Koliko je smela tvrdnja da se košarka u Zapadnoj konferenciji nalazi u krizi, pogotovu ako se ima u vidu činjenica da Džejms, Dejvis, Lenard, Kari, Pol, Vestbruk, Mičel, Buker, Zajon, Morent, Jokić, Dončić… pripadaju samoj svetskoj košarkaškoj eliti, i da – svi su deo Zapadne konferencije?
Po meni, ni najmanje. Evo i zašto:
Od gore navednih igrača, što se tiče zdravlja, svega trojica od 12 nabrojanih, imaju iza sebe sezone neopterećene povredama: Morent, Luka i Nikola. Svi ostali su proveli dosta vremena van parketa zbog manjih ili većih zdravstvenih problema.
Dalje – godine. Prva šestorica su već poodavno zagazila u četvrtu deceniju života. Istina, igrački vek, uz vrhunsku negu i ishranu, danas je produžen u proseku za minimalno nekoliko godina, ali svaka povreda se, bez obzira, teže podnosi i zahteva duži oporavak.
Sparsi, Tanderi, Roketsi. Tri franšize iz vrha godinama unazad nalaze se u slobodnom padu a sam povratak u elitu ne može se očekivati u doglednoj budućnosti, Dodamo li još i već nepopravljivo loše Kingse, Minesotu i Pelikane, stižemo do broja od šest ekipa, a to je gotovo polovina konferencije, koji nemaju gotovo nikakve šanse da se uključe u borbu za postsezonu.
A ako imamo u vidu da će Denver minimalno pola sezone biti bez Mareja, Klipersi verovatno celu bez Lenarda, a GSV minimum dva meseca bez Tompsona, onda je veliko pitanje koji su to realni dometi ovih franšiza tokom iduće sezone.
Da li onda da se oslonimo na standardno dobre partije Džeza samo do početka plej-ofa, na upitan spoj igrača pred penzijom u Lejkersima, Lukinu magiju koja ga još nije odvela dalje od prvog kruga doigravanja, ili eventualni ponovni let GSV sa Stefom kao pilotom bez kopilota?
Krenimo redom.
JUTA DŽEZ
U 40+ godina istorije otkako je uveden šut za tri poena, ne postoji nijedna ekipa koja je „pokupila“ prsten zahvaljujući prevashodno trojkama. Pa opet, s vremena na vreme, pogotovu u poslednjih dve decenije, pojavi se neki trener koji proceni da je njegova grupa igrača sposobna za tako nešto.
Jedan od trenerskih pionira je, recimo, Majk Dantoni, koji je neumorno pokušavao „prepasti“ ligu sa takvim konceptom. Najpre sa Finiksom (i Nešom), a onda sa višegodišnjim mazohizmom u Hjustonu na čelu sa „Bradom“. Naravno, od toga nije bilo ništa. Kada se stigne do doigravanja igra se uspori, svi se posvećuju odbrani i taj koncept neminovo propada.
Najnoviji trenerski „trojkaš entuzijasta“ je Kvin Snajder, izvrstan trener koji već sedmu godinu sedi na klupi Džezera a pod njegovim vodjstvom su poslednjih pet godina završili sa pozitivnim skorom, svaki put igrali plej-of ali dalje od druge runde se nije moglo.

I dok se sezonski deo lige odvija po planu – igra Džeza izgleda tečno, trojke se pogadjaju u serijama, protivnički timovi izgledaju sporo i staromodno, jednostavno lepo za oko ako ste ljubitelj „run & gun“ košarke.
Posebno je tako bilo prošle sezone kada je Juta uzela prvu poziciju na Zapadu, pa je veliki broj stručnjaka očekivao da je ovo konačno njihova godina.
I bila je – sve do drugog kruga i meča sa Klipersima, kada je jednostavno šut stao, a rezervnog plana nije bilo, pa se desilo neminovno. Džezeri su ispraćeni iz trke nazad u Solt Lejk Siti da se vrate u laboratoriju i eventualno smućkaju novi plan za narednu sezonu.
