, Modestas Paulauskas (SSSR), Ubiratan Pereira (Brazil) i Krešimir Ćosić.
Tako je bilo tih nezaboravnih majskih dana 1970. Od onih kojima dugujemo večitu zahvalnost za kasniji proboj jugoslovenske košarke među živima nisu Trajko Rajković, Krešimir Ćosić i selektor Ranko Žeravica. Ovaj poslednji je posle devetog mesta na Evropskom prvenstvu u Finskoj 1967. izašao pred novinare i rekao:
– Ja sam kriv, kritukjte mene a ne igrače.
Rankova “krivica” bila je što je u reprezentaciju pozvao 20-godišnjake Simonovića, Kapičića, Čosića, Šolmana, Plećaša i Jelovca, rođene 1948. i 1949. godine. Samo 3 godine kasnije sva šestorica bili su seniorski svetski prvaci. Naša košarka je postala velika zato što je imala takve trenere-vizionire, a Savez rukovodstvo koje nije menjalo selektora posle jednog neuspeha.
Za nauk.
Photo: Privatni album