Vijest da je jedna od četiri evroligaške pozivnice za narednu sezonu upućena Lokomotivi Kubanj, u Krasnodaru je dočekana s oduševljenjem. U proteklih šest godina, nakon selidbe kluba iz Rostova, košarka je postala miljenica u ovom gradu na jugu Rusije sa 750 hiljada stanovnika. Izdašna finansijska ulaganja generalnog sponzora, javnog preduzeća Ruske željeznice, brzo su donijela plodove: 2011. klub je dobio novu, modernu dvoranu kapaciteta 7.500 mjesta, u sezoni 2011/12 ponovio najbolji rezultat u prvenstvu Rusije (3. mjesto), a godinu dana kasnije trijumfom u Evrokupu ostvario svoj najveći uspjeh na međunarodnoj sceni i izborio plasman u Evroligu.

Svoj pohod ka prvom evropskom trofeju “željezničari” su pod dirigentskom palicom Jevgenija Pašutina propratili i dosada najboljim izdanjem u VTB ligi, gdje su tek u finalu poraženi od neprikosnovenog CSKA. Uslijedio je i uspješan evroligaški debi – šest pobjeda u grupi, trijumf nad Panatinaikosom u Atini i prolaz u Top 16. Dubok džep sponzora postao je magnet za etablirana košarkaška imena, dres “lokosa” oblačili su i Nik Kalates, Markus Vilijams, Pero Antić, Džejms Gist, Aleks Marić, Simas Jasaitis, a na klupi crveno-zelenih su se obreli i Božidar Maljković, Aco Petrović i Kestutis Kemzura. Ispred krasnodarskog Basket Halla često se traži karta više, a gromoglasna podrška s tribina postala je zaštitni znak “željezničara”.

No, posle strelovitog uspona uslijedio je pad – u duelu s Galatasarajem za ulazak u plejof Evrolige 2013/14 ruska ekipa je uz identičan skor (7-7) otpala zbog slabije koš-razlike, a već u četvrtfinalu VTB lige naletjela na CSKA i, nakon senzacionalnih 2-0 na početku serije, nije iskoristila nijednu od tri “meč lopte”, uključujući i dvije na svom parketu. Pašutinu je uručen otkaz, a na usijanu klupu prošle jeseni je sjeo Sergej Bazarevič. Početkom sezone brojni problemi s povredama desetkovali su ekipu, što se odrazilo i na učinku (čak pet poraza u prvih 12 kola), ali se poslije nove godine “ruski voz” zahuktao i okončao regularni dio šampionata na trećem mjestu, upisavši u finalnoj dionici 16 pobjeda u 18 mečeva. U završnici crveno-zeleni su ipak ostali kratkih rukava – u VTB ligi im je za korak izmaklo finale i direktan plasman u najelitnije evropsko takmičenje, a u četvrtfinalu Evrokupa, nakon briljantne serije od 19 uzastopnih pobjeda, usred Krasnodara ih je eliminisao kazanjski UNIKS. Zacrtani cilj – povratak u Evroligu – nije ostvaren, što je u medijima automatski protumačeno kao signal za prekid saradnje s Bazarevičem. Predsjednik kluba Andrej Vediščev je te pretpostavke demantovao, dodavši da će šefa stručnog štaba imenovati tek nakon što se iskristališe situacija sa pozivnicama za Evroligu. Dobar glas iz Barselone obradovao je prvog čovjeka “željezničara” koji u odluci čelnika Evrolige vidi “priznanje dostignuća Lokomotive posljednjih godina”.

“Po prvi put od 1998. tri ruska kluba su direktno, bez kvalifikacija, ušla u Evroligu, što svjedoči o visokom nivou kvaliteta VTB lige i njenih predstavnika iz Rusije”, rekao je Vediščev za klupski sajt, i podvukao da je ovakav ishod u velikoj mjeri zasluga počasnog predsjednika lige Sergeja Ivanova. “Znam da je Sergej Borisovič na Fajnal fouru u Madridu vodio nimalo lake pregovore s rukovodstvom Evrolige. Glavna tema sastanka bilo je treće mjesto u Evroligi za ekipu iz Rusije (CSKA i Himki su već ranije obezbijedili učešće u sezoni 2015/16). Veoma mi je drago i zahvalan sam što je autoritet počasnog predsjednika imao uticaja na odluku da se pozivnica dodijeli osvajaču bronze u VTB ligi”.

