Na prelasku iz pedesetih u šezdesete godine prošlog vijeka Arnold “Red“ Ojerbah je u Bostonu sklopio mašinu koja je mljela protivnike i u trinaest sezona jedanaest puta osvajala titulu prvaka NBA. Redovna mušterija „Kelta“ tih godina bili su Los Anđeles Lejkersi koji su gospodarili Zapadnom konferencijom. U razdoblju 1959-1969 „jezerdžije“ su čak sedam puta (jednom kao Mineapolis Lejkersi) izlazile na megdan Seltiksima u finalu plejofa i svaki put ostajale kratkih rukava!

Najbliži naslovu prvaka momci iz Kalifornije su bili 1962. u „majstorici“ u Boston Gardenu kada ih je jedan precizan šut dijelio od titule. U šest prethodnih mečeva vođena je divovska borba čiji je epilog bio rezultatski egal (3-3), pa je prvaka odlučivala sedma utakmica u kultnoj bostonskoj dvorani. U izjednačenoj borbi domaćin je u završnici došao do četiri poena prednosti, ali je vrsni šuter Lejkersa Frenk Selvi dvaput zaredom pogodio i donio izjednačenje ekipi Freda Šausa. Seltiksi su pokušali da uzvrate, ali svoju akciju nisu krunisali pogotkom, pa je čitava sezona stala u posljednji napad Lejkersa. Vrijeme je isticalo, a zamisao Šausa je bila da odlučujući šut uputi bek Rod Handli. On je, međutim, bio dobro pokriven, pa je asistirao Selviju koji se nalazio pored čeone linije i s nekih četiri-pet metara uputio loptu ka košu… Krcati Garden je zamro, lopta pogodila samo obruč, a Bil Rasel je pokupio u skoku uz zvuk sirene.

Selvi je tog momenta prokockao šansu da uđe u istoriju košarke kao čovjek koji je zaustavio Ojerbahov šampionski konvejer. Seltiksi, osokoljeni promašajem vedete Lejkersa, u produžetku su „ustali iz mrtvih“, iščupali pobjedu i osvojili četvrti od ukupno osam uzastopnih naslova prvaka u najjačoj ligi svijeta, trasiravši put ka rekordu koji će teško biti nadmašen dok god se bude igrala košarka. Selvi je od junaka u trenutku postao tragičar, a Handli je bio toliko ljut na svog saigrača da je dugi niz godina nakon izgubljenog finala okretao Selvijev broj telefona, a kada ovaj odgovori, kratko bi procijedio „Dobar šut!“ i spustio slušalicu.

I mada ga se mnogi i danas sjećaju kao momka koji je bacio  NBA titulu „u bunar“, Selvijevo ime je zauvijek upisano u anale loptanja između dva obruča još osam godina prije kobnog promašaja u Bostonu. Trinaestog februara 1954. on je uradio nešto što nakon njega nije pošlo za rukom nijednom košarkašu – postigao je okruglo 100 poena u utakmici prve NCAA divizije, a 65 godina kasnije njegov studentski rekord i dalje ostaje nedokučiv i vjerovatno nikada neće biti oboren.

Frenklin Delano Selvi rođen je 9. novembra 1932. godine u gradiću Korbin u Kentakiju, a ime je dobio po jednom od najpoznatijih političara u istoriji SAD – dan ranije guverner države Njujork, demokrata Frenklin Delano Ruzvelt pobijedio je na predsjedničkim izborima i postao 32. šef američke države.

Još kao dječak Frenk je maštao da jednog dana obuče dres Kentaki Vajldketsa koje je s klupe predvodio tvorac prve NCAA dinastije Adolf Rap, ali je legendarni trener bio skeptičan prema gimnazijalcu visokom 183 cm, s jedva 70 kg „žive vage“. Ništa boljeg mišljenja nije bio ni Rapov čuveni kolega iz Vestern Kentakija Edgar Didl (trenirao ekipu ovog univerziteta 44 godine!), pa je Selvi sreću potražio u Grinvilu (Južna Karolina), nekih 400 km od kuće. U Frenkovoj „maturskoj“ sezoni desila se pomalo neočekivana transformacija – porastao je skoro 8 centimetara, znatno ojačao i dominirao na Ol star utakmici najboljih školaraca Kentakija. Briljantnom partijom u revijalnom meču konačno je privukao i Rapovu pažnju, ali je sada on bio taj koji odbija – trenerskoj legendi je saopštio da je već donio odluku da studira i igra košarku u Grinvilu, na Univerzitetu Furman, pod paskom trenera Lajlza Elija.

„Trener Eli mi se dopao. Svratio je do nas i porazgovarao s mojom majkom. Pored toga, još dvojica, trojica momaka iz moje škole u Korbinu su krenuli na studije u Grinvil zajedno sa mnom“, objašnjavao je svoju odluku Selvi.

Selidba u Južnu Karolinu bila je pun pogodak – od samog početka Selvijeva studentska karijera je išla uzlaznom putanjom. Već u prvoj sezoni novajlija ubacuje 24,6 poena po utakmici, godinu dana kasnije ta cifra će se popeti na 29,5, a svoje najbolje izdanje Selvi je ostavio za kraj – u sezoni 1953/54 neumorno rešeta protivničke mrežice i postavlja rekord efikasnosti sa 41,7 ubačenim poenom po utakmici. Ovo dostignuće nadmašiće samo jedan čovjek – neponovljivi Pit Maravić koji u dresu Luizijana Stejt Univerziteta 14 godina kasnije dolazi do vrtoglavih 43,8 poena po meču, ali i tu ne staje, nego zatim dvaput ruši sopstveni rekord, zaustavivši se konačno na 44,5 poena po igri u svojoj oproštajnoj studentskoj sezoni 1969/70.

Predvođen „Kometom iz Korbina“ provincijski koledž bilježi velike pobjede – u duelima s Furman Paladinsima padaju renomirane ekipe s američkog juga poput Djuka, Južne Karoline, Džordžije, Džordžije Tek… Selvi je dvaput uzastopno najbolji strijelac NCAA i jednom član najbolje petorke. NBA klubovi pomno prate košgeterske podvige momka iz Kentakija, a 13. februara 1954. uoči duela s jednim od slabijih rivala, Njuberi koledžom, trener Eli odlučuje da se oduži svojoj najvećoj zvijezdi i predstojeću utakmicu promoviše u „Noć Frenka Selvija“. Tim povodom iz Korbina „u paketu“ stiže porodica vrsnog strijelca, što je poseban doživljaj za Selvijevu majku koja će prvi put u životu da gleda sina s tribine. Bez obzira na pljusak koji na dan utakmice bez prestanka „teroriše“ Grinvil, dvorana Tekstajl Hol je krcata, a uz 4,000 duša tu su i televizijske kamere u epohalnom trenutku – po prvi put u istoriji Južne Karoline jedan sportski događaj će biti direktno prenošen preko televizije.

Elijeva poruka pulenima „Igramo za Frenka“ već na samom početku utakmice donosi plodove. Selvijev čuvar Bobi Bejli zbog pet ličnih grešaka u nepune tri minute mora da napusti igru, a Frenk prvu četvrtinu završava s 24 postignuta poena! Na veliki odmor odlazi sa 37, a uoči posljednje četvrtine zaustavlja se na cifri 63. Brzometnom paljