Početna BLOGPrele: Pripreme na „visokom nivou”

Prele: Pripreme na „visokom nivou”

od Zoran Prelević Prele
16 pregleda

Mi stariji igrači nikada nismo voleli fizikalije. Što će reči nismo voleli rad na fizičkoj pripremi – „visinske pripreme”, ili „pripreme na visokom nivou”. Uvek smo u vreme kondicionih priprema na planini imali poseban sistem.

Stručni štab u sastavu: trener, kondicioni trener, fizioterapeut i doktor, nas dovedu u neku vukojebinu na planini da bismo trčali kroz šumu, pa preko potoka i kamenjara. Mladi trče igrači kao pušteni sa lanca, ne možeš pogledom da ih uhvatiš, a mi matori čim uđemo u gušću šumu posedamo i čekamo klince da se vrate. U povratku mladi igrači protrče pored nas, a mi stari svratimo do potoka i malo se poprskamo vodom, kao da nas je probio znoj, i još zaustavimo disanje da dignemo puls na 140 i kao mrtvi umorni dotrčimo do stručnog štaba. Opipaju nam puls i zadovoljno konstatuju brojku oko 140. A posle takvih priprema mladi igrači koji su trčali kroz šumu sede na klupi, a mi matori što smo sedeli pored potoka igramo. Zašto?

Košarku treba razumeti. Nije to samo kondicija i snaga. Bitan je talenat i košarkaška tehnika, a onda dolazi nadogradnja u vidu dizanja tegova i kondicionih priprema.

Dva puta su me treneri kaznili zato što nisam trčao. Prvi put kada smo bili na „visinskim” pripremama u Bovecu (Slovenija).Trčali smo negde po planinskim putevima i livadama. Daleko sam zaostao za klincima. Jednog igrača je čak udarila niskonaponska struja, pošto su krave koje su pasle u polju bile ogradjene žicom kroz koju je prolazila struja. I – šta sam napravio? Stopirao sam auto i tako prvi stigao pred hotel “Kanin” gde smo bili smešteni. Moj tadašnji trener, a sadašnji prijatelj Božidar Maljković je shvatio da sam kolima došao pred hotel, i novčano me kaznio. To uopšte nije sprečilo Miluna Marovića, Božu Maljkovića i mene da svako slobodno veče provodimo igrajući preferans.

Drugi put me je moj trener Dušan Ivković kaznio kada sam imao 34 godine i igrao za Šibenku. Došao je da nas kondiciono pripremi profesor sa Fakulteta za fizičku kulturu. Izveo nas je na atletsku stazu fudbalskog terena na Šubićevcu, i počeo fizikalije koje su trajale petnaest dana. Izmedju ostalog, radio je sa nama nekakav intervalni trening. Trčimo sto metara sprinta, pa onda sto metara lagano, pa dvesta metara sprinta, pa lagano dvesta metara. I, da ne zamaram, tako do četristo metara – pa unazad. I tako svakog dana uz gomilu nekih drugih vežbi. Nigde drveta ili šume da se sakrijemo!

Trener Ivković je verovao profesoru sa fakulteta za fizičku kulturu, čiji je trening doveo do povrede dvojice najboljih igrača, Predraga Šarića (Darijevog oca) i Živka Ljubojevića. Obojica nisu igrali prvi deo prvenstva tako da smo se se borili za opstanak u ligi.

Dok smo pravili sprinteve od dvadeset metara, neki klinac, koji je bio juniorski reprezentativac ambiciozno je vukao i zbog njega smo morali svi da trčimo jako brzo. U jednom momentu dok smo malo odmarali rekao sam mu: “Mali o’ladi malo. Zašto toliko trčiš? Kada dođe liga opet ću ja da igram, a ti ćeš da sediš na klupi.”

Na moju nesreću vetar je duvao od nas prema treneru, koji je čuo sve i “debelo” me novčano kaznio. To nije pokvarilo višedecenijsko prijateljstvo Dušana Ivkovića i mene. Uzgred da pomenem, kada je počelo ligaško takmičenje, taj ambiciozni klinac je grejao klupu, a ja sam igrao.