Vediščev je takođe dodao da postojeći kostur ekipe treba ojačati petoricom novih igrača, a ovih dana znaće se i da li Bazarevič ostaje, ili će njegovo mjesto zauzeti drugi stručnjak (kao jedan od glavnih favorita za preuzimanje funkcije pominjao se Jonas Kazlauskas). Vijesti iz Španije došle su u pravi čas, s obzirom da projektovanje budžeta i selekcija pojačanja u velikoj mjeri zavise od učešća u najjačem klupskom turniru Evrope.

Ako bismo uspjehe mjerili dubinom džepa, Lokomotiva Kubanj je proteklu sezonu završila upravo u granicama svojih finansijskih mogućnosti – iza CSKA i Himkija, a ispred UNIKS-a, Zenita i Nižnjeg Novgoroda. Prema podacima koje je sredinom aprila objelodanio Ivanov, budžet Moskovljana za ovu sezonu iznosio je 2,28 milijardi rubalja, što je 2,5 puta više od prvog pratioca Himkija (884 miliona rubalja). Zatim slijede Lokomotiva Kubanj sa 752,3 miliona, UNIKS (530,6 miliona), Zenit (393,6 miliona), Nižnji Novgorod (390,8 miliona), dok je najskromniji budžet od desetorice ruskih predstavnika u VTB ligi imao saratovski Avtodor – 142,7 miliona rubalja. Treba dodati i to da je devalvacija rublje u međuvremenu “istanjila” devizni ekvivalent budžeta – oktobarskih 57,2 miliona dolara CSKA su nakon strmoglavog pada ruske nacionalne valute u junu “smršali” do 43,1 miliona!

Najbogatiji jesu prošli najbolje, ali bilo je i iznenađenja. “Možete vidjeti i sami da na parketu ne igra novac. Avtodor je, na primjer, ušao u plejof uprkos najmanjem budžetu. To je veliko dostignuće”, prokomentarisao je Ivanov uspjeh ekipe iz Saratova, koju je u prvoj rundi doigravanja zaustavio budući finalista Himki.

CSKA je nastavio dominaciju u domaćim okvirima, ali je u Evropi opet došao do česme i ostao žedan, što sigurno baca mrlju na proteklu sezonu. Posljednja kontinentalna titula je osvojena prije sedam godina, a nakon odlaska Etorea Mesine 2009. na kormilu armejaca promijenilo se čak šest trenera (ako računamo i kratkotrajni angažman Dmitrija Šakulina u svojstvu vršioca dužnosti nakon odlaska Duška Vujoševića). Ni povratnik Mesina nije imao čarobni štapić, pa je rukovodstvo kluba nakon prošlogodišnjeg fijaska u Milanu, povjerilo ekipu Dimitrisu Itudisu. Temperamentni Grk je ubrizgao svježu krv, dao maksimalan prostor za kreaciju Teodosiću, bez većih problema ugradio u ekipu nov, jak francuski motor pod nazivom De Kolo, dodijelio veću ulogu stasalom Voronceviču, a povratkom Andreja Kirilenka u staro jato neočekivano dobio dragocjen poklon. CSKA je zaigrao lepršavo, uvjerljivo, rasterećeno, na veliki broj poena, za asistenciju i koš više, maksimalno koristeći raznovrstan napadački potencijal tima. Mnogi su ih unaprijed vidjeli u madridskom finalu, ali već treću godinu zaredom polufinalni meč je bio nepremostiva prepreka za crveno-plave. Ono sto najviše brine navijače armejaca je gdje je nestao čuveni killer instinct generacije Holdena, Lengdona, Hrijape, Papalukasa i Smodiša, kada je moskovska mašina gazila svih 40 minuta. Posljednjih godina CSKA gubi ključne evroligaške utakmice (izuzetak je londonsko polufinale 2013. kada je Barcokas očitao pravu lekciju Mesini) u trenucima kada su već maltene dobijene. Prije tri godine u istanbulskom finalu protiv Olimpijakosa ni +19 nije bilo dovoljno za trijumf, U Milanu Makabi se sa -15 vratio iz mrtvih, dok je u Madridu nevjerovatna simultanka Spanulisa u završnici istopila 9 poena zaostatka Pirejaca za nešto više od tri minuta do kraja. Kao da im je i to bilo malo, Moskovljani su narednog dana otišli korak dalje dozvolivši Fenerbahčeu da se vrati u egal nakon “dubokog zamrzavanja” na -28, pa na kraju ipak sačuvali obraz.

