Ušli ste u najlepši i najvažniji deo svog života. Tako je nama brucošima rekao dekan fakulteta prilikom svečane akademije u čast novih studenata. Uveliko sam već igrao košarku i studiranje me nije interesovalo. Zbog roditelja sam po završetku gimnazije ipak upisao fakultet. Po nagovoru svojih drugova Rašinca i Kecmana upisao sam se na Saobraćajni fakultet. Bile su to godine kada je Beograd bio deo sveta. U Ateljeu 212 se od 1969. prikazivala rok opera “Kosa”, premijerno prikazana 1967. u Njujorku na Brodveju.
Jugoslavija je 1970. postala prvak sveta u košarci. U hali sportova na Novom Beogradu se igrala vrhunska svetska košarka. Svake subote su bile prvoligaške utakmice. Bio je dupli program. Dve utakmice za redom. Hala sportova je bila prepuna i zadimljena (pušenje nije bilo zabranjeno). A na terenu studenti: budući lekar Ivan Sarjanović, inženjeri elektrotehnike Slobodan Jelić i Dragiša Vucinić, arhitekta Vladimir Karati, doktor nauka Milun Marović, novinar Zefirino Grasi, inženjer gradjevine Blaž Kotarac i da ne nabrajam više i ne spominjem diplomirane pravnike i ekonomiste. Ako bi neko od košarkaša upisao višu školu bio je predmet sprdnje. Za njega smo govorili da je upisao višu uzaludnu.
Na utakmicama nije bilo zastava niti navijačkih grupa. Ljudi su dolazili da uživaju u košarci, aplauzom pozdravljali uspešne poteze, a posle utakmice se mirno razilazili.
Upisao sam Saobraćajni fakultet i apsolvirao u roku. Posle toga dve godine se nisam pojavio na fakultetu. Igrao sam košarku i putovao svetom. Sa svojim timom Radnički LMK osvojili smo Kup Jugoslavije i naredne godine dospeli do finala Kupa pobednika kupova. Nastupao sam i za reprezentaciju Jugoslavije pored Dražena Dalipagića, Dragana Kićanovića, Mirze Delibašića… Trener nam je bio profesor Aleksandar Nikolić.
Bile su to i godine zaljubljivanja. Devojkama smo recitovali Preverovu “Barbaru”, “Mostarske kiše “Pere Zubca, “Očiju tvojih da nije” Vaska Pope …
U Ateljeu 212 smo gledali genijalnog Zorana Radmilovića u “Kralju Ibiu” i “Radovanu trećem”. I onda je došlo vreme za odlazak u vojsku. Položio sam preostale ispite. Poslednji ispit “Matematičke metode u operacionim istraživanjima i sistem masovnog opsluživanja” je bio najteži ispit u toku studija i svi su ga ostavljali za kraj. Mesec dana sam pripremao ispit izmedju devet i šesnaest sati dnevno. Diplomirao sam i odslužio vojsku.
I zaista su studentske godine bile najlepše godine.
Studentima govore da se ne bave politikom nego da studiraju. Podsetio bih kako su još stari Grci nazivali čoveka koji ne učestvuje u javnom životu. Zvali su ga Idiot –to je čovek neupućen u javne poslove; neznalica za razliku od državnog službenika. Zapravo izvorno “osobenjak” (ίδιος) je onaj koji se ne bavi politikom i drugim javnim poslovima, Zato ne bi trebalo da zahtevamo od mladih ljudi da se ne bave poitikom, da budu idioti.

Balkanski šampionat 1976.godine. Prvi red sa leva na desno : Prelević, Kićanović, Delibašić. Drugi red sa leva: Dalipagić, Radovanović, Žižić, Živković.
Mi se nismo bavili politikom jer nas nije interesovala i hteli smo da nešto postignemo. Da budemo odlični sportisti ili nešto drugo što zahteva pamet i talenat. Političar može da bude svako.
Po povratku iz vojske sam igrao košarku do 34. godine i onda se zaposlio kao srednjoškolski profesor. Uzgred sam se bavio i trenerskim poslom. Kada sam zapazio da ima košarkaških trenera koji nisu šutnuli loptu na koš ali su završii Višu trenersku školu i hvale se diplomom te iste škole, upisao sam Višu trenersku školu koja traje dve godine. Za godinu dana sam položio sve ispite i postao diplomirani trener. Bio sam i FIBA ekspert i držao trenerska predavanja širom sveta. Svuda gde sam radio tražio sam da me zovu po imenu. Nikako da me ne oslovljavaju sa: “Treneru”. Na pitanje zašto odgovarao sam: “Svako može biti trener. Jednostavno završi Višu trenersku školu i bez dana igranja košarke postaje trener koji uči druge da igraju košarku.”

Zoran Prelević Prele
Photo: Privatni album, X