Žarko Vučurović, nekad izuzetan košarkaš, reprezentativac i sadašnji izvanredni trener mi je ispričao doživljaj sa priprema reprezentacije iz 1981. kada ja Bogdan Tanjević bio trener. Bile su to pripreme za Evropski šampionat u Pragu. Uz Krešimira Ćosića, Dragana Kićanovića, Mirzu Delibašića, Dražena Dalipagića bilo je na pripremama nekoliko mladih košarkaša koji su trebali da izbore mesto medju dvanaest. Zamislite prvo kako je to biti trener Krešimiru Ćosiću, Kićanoviću, Dalipagiću…. Bogdan Tanjević je bio samo godinu dana stariji od Ćosica. Krešo je Tanjevića zvao „savezni”. I tako, priča mi Vučurović:

“Trčimo mi negde u okolini Sarajeva kod vrela reke Bosne. Lagano trčimo svi u grupi i zezamo se. U jednom momentu Krešimir Ćosić je započeo da trči punim sprintom i napravio sto metara odstojanja od grupe. Kićanović je samo rekao: Vidi Žilu (Krešu Ćosića su zvali Žila). Jel’ poludeo?Zašto tako trči? Krešo se okrenuo i rekao: Baš me zanima šta će da kaže savezni, kada bude video da sam prvi stigao. Na te njegove reči mi klinci smo počeli da sprintamo kao ludi da bi prestigli Krešu”, završio je priču Žare Vučurović.

Šta je pisac hteo da kaže?Ko razume – shvatiće. Pametnome je i ovo dosta. Na žalost, Žarko Vučurović je iz porodičnih razloga napustio pripreme i nije bio u reprezentaciji na Evropskom šampionatu.

Kada već spominjem Krešu Ćosića i Bošu Tanjevića, da kažem da nije bilo njih dvojice ne bi imali kome da pevamo: „Mi imamo našeg Boga, to je Dejan Bodiroga”. Krešo je uspeo da ubedi roditelje Dejana Bodiroge da puste svog sina sa nepunih sedamnaest godina 1989. da iz Kleka u Banatu dodje u Zadar. Kada je sve govorilo da će da izbije rat, Krešo je zamolio Bošu Tanjevića da Bodirogu primi u svoj tim Stefanel u Italiji. Tako su ova dva velikana svetske košarke pomogli Bodirogi da postane svetska legenda.

Prisetimo se koliko puta naši fudbalski timovi odlaze na nekakve zimske pripreme i potroše silne pare. Sa priprema, preko novina, igrači i treneri izjavljuju: “Pakleno radimo”, „Punimo baterije” “Jedva čekamo prolećni deo prvenstva”, “Radimo na snazi i izdržljivosti”. Nisam primetio da engleski, nemački, holandski timovi imaju nekakvo zimsko punjenje baterija. Oni jednostavno treniraju u svojim gradovima. Maksimalno trče i rade na svakom treningu i utakmici. U velikom broju duela zapadnoevropski tim sa “praznim baterijama” pobedi ove naše “pune snage”.

I, na kraju, da pomenem i karantin. Imali su običaj da nas pred utakmicu smeste u hotel u Beogradu. Pitao sam jednog člana uprave zašto to rade. Trošite pare, a mi u karantinu igramo karte, zezamo se celu noć i ne spavamo. Trenera nema da nas obidje i vidi šta radimo. Da sam kod kuće legao bih normalno uveče, spavao i bio odmoran za utakmicu. Član uprave mi je rekao da trener to zahteva. Istinu sam saznao dvadesetak godina kasnije. U karantin smo išli zato što je naš trener tada imao švalerku i bežao je od kuće da provede noć sa njom. Za svoju ženu je bio u karantinu…

Odlomak iz knjige “Voždovački – Radnički”

Photo: Privatna arhiva

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar