Prele: Igračka sujeta
- July 9, 2019
- 0 comments
- Zoran Prelevic Prele
- Posted in Blog
Najbolji tim u istoriji košarke je bio američki Dream Team na Olimpijadi u Barseloni 1992. godine. U njemu su bili Charles Barkley, Larry Bird, Clyde Drexler, Patrick Ewing, Magic Johnson, Michael Jordan, Karl Malone, Chris Mullin, Scottie Pippen, David Robinson, John Stockton i Christian Laettner. Nedostajao je samo Isiah Thomas, koji je dva puta sa Detroit Pistonsima bio NBA prvak i 12 puta učesnik NBA All Star utakmice. Imao je samo jednu manu. Zamerio se Michaelu Jordanu, koji je rekao: “Ako uzmete u tim Iseaha Thomasa , ja ne idem na Olimpijadu!”
Postojao je veliki rivalitet Detroit Pistonsa, predvodjenih Isiahom Thomasom, i Chicago Bullsa sa Michaelom Jordanom. Tako se dogodilo da Thomas ne bude u Dream Teamu, nego izvesni Christian Laettner. Treneri američke reprezentacije su bili Chuck Daly, Lenny Wilkens i Mike Krzyzewski. Chuck Daly je inače bio trener Isiaha Thomasa u Detroit Pistonsima i sa njima bio dva puta NBA prvak.
Ova kratka priča govori o igračkoj sujeti i trenerskom poslu. Genijalni veliki igrači su lideri, pobednici, izuzetno hrabri, neverovatno bogati i – veoma sujetni ljudi. Kada kažemo pobednici, to znači da ti genijalci ne vole da gube. Nema kod njih nekakve posebne motivacije u stilu klub, reprezentacija, publika, novac… Oni jednostavno izadju na teren i pobedjuju, što im omogućavaju njihov talenat i pamet. Ne vole i ne žele da budu poraženi.
Svaki veliki trener zna koji igrač će mu doneti pobedu. Vrhunski sport nije druženje i pivo u kafani. Kao – svi smo isti, i hajde da se sada borimo, da ostavimo srce na terenu. Tako mogu da se igraju radničke sportske igre. Niko da spomene pamet i talenat. Podrazumeva se da se svaki igrač koji izadje na teren maksimalno bori. Kao što je normalno voleti svoju majku i oca, i svoju otadžbinu. Zato su sumnjivi svi koji se zaklinju da vole svoju otadžbinu. Odmah se nameće pitanje koliko nas koštaju ti što nas najviše vole. Ili oni što se zaklinju da vole svoj klub, a ako mu neko ponudi više novca napušta klub.
U svakom pravom timu postoji redosled. Najbolji igrač, pa onda onaj slabiji od njega, i tako dalje. Drugim rečima, postoji igrač broj jedan, pa onda igrač broj dva i tako dalje, sve do dvanaestog igrača. A trener razgovara sa dvojicom, trojicom najboljih. Ostali su tu da slušaju i rade.
Dešava se da najbolji igrač, ili dvojica najboljih, smenjuju tenera. Tako je pre dve godine u Clevelnd Cavaliersima slavni LeBron James smenio trenera Davida Blata , koji je počeo da zamišlja da je glavni. James je doveo za trenera svoga prijatelja Tyronna Luea, i bili su NBA prvaci. Treba usvojiti mišljenje najboljeg igrača. Oni od petog do dvanaestog su lako zamenljivi, ali superstar je genijalan, pametan, a nismo svi takvi.
Svi mi možemo da želimo, ali najveći nam je domet da sedimo u fotelji, pijemo pivo, navijamo i u slučaju pobede tima za koji navijamo sutradan budemo ponosni i govorimo:”Jesi li video kako smo juče pobedili?” To je identifikacija običnog, prosečnog čoveka sa sportskim veličinama, klubom i reprezentacijom. Treba znati kako raditi sa velikim svetskim majstorima. Dok je radio kao pomoćni trener u Lakersima, Etore Messina je rekao: “Kako mogu da budem trener Kobeu Briantu, koji dolazi helikopterom na trening?”
Raspadom Jugoslavije izgubili smo mogućnost da vidimo u finalu Olimpijade u Barseloni 1992. duel Jugoslavija – USA. Uprkos tolikim slavnim imenima Dream tima, ja bih se kladio na Jugoslaviju: Toni Kukoč, Vlade Divac, Žarko Paspalj, Predrag Danilović, Dražen Petrović, Dino Radja, Aleksandar Djordjević, Zoran Savić… Posebno zato što je trener bio Dušan Ivković.
Izmedju velikih igrača često se javlja netrpeljivost, neslaganje, raskorak, mržnja, i još mnogo toga što je definisano rečju antagonizam. Toga je bilo i biće uvek gde je skup velikih igrača. I onda treneri vuku iznudjene poteze, jer nastoje samo da osvoje titulu kojom se pokriva sve. Na Prvenstvu sveta 1970. trener Ranko Žeravica nije uzeo Vladimira Cvetkovića zbog antagonizma Ive Daneua prema ovom vrsnom strelcu. Dvadeset godina kasnije, na Prvenstvu sveta u Argentini, Dušan Ivković nije u sastav reprezentacije Jugoslavije uvrstio Aleksandra Djordjevića, jer ga jednostavno Dražen Petrović nije hteo. U oba slučaja reprezentacija Jugoslavije je bila prvak sveta, tako da niko nije prigovarao selektorovoj odluci.
Mnogo je takvih situacija bilo i u klupskoj konkurenciji. Najpoznatiji je bio antagonizam u to vreme najboljeg evropskog bekovskog para Moka Slavnić – Duci Simonović. Oni su zajedno sa Vučinićem, Cvetkovićem, Kapidžićem, Sarjanovićem, Lazarevićem , Rakočevićem … bili najjači tim u zemlji. Sa takvim timom je Crvena zvezda bila prvak Jugoslavije. Kada su se Moka i Duci posvadjali šampionska priča se završila.
Ovih dana smo u novinama videli tekstove na račun odluke selektora Aleksandra Djordjevića da skrati spisak reprezentacije. Nije primereno pisati o nečemu o čemu nemamo mnogo informacija. Ne znamo medjuljudske odnose u timu. Ko sa kim može i želi da igra, ili ne želi. Aleksandar Djordjević je bio veliki igrač, i on je prvi koji to razume. Postojao je animozitet Micova i Teodosića. Sale je pridobio za sebe Tea kada je Micova odstranio iz reprezentacije. I baš zbog odlične saradnje Aleksandra Djordjevića i Teodosića reprezentacija Srbije je postigla vrhunske rezultate.
Ne zaboravimo da veliki igrači donose pobede i stvaraju trenere. Setimo se samo trojke koju je Sale postigao protiv Huventuda 1992. I promovisao Obradovića u trenera.Sada ne znamo koji je odnos Tea i Jokića. Bjelica i Bogdanović izgleda ćute i rade. Sa druge strane, ne znamo ko su menadžeri pojedinih igrača. Na žalost, danas menadžeri sastavljaju timove i biraju trenere.
Ako imate nameru da se zamerite nekom treneru, samo mu recite da ima odličan tim. Svaki trener želi da sebi dodeli presudnu ulogu, i obično kaze: “Tim je takav kakav je, ali smo maksimalno radili i motivisali igrače.” Bez namere da se zamerim Saletu Djordjeviću i celom stručnom štabu reprezentacije, mislim da je sastav: Teodosić, Jokić, Bogdanović, Bjelica, Marjanović, Milutinov… izvanredan. Želim im da budu prvaci sveta, što i nije nemoguče imajući u vidu da u američkom timu nisu Michael Jordan, Magic Johnson, Larry Bird, Scotie Pippen, Patrick Ewing….
Mislim da će ovo Prvenstvo sveta biti jedinstvena prilika za Teodosića, Jokića, Bjelicu, Bogdanovića i Marjanovića da pokažu svojim NBA kolegama, američkim košarkašima, da za košarku nije dovoljno (niti je potrebno) imati istetovirano telo i gomilu mišiča, i da osim skakanja, trčanja, guranja i udaranja, postoji mnogo toga što čini košarku predivnom igrom za pametne ljude. Duboko verujem da će priliku iskoristiti, i da će to biti trijumf duha nad materijom.
Photo: Printscreen