Podići se nakon teškog pada je odlika velikih, i CSKA je posle madridskog šamara završio sezonu u maniru istinskog šampiona. Itudis je žarko želio svoj prvi trofej na klupi ruskog velikana, i tim virusom zarazio i svoje pulene koji su uz izuzetnu motivaciju sa furioznih 6-0 pomeli u finišu plejofa VTB lige Nižnji Novgorod i Himki. Napad je funkcionisao perfektno (“najskromniji” učinak – 86 poena), a oproštaj sa navijačima upriličen je po tradiciji na gostujućem terenu Himkija, gdje je desetkovani rival u posljednjoj utakmici finala potučen do nogu s 30 poena razlike. Zavjesa je spuštena, ali ljetnja pauza u Moskvi počesto je i najinteresantnije doba godine – projektuje se novi tim i gaje nade da bi Berlin 2016. konačno mogao biti novi Prag ili Madrid. Obzirom da se radi o ekipi u koju je za posljednjih 13 godina uloženo skoro pola milijarde dolara, titula u glavnom gradu Njemačke bila bi melem na rane armejaca.

Kao što već rekosmo, u komšijskom taboru novca je mnogo manje, ali sasvim dovoljno da se postavljaju visoki ciljevi. Etiketa “vječitog drugog” prati Himki duži niz godina, što momcima iz predgrađa Moskve nimalo ne smeta da uporno bacaju rukavicu u lice najbogatijem ruskom klubu. Velike zasluge za uspjehe žutih pripadaju Rimasu Kurtinaitisu. Dugoročni trenerski angažmani u ruskoj košarci danas su rijetkost, a litvanski stručnjak će ove jeseni započeti već petu punu sezonu na klupi Himkija (komad šeste je “otkinuo” početkom 2011. kada je kao “vatrogasac” angažovan tri mjeseca prije kraja sezone).

U eri Serđa Skariola novca u klupskoj kasi je bilo dovoljno i za potpis olimpijskog šampiona s NBA iskustvom Karlosa Delfina, i osvajača svjetske krune Horhea Garbahose, ali Kurtinaitis pamti i teška vremena – prije par godina klub je bio na rubu finansijskog kolapsa, igrači su prijetili štrajkom zbog kašnjenja plata, a emotivni Litvanac podržao ekipu i poručio upravi da će sam lako naći novi angažman, ali da ne želi da ide, jer mu je cilj da pobjeđuje upravo s ovim timom. Prvi trofej osvojio je bukvalno mjesec dana nakon dolaska u klub, senzacionalnom pobjedom nad CSKA u finalu VTB lige 2010/11. Te iste jeseni za mnoge je kao trener bio “klinički mrtav” nakon neočekivanog poraza u polufinalu kvalifikacija za Evroligu od češkog Nimburka – Himki je doputovao u Šarlroa kao izraziti favorit turnira, i nakon eliminacije žutih popularnog Kurtu mnogi su već vidjeli u avionu za Litvaniju, ali je uprava povukla dobar potez i pružila mu podršku. Maltene identičan maler (belgijski Ostende izbacio je Ruse u četvrtfinalu kvalifikacionog turnira u Viljnusu) ponovio se pretprošle jeseni, ali je klupsko rukovodstvo ostalo dosljedno i iskazalo treneru povjerenje. Isplatilo se, ove sezone Kurtinaitis je sve vratio s kamatom – impresivnom pobjedom u Evrokupu (drugi evropski trijumf Rusa s Litvancem na čelu), ekipa se u velikom stilu vratila u Evroligu, a na domaćoj sceni plasirala u finale VTB lige.

U borbu za titulu Himki je krenuo uz ogroman hendikep – centarski trio Dejvis-Augustin-Patejev je u finalnu seriju ušao s povredama (Patejev nije ni izlazio na parket, Augustin je propustio prvu utakmicu) i uz skraćenu minutažu američkog tandema ostao bez šansi u skoku protiv CSKA. Povratak u elitno evropsko društvo sigurno će podgrijati apetite u predgrađu prijestonice. Uz adekvatnu finansijsku podršku tim koji je prije par sezona pobjeđivao Real, Pao, Barsu, Makabi i Fenerbahče mogao bi da napravi značajan iskorak.

Najbolji primjer domaćinskog poslovanja, i šampion u nominaciji “uloženo-vraćeno” je Nižnji Novgorod. Na košarkaškoj mapi Evrope pojavio se prije par sezona, u prvom redu zahvaljujući tandemu Sergej Panov-Zoran Lukić. Proslavljeni kapiten CSKA i dugogodišnji reprezentativac Rusije se po završetku karijere posvetio projektu u gradu na Volgi, i počeo da gradi na duge staze. U toj viziji mladi srpski stručnjak je dobio ključnu ulogu i, što je još važnije – neograničeno povjerenje prvog operativca kluba. Meteorski uspon Nižnjeg (klub ove godine slavi tek 15. godišnjicu postojanja, a prvoligaški status je izborio 2010.) je remek-djelo u dosadašnjoj trenerskoj karijeri Lukića, ali i dokaz da se na zdravom temelju koji je udario može graditi dalje. Ne obazirući se mnogo na finansije (u sezoni 2013/14 Nižnji je imao najmanji budžet – 8,6 miliona dolara – od šestorice ruskih predstavnika u VTB ligi), Srbin je šestogodišnji rad u klubu proljetos krunisao srebrom VTB lige i plasmanom u Evroligu, da bi nakon toga pomalo neočekivano potpisao ugovor… s turskim Banvitom!

Ako izlizane floskule o “klubu kao složnoj porodici” i “fenomenalnoj timskoj hemiji” negdje i jesu nešto više od floskula, onda je to Nižnji. Panov se teška srca rastao s Lukićem, pažljivo je birao njegovog nasljednika i opet pogodio – na klupu crno-bijelih je sjeo Ainars Bagackis. Ograničene finansijske mogućnosti nisu omele upravu da dovede kvalitetna pojačanja – svaki dolar je potrošen pametno, a trio novajlija-stranaca Kinsi-Tompkins-Parakuski, uz malo ranije pristiglog Ročestija, ostavio je dubok trag u sezoni koja će prije svega ostati upamćena po ulasku ekipe s obala Volge u društvo 16 najboljih u Evropi. Dobar taktičar i još bolji motivator, Bagackis je očuvao pozitivnu atmosferu i iz svojih pulena svaki put izvlačio maksimum. Kad su ih mnogi već otpisali u borbi za Top 16, momci iz Nižnjeg su usred Istanbula položili na obje plećke milionere iz Efesa, i pobjedom nad direktnim konkurentom UNIKS-om u poslednjem kolu obezbijedili nastavak takmičenja. Na početku sezone mnogo je obećavao i siloviti start ekipe u VTB ligi (10 uzastopnih pobjeda) da bi u drugom dijelu ekipa pala – povrede ključnih igrača, skraćena rotacija, zgusnut kalendar i ubitačan ritam utakmica učinili su svoje. Ceh je skupo plaćen, ali su crno-bijeli zadržali kontinuitet – Nižnji je došao do polufinala VTB lige i izborio učešće u Evrokupu. Grad na Volgi protivnici više ne traže lupom na mapi, a velikani se otimaju za najbolje – Ročesti je već u Tel Avivu, a Tompkins u Madridu. Slijedi nova rekonstrukcija.

Photo: klupski sajtovi