Poslednje dve godine karijere proveo sam u Šibeniku igrajući za istoimeni tim. Te dve godine su mi ostale u vrlo lepom sećanju. Igrali smo promenljivo. Tim je ostao bez Dražena Petrovića, Srećka Jarića, Branka Macure, Pere Vučice. Došli su novi igrači i vrhunski svetski trener Dušan Ivković.
U slobodno vreme smo se mnogo lepo družili. Pravili smo često sprdnju i na račun ustaša i četnika. Ni slutili nismo da će se nekoliko godina kasnije desiti krvavi rat. Dešavalo se da sudija Grbac (popularni Pape) uđe u kafić i vikne Sreji Đuriću: “Video sam ti juče bradatog strica u šumi. Mislio sam da je partizan, pa sam pobegao.“
Kada sam sa Šibenkom boravio u beogradskom hotelu „Palace“, desilo se da prilikom naručivanja ručka pojedini igrači zatraže zelenu salatu, šopsku ili – srpsku. Klupski sekretar Joško Šupe je tada rekao konobaru: „Meni jednu hrvatsku salatu“. Pošto je konobar odgovorio da takva salata ne postoji, sekretar je dodao, uz gromoglasan smeh svih nas: „Kako da stvorimo hrvatsku državu, kada ni salatu nemamo.“
Tamo u timu je bio Peđa, Srbin poreklom negde iz Bosne. Jedno vreme je igrao u nekom klubu iz hrvatske lige da bi konačno došao u Šibenku. Osim njega, novopridošlice, u timu smo bili i nas trojica iz Beograda: Neša, Daba i ja. Neša i Peđa su gorostasi, obojica viši od dva metra. Stanovali su zajedno u stanu blizu hale na Baldekinu.
I sad počinje priča. Jednoga dana kaže mi Neša: “Znaš li ti sa kojim ‘ustašom’ ja stanujem?” Začudio sam se, a on je nastavio priču: “Zamisli, stoji Peđa na Poljani (popularno šetalište u centru Šibenika) sa trojicom najvećih lokalnih Hrvata, i oni mu govore da bi trebalo da pređe u katoličku veru, jer je već duže vreme u Hrvatskoj. I ovaj na to kaže – da u pravu ste. A ja mu kuvam pasulj i hranim ga!”. Ništa nisam komentarisao, jer mene bilo kakva pripadnost, religijska, nacionalna, klupska ne dotiče. Imam svoje ime i prezime i uvek predstavljam samo sebe. Ipak, ova priča me je zaintrigirala. Nisam bio lenj i otišao sam u katedralu Svetog Jakova na rivi, i uzeo katolički list “Glas koncila”.
Otkucao sam na parčetu hartije Peđino ime i prezime i zalepio na naslovnu stranicu “Glasa koncila”, kao što se to već radi kod slanja novina poštom. Pre jutarnjeg treninga ubacio sam novine u dvorište ispred vrata od stana gde su stanovali Neša i Peđa.
Na treningu nije bilo nikakve reakcije od ove dvojice, iz čega sam zaključio da je Peđa prvi izašao i kada je našao “Glas koncila” bacio ga je.
Pošto smo za petnaestak dana išli na pripreme na Hvar, upitao sam klupskog sekretara u koji hotel idemo. Rekao mi je da ćemo biti u “Amfori”. Ponovo sam otišao u katedralu i uzeo sada novi broj “Glasa koncila”. Naslovio sam ga na Peđu sa prebivalištem u hotelu “Amfora” na Hvaru. I konačno novine su stigle. Neša sav uzbuđen je došao kod mene i izvestio me: “Zamisli, ja mu tamo kuvam pasulj, hranim ga a on vidi šta čita”. “Dovedite mi ga ti i Daba na razgovor”, odgovorio sam praveći se mrtav ozbiljan.
Uveče su kod mene u sobu došla sva trojica.
“Dobro, Peđa, šta to čujem. Primaš neki katolički list?” A Peđa je, kao argument da bi dokazao svoju nevinost, krenuo pogrešnim putem, pa je rekao: “Ne misliš valjda da bih plaćao pretplatu na časopis.” Pomislio sam: “E, sada češ i da plaćaš.”
U “Glasu koncila” sam pronašao pretplatu pouzećem na dve knjige: “Isus Hristos u stripu” i “Redovnička pravila”. U adresu naručioca pretplate sam, osim Peđinog imena, stavio i klupsku adresu u Šibeniku, da bi knjige došle na klub. Kada je poštar doneo naručene knjige u klub svi su bili šokirani time da mlad čovek sportista čita religioznu literaturu.
Samo je naš trener, Dušan Ivković (jedan od najboljih trenera sveta i pravi šmeker), konstatovao: “To Peđu neko ovde zajebava”.
(Odlomak iz knjige Zorana Prelevića : „Voždovački – Radnički”)
Photo: Privatna arhiva