Ono što znamo za sada, na početku takmičenja, jeste da je roster od prošle godine gotovo nepromenjen, a novopridošli su Rudi Gej, Hasan Vajside i Erik Paskal, sva trojica igrači uloge, tako da nekih velikih pomeranja nije bilo. Može se zaključiti da ćemo opet gledati isti stil igre: besomučno šutiranje trojki iz svih pozicija pa kome pre dosadi – gledaocima, protivniku ili samim igračima. Da se razumemo, Juta Džez pripada po kvalitetu u gornji deo celokupne lige, što pokazuje i odnos pobeda i poraza koji je, rekosmo već, godinama u plusu.
Donovan Mičel je buduća projektovana superzvezda, Rudi Gober defanzivac godine, Džordan Klarkson „šesti čovek lige“, Majk Konli izvrstan plej, više nego solidna klupa, itd, itd.. Nedostaje jedino glavna stvar – šampionski prsten.
Svojevremeno su Meloun i Stokton (kao i većina ostalih) tokom 90-ih imali peh da igraju u eri MDž-a, ovoj Džez generaciji trenutno niko takav ne stoji na putu: LBJ je već na zalasku karijere, Kari ne može sam, kao ni Durent…
Prosto, Džez su sami sebi najveći protivnici i ako uspeju prevazići „ovisnost“ od dalekometne artiljerije, možda junska košarka u Solt Lejku i nije tako daleko. Kvin Snajder je na potezu.
(Prognoza: 56-26)
FINIKS SANS
Aktuelni šampioni Zapada mogu biti izuzetno zadovoljni gde se trenutno nalaze i kakve su im perspektive. Nakon višegodišnjeg lutanja, rekonstrukcije, smena trenera i strpljivog čekanja da mlade zvezde odrastu, prethodna sezona je konačno donela prve rezultate. Devin Buker je, opšti je utisak, konačno otvorio vrata NBA elite sa perspektivom da možda već vrlo skoro preuzme palicu kao jedno od njenih zaštitnih lica. Za tako nešto trebaće mu ponešto „nakita“, ali uopšte nije nezamislivo da tamo stigne već naredne godine. U stvari, imajući u vidu godine Krisa Pola, nekako se čini da je ova sledeća sezona idealna prilika da poprave utisak, vrate se u veliko finale i pokupe titulu.
Zvuči i lepo i moguće, je li i realistično?

Sansi na papiru jesu svrstani u favorite ali sa ponešto zadrške, jer svi prevashodno imaju na umu Lejkerse, Netse, ‘ajde i Bakse… Medjutim, poučeni dešavanjima od prošle godine, sva medijska halabuka koja se ponovo diže oko ova tri tima izgleda da ni najmanje ne zabrinjava nekoliko ekipa iz drugog favorizovanog kruga, medju koje se ubrajaju u Sansi. S punim pravom, reklo bi se. Buker i društvo imaju iza sebe veliko finale odigrano pre svega 90-ak dana, a samopuzdanje stečeno pobedama nad Lejkersima, Denverom i Klipersima je dovoljno friško pa će to biti idealna prilika da pokušaju nastaviti tamo gde su stali pre tri meseca. Ujedno, to će biti test zrelosti ovog tima. Dobar start sezone bio bi najbolji signal da je ovaj tim emotivno i psihički spreman napasti titulu.
Bitna stvar je, takodje, da su uspeli zadržati gotovo identičan roster, usput su produžili ugovor sa Bridžisom dok se trenutno vode pregovori oko visine ugovora sa Deandreom Ejtonom. Još jedna stvar: Krisu Polu je ovo možda poslednja prilika da se konačno dokopa prstena. Naime, nalazi se u 36. godini života i na startu svoje 17. NBA sezone. Sjajni plej igra poslednje tri godine kao u najboljim danima, ali prosto je nezamislivo da će ovaj nivo igre moći izvući iz sebe i u 38.-39. godini života.
Dakle, Buker je sazreo, Pol još može vrhunski, Ejton i Bridžis odlični, solidna klupa… Pravo vreme za titulu.
