Kada se 1982. godine legendarni svetski priznati trener Dušan Ivković iz grčkog Arisa vratio u beogradski Radnički, klupska uprava je organizovala konferenciju za štampu da predstavi novog “šefa stručnog štaba”. Genijalni trener Ivković je skromno rekao: “Kakav šef stručnog štaba, ja sam samo trener.” Pametnim ljudima nisu potrebne “značajne“ funkcije da bi sebi dali do važnosti.
Svedoci smo mnogobrojnih komisija, štabova, upravnih odbora, delegacija, nadzornih ili ko zna kakvih organa, koji zapravo služe da se bezlične i ne baš tako stručne i pametne osobe sakriju iza nekakvog važnog naziva. Tako u grupi nemaju nikakvu ličnu odgovornost, imaju materijalne prinadležnosti, a u slučaju lošeg rada “toga nečega” što im je dato na upravljanje imaju samo moralnu odgovornost. Bivši košarkaš Crvene zvezde, a kasnije uspešni trener Stevica Karadžić, podsetio me je na izjavu Ranka Žeravice na košarkaškom seminaru u Novom Sadu. “Otkuda toliko trenera da se nalazi na klupi za vreme utakmice”, rekao je tada Žeravica. “U klubu je nekada postojao samo trener. Nije imao svoje pomoćnike. Na klupi je pored rezervnih igrača i trenera sedela osoba koju su zvali ‘tehniko’. Bio je spona izmedju tima i uprave kluba i obavljao je sve poslove iz ‘sive’ zone”.
Košarkaške timove su vodili pozneti treneri Aleksandar Nikolić, Slobodan Piva Ivković, Ranko Žeravica, Dušan Ivković, Bogdan Tanjević, Lazar Lečić… Negde 1980/81 pojavljuju se pomoćni treneri. Prvo su to bili nastavnici fiskulture zaduženi za fizičku pripremu igrača, da bi se postepeno došlo do današnjeg broja trenera na klupi, kojih je više nego rezervnih igrača.
Glavni trener ne postavlja jednog pomoćnika, jer bi mu taj verovatno “radio o glavi”. Postavlja dva ili više pomoćnika koji se medjusobno nadmeću za naklonost glavnog trenera. Britanski istoričar, autor Cyril Northcote Parkinson 1955. godine napisao je “Zakon umnožavanja birokratskog aparata”. Postoji tendencija menadžera da angažuju dvoje ili više podređenih da mu budu odgovorni tako da nijedan nije u direktnoj konkurenciji sa samim menadžerom. Birokrate stvaraju posao za druge birokrate. „Parkinsonov zakon“ živi i danas.
Na Svetskom prvenstvu koje se igralo na Filipinima 1978. godine Jugoslavija je prvu utakmicu trebalo da igra protiv Senegala. Trener reprezentacije, profesor Aleksandar Nikolić, raspitivao se kako igra Senegal. Ljudi su se čudili zašto profesora zanima tamo neka reprezentacija Senegala. Profa je rekao da ne može da izadje pred igrače i samo kaže: “Sutra igramo protiv Senegala”.
Treneri reprezentacije su se menjali, a igrački sastav je ostajao skoro isti godinama. Na pripremama reprezentacije igrači su u slobodno vreme činili mnogo toga što njihovi treneri nikada nisu saznali. Dogadjalo se da dvojica najboljih igrača sa priprema u Zagrebu uveče kolima dodju u Beograd da bi noć proveli sa svojim devojkama. Ujutru bi se vratili u Zagreb na doručak i trening. Jedan igrač je sa priprema u Poreču sa trojicom drugara reprezentativaca otišao u Italiju. Bio je to veliki prekršaj zato što je pomenuti reprezentativac prešao italijansku granicu na pasoš drugog reprezentativca. Zašto ? Zato što je tada bio na odsluženju vojnog roka i svoj pasoš nije imao.
Kako obično kažu, sada je drugo vreme. Dešavaju se čuda. Zamislite da trener reprezentacije dan pred utakmicu ode da vodi neki drugi tim u nekoj ligi. Upravo se to desilo pred utakmicu Srbija – Švajcarska. šef stručnog štaba reprezentacije Srbije je otišao dan pred utakmicu u Tursku da bi vodio Fener. Niko od “košarkaških stručnjaka” i gradjanstva nije reagovao. Videli smo kako se trener Aleksandar Nikolić 1978. godine raspitivao o reprezentaciji Senegala. Uzgred pomenimo da je Jugoslavija tada pobedila Senegal 99–64. U košarci postoji nešto što se zove priprema za utakmicu. Analizira se protivnik i tim se pripreme kako da čuva protivničke igrače. Gledaju se i video snimci protivničkog tima. Prosečni poznavalac košarke koji je gledao utakmicu Srbija – Švajcarska mogao je odmah zapaziti da dvojica švajcarskih igrača, Dušan i Marko Mladjan, šutiraju sa velikih odstojanja od koša i to isključivo sa zemlje. Ako ih neko čuva blizu ne mogu da šutnu. Nemaju dobru tehniku ni brzinu da obidju igrača u situaciji jedan na jedan. Na kraju Švajcarska je pobedila. Marko je postigao 18, a Dušan 16 poena, i to največim delom ubacujući trojke sa velike razdaljine. Kakvu je pripremu za utakmicu imala reprezentacija Srbije može se zaključiti po tome što je šef stručnog štaba dan pred utakmicu otišao da vodi neki drugi tim.
Na pomenutoj utakmici smo još videli kada šef stručnog štaba Srbije zatraži tajmaut, dok igrači još sede na klupi, ceo stručni štab izlazi na parket i značajno se nešto dogovara. Možemo zamisliti nekada da prodesor Nikolić i njegov pomoćnik Bogdan Tanjević u tajmautu ulaze na parket i dogovaraju se, ili kasnije Dušan Ivković i njegov pomoćnik Željko Obradović. Publika bi se u čudu verovatno smejala.

Nekada su treneri sedeli na klupi i ustajali samo u tajmautu da bi se obratili igračima. Onda je počela moda da treneri skaču i stepuju pored aut linije. Za vreme jedne utakmice, dok je sedeo na klupi, legendarni trener Slobodan Piva Ivković zamolio je sudiju da smiri protivničkog trenera koji je skakao i stepovao: “Smiri ga, molim te, srušiće nam halu!”
Da parafraziram “Bijelo dugme”: Sve je to, dragi moji, prekrio ruzmarin, snegovi i šaš.
Na žalost, današnji sport je samo showbiznis gde je sve zasnovano na novcu. To je odraz situacije u društvu u kome se sve može kupiti osim zdravlja. Diplome, prijateljstvo, ljubav… sve je na prodaju. Na sreću, pamet i talenat se ne mogu kupiti, ali to ljudima ni malo ne smeta jer svako za sebe misli da je najpametniji i najtalentovaniji .
Dok je košarka bila sport, a ne showbusines, nije postojao “stručni štab”. Treneri su bili profesor Aleksandar Nikolić, Bora Stanković, Nebojša Popović, Slobodan Piva Ivković, Ranko Žeravica, Dušan Ivković, Mirko Novosel, Božidar Maljković, Milan Vasojević, Mirko Novosel, Bratislav Djordjević, Nemanja Djurić, Luka Stančić, Dragoljub Pljakić, Borivoje Cenić, Branislav Rajačić, Lazar Lečić…
Photo: YouTube prinscreen