(55-27)
LOS ANDJELES LEJKERS
I dok pojedine franšize ove godine vode košarkaško obdanište (Tanderi, Pistonsi, Hornetsi) u Los Andjelesu je izgleda otvoreno gerijatrijsko odeljenje koje će voditi lično LBJ. Osim njega, tu su još: Karmelo Entoni, Rasel Vestbruk, Trevor Ariza, Dvajt Hauard, Deandre Džordan, Redžon Rondo, Ajvori Bredli, Vejn Elington, Kent Bejzmore… Znači, deset igrača u rosteru stariji su od 30 godina, s tim što su LBJ, Entoni, i Hauard bliži četvrtoj deceniji života. Izgleda da je Džejms, nakon što su Lejkersi prošle godine ispali već u prvom krugu doigravanja, zaključno da više nema vremena da se „zamajava“ sa mladim i perspektivnim. Tridesetsedma mu je godina i, mada ne postoji igrač u istoriji bilo kog sporta (‘ajde i i Tom Brejdi) koji je, nakon 18 sezona iza sebe još uvek u samom vrhu, izgleda da ga je povreda proletos upozorila da je i on ipak samo – čovek.
Vremena mu je sve manje za dohvatiti petu i šestu titulu, i tako stići „letećeg“ i učiniti GOAT raspravu još zanimljivijom (potpisnik ovih redova misli da rasprave nikada nije ni bilo – MDž je još uvek nedodirljiv).
U svakom slučaju, Lejkersi su se okrenuli iskustvu i izgleda veruju da će zdrav dvojac Džejms- Dejvis, uz Rasela, biti dovoljan za novu titulu. Moguće.
Na prvom mestu zdravstveni karton. Entoni Dejvis. Odigrao je prošle godine svega 36 utakmica i ujedno imao statistički najgoru sezonu u karijeri. Verovatno ne postoji superzvezda koja je tokom svoje karijere imala više sitnih povreda koje stalno uzrokuju da Dejvis nije u stanju igrati.

Lista povreda se proteže od glave pa sve do nožnih prstiju, najmanje njih dvadesetak. Neki tvrde da je premekan kao igrač, drugi da ne radi dovoljno na sebi, dok treći misle da je jednostavno sve stvar glave, te da nije dovoljno posvećen košarci. Ali, kada je zdrav onda se radi o jednom od pet najboljih igrača lige, sposobnom za sve na parketu – šut za tri, skokovi, asistencije, izvrsna odbrana, izvrsna kontrola lopte… Može se zaključiti, dakle, da Lejkersi do nove titule mogu jedino ako nekako osposobe Dejvisa za igru sve tamo do juna naredne godine. Imamo li u vidu istoriju, Lejkersima u tom poduhvatu može pomoći jedino neko medicinsko čudo, ili možda neki šaman (bar ih u Holivudu ima dovoljno). Nikada se ne zna, vredi pokušati.
Par reči o Vestbruku. Čovek je odigrao godinu dana u Vizardsima, pretekao Oskara Robertsona po broju tripl-dable učinaka (184 za sada), odveo tim u plej-of, sve to praćeno borbom sa sopstvenom povredom i velikim brojem izostanaka ostalih igrača zbog virusa.
Reklo bi se i više nego dovoljno. Za one koji vole igru Rasa još jedna potvrda njegove jedinstvenosti i posebnosti kao igrača. Za one koji ga ne mogu smisliti na parketu, ponovo dokaz da je obični „privatnik“ koji igra samo za sebe i statistiku. Kao i uvek, istina je negde izmedju. Zanemariti da čovek svake večeri ostavlja celog sebe na parketu i daje svojim igračima primer šta je to u stvari profesionalni odnos prema ovoj igri i navijačima, je ignorantski i potcenjivački odnos koji Vestbruk ne zaslužuje. S druge strane, Ras osim neverovatnih individualnih dostignuća još uvek nema titulu, a karijera mu je ispunjena lošim plej-of izdanjima.
I upravo to će biti glavni zadatak LBJ-a: kontrola Rasa, i kako iskoristiti njegovu energiju na pravi način, a ako to neko može i zna onda je to upravo Džejms. Ne bude li tako, sezona košarke za fanove Lejkersa mogla bi biti završena pre nego što je i počela.
(53-29)
GOLDEN STEJT VORIORS
Fanove Voriorsa u SAD najviše zanima odgovor na pitanje kada će Klej Tompson ponovo na parket, dok naši ljubitelji košarke drže palčeve Bjelici da konačno dobije pravu priliku i pokaže zašto nosi nadimak „profesor“.
Nakon poraza od Reptorsa u velikom finalu 2018-19, činilo se da je era Voriorsa završena. Tim je napustio Kevin Durent odlaskom u Bruklin Netse, Andre Igudala se penzionisao (ispostaviće se da je samo suštinski uzeo vreme da napiše knjigu, provede par meseci kod Peta Rajlija u Hitu, a sada je ponovo u Voriorsima) a Klej Tompson je doživeo tešku povredu za koju je potrebno minimum godinu dana oporavka. Ostali su Kari i već matori Drejmond Grin kao osnova tima koji je pet godina harao terenima i za to vreme uzeo tri prstena.
„Mehur“ šampionat je već bio otpisan u San Francisku zbog logične rekonstrukcije tima, i tako je i bilo – sezonskih 15-50 i prilika da se na draftu uzme visoki pik. Voriorsi su izabrali sa druge pozicije Džejmsa Vajzmana, talentovanog centra, a kako se očekivao i povratak na teren Kleja Tompsona, u prethodnu sezonu su ulazili sa nadom o povratku na vrh. Medjutim, pre samog starta,Tompson je ponovo imao peh i ovaj put povredio Ahilovu tetivu, što je automatski značilo još godinu dana pauze.
Trener Ker i Voriorsi pokušali su se okrenuti razvoju mladih talenata (Vajzman, Pul, Li, Toskano-Anderson), nadajući se da će Kari i putem trejda novopridošli Vigins biti možda dovoljni za dobaciti do doigravanja. I bili su baš blizu, ali je ovaj put povreda rukija Vajzmana (odigrao svega 39 utakmica) bila jedan problem previše za Voriorse.
Sezona ja tako završena sa skorom od 39-33, a to je bilo dovoljno za plasman na plej-in turnir gde su prvo dobili Grizlije, a zatim bili poraženi u finalnom meču za osmu poziciju od Lejkersa. Kari je odigrao fantastičnu sezonu i samo ga je, po mišljenju mnogih, bolji plasman na tabeli delio od MVP priznanja.

Gde se nalaze Voriorsi pred novu sezonu? Priča stara dve godine – Klej Tompson. Očekuje se njegov povratak negde krajem godine, on sam kaže da se izvrsno oseća, povrede su prošlost, itd.. Nakon dve godine neigranja može li se očekivati da Klej jednostavno nastavi gde je stao, jer se svi nadaju da bi, sa starim Tompsonom, već ove godine mogli se uključiti u borbu u sam vrh?
Logično bi bilo da ovu sezonu ne provodi previše vremena u igri i polako ulazi u ritam jer se treba imati u vidu da su u pitanju dve godine pauze. Istovremeno, Tompsonu je, na neki način, za isto toliko produžena karijera, tek mu je 31, pa je u njemu svakako još ostala neka godina vrhunske košarke. Ako je zdrav…
S druge strane, Kari još uvek bombarduje koševe iz svih pozicija i izgleda nikad bolje na terenu. U klubu su to prepoznali i doveli iskusne Igudalu, Bjelicu, Ota Portera (nema čekanja, znači, odmah na titulu), Vajzman bi trebalo takodje vrlo skoro na parket, a i na draftu su imali dosta sreće – sa 4. pozicije stigao je Mozes Mudi, a kao 7. pik Džonatan Kaminga, obojica spremni da odma igraju i doprinesu kvalitetnim minutima provedenim na terenu. Prosto, sve se poklopilo. Bar na papiru a videćemo šta će zaista realnost doneti.
Par reči na kraju o Nemanji. Nakon tužnog mučenja u Minesoti, par godina u Kingsima su ga donekle povratili iz „mrtvih“. Bilo je tu dobrih rola, šuteva za pobedu, dobre statistike ali opet je sveden vrlo brzo na specijalistu šutera, i ništa više. Majami meseci nisu vredni pomena, pa se i najavljivalo da bi mogao okončati svoju NBA avanturu i vratiti se u Evropu. Ipak, u poslednjem trenutku je stigla ponuda od Voriorsa, on je prihvatio, potpisao veteranski minimalni ugovor i evo ga u novom timu i, nadajmo se i novoj ulozi.
Ono što smo do sada videli i čuli zvuči izvrsno: Trener Stiv Ker ga hvali i obećava minutažu i sigurno mesto u rotaciji, Grinu su puna usta pohvala za Nemanjino poznavanje igre (imajući u vidu da se radi o čoveku koji misli za sebe da košarku ima u malom prstu, to ipak nešto znači), a i Bjelica je već na par utakmica pokazao da se oseća vrlo dobro u dresu Golden Stejta. Stil igre sa dosta asistencija i neprestanog protoka lopte upavo i zahteva od igrača da „znaju“ igrati, a taj stil igre savršeno leži Bjelici. Iskreno se nadam da neće biti neke nezgodne povrede koja bi ga odvojila od terena na duže vreme jer sve do sada je vrlo obećavajuće. Na kraju krajeva, Nemanja je zaslužio bar jednu „profesorsku“ NBA sezonu pa bilo to i pod stare dane i pri kraju karijere.
(50-32)
DALAS MEVERIKS
Dve decenije je sve u vezi košarke u Dalasu počinjalo i završavalo se sa jednim imenom – Dirk Novicki. Fenomenalni Nemac je legenda grada i kluba: njegov zaštitni znak, šut sa jedne noge je u vidu logoa utisnut na parket American Airline Centar arene, a o kakvoj legendi se radi govori i činjenica da žele da ga proglase i najvećim sportistom u istoriji Teksasa. Ako imamo u vidu da su Dalas Kaubojsi i država Teksas prevashodno fudbalska sredina, tek tada možemo shvatiti razmere veličine njegove karijere (istina, Beograd to odavno zna, još onomad mu je cela Arena priredila ovacije kao velikom košarkaškom majstoru).
Elem, Dalas ima novog Evropljanina koji je za samo tri godine uspeo očarati ceo košarkaški svet svojim talentom i maestralnim partijama u dresu Meveriksa. Naravno, reč je o Luki Dončiću, košarkaškom vunderkindu, koji u svojoj 22. godini života radi ono što pre njega nije niko: ni LBJ, ni Majkl, ni Medžik, ni Leri.
Prosto, magija sa kojom se u prve tri godine Luka igrao košarke nikoga nije ostavila ravnodušnim i zbog čega nas je sve pomalo i razmazio – svi očekujemo još više i bolje a pogotovo u Dalasu. Tako je letos visoka delegacija iz Teksasa, predvodjena vlasnikom Markom Kjubanom i novim trenerom Džejsonom Kidom, stigla u Ljubljanu da bi potpisala novi ugovor sa Lukom, ne ostavljajući ni promil sumnje kako i sa kim Meveriksi vide svoju budućnost. Potpisana suma je 200+ miliona dolara, birokratija završena, svi su bili zadovoljni i nasmejani a sada predstoji samo da se obavi još onaj najbitniji deo – sklopiti tim oko Dončića koji će omogućiti ponavljanje 2011 , kada su Dirk i Dalas Meveriksi osvojili za sada jedini prsten.

Dokle se stiglo sa tim poslom? Ako pogledamo trenutni roster Meveriksa, teško da možemo zaključiti da je ovaj izbor igrača sposoban dobaciti i do finala Zapada, a kamoli do samog vrha.
Pored Luke, tu su još i Kristaps Porzingis, Fini-Smit, Tim Hardavej i Dvajt Pauel kao starteri, Džejlen Branson, Redži Bulok (letos stigao iz Niksa), Maksi Kliber, Trej Burk, Vili-Koli Stajn kao podrška sa klupe, tu je i naš Bobi, koji igra na kašičicu…
Samo letimičan pogled na roster otkriva nedostatke na gotovo svim pozicijama – nema kvalitetne zamene centra, krila su u najbolju ruku prosek, Branson kao rezervni plej ima potencijal, ali za sada ništa više od toga… Kako onda očekivati od 22-godišnjeg superstara da povede ovako selektiran sastav do samog kraja?
U Dalasu se nadaju da bi Porzingis mogao biti „X faktor“ u celoj priči, mada je iza sebe ostavio mizernu godinu opterećenu povredama, a vrlo često su dolazile i glasine da on i Luka nisu u baš najboljim odnosima (za Porzingisa je očito bilo previše Luke svuda oko njega), te da je možda najbolja opcija pokušati putem trejda ga poslati negde drugde. Od tog senarija se, izgleda, za sada odustalo.
U medjuvremenu je višegodišnji trener Rik Karlajl (13 godina, sedeo na klupi kad je Dirk osvojio prsten) podneo ostavku i vratio se u Pejserse, a na njegovo mesto je došao Džejson Kid, koji je pomogao Dirku i Meveriksima u osvajanju jedine titule. U klubu se nadaju da bi Kid mogao biti taj koji će duo Luka/Kristaps učiniti produktivnim, te pronaći načina da novim postavkama igre omogući Luki više odmora i rastereti ga u napadu. Super ideja s jednim malim problemom: ostatak rostera ne poseduje kvalitet kao što ga je recimo imao onaj Dalas iz 2011: tada su Dirku pomagali Kid, Teri, Stojaković, Tajson Čendler, Šon Merion… Sve iskusni i prekaljeni igrači vrhunskog kvaliteta dok smo sadašnji roster Meveriksa već okarakterisali kao vrlo, vrlo prosečan.
Gotovo se da naslutiti da će se, ako krenu nešto lošije u sezonu sa serijom poraza i igra ne bude funkcionisala (Kid je poznat kao tvrdoglav i nefleksibilan trener još iz vremena kada je vodio Janisove Bakse, pa dobio otkaz), desiti jedan od dva scenarija: ili ćemo dobiti povratak na staru igru gde Luka stalno ima loptu u rukama, ili bi se Kid mogao naći u problemu i dobiti otkaz. U prvom, znamo kako se završilo prethodne dve godine: plasman u plej-of i prvi krug su bili limit preko koga sam Luka nije mogao. Druga varijanta, da Kid provede kratko vreme u ulozi prvog trenera, vratila bi Meverikse unazad sigurno godinu-dve u stvaranju šampionskog tima, a to bi opet značilo da bi se NBA tržište ponadalo da bi Luka mogao biti nezadovoljan i spreman na seldibu iz Dalasa.
Zato je naredna sezona možda i najvažnija za budućnost franšize. Sa dobrim rezultatom, recimo prolazak prvog kruga doigravanja (realno, sumnjam da bilo ko u Dalasu očekuje prsten odmah, ali neki napredak svakako da) svi bi bili zadovoljni jer bi se učinio korak napred. Na kraju krajeva, Novickom je trebalo 14 sezona da bi stigao do titule, očekivati od Luke u 22. godini i svojoj četvrtoj sezoni da stigne tamo i više je nego nerealno. Medjutim, još jedan poraz u prvom krugu, ili čak ostanak bez plasmana u plej-of, bio bi veliki udarac za sve i veliko je pitanje kako bi se to odrazilo na dalju karijeru Dončića.
S druge strane, rekosmo već, ono što Luka radi u njegovim godinama na svom rezimeu nema niko od najvećih, pa zašto bi onda i osvajanje prstena odmah i sada bilo tako nedostižno.
(48-34)
Photo: NBA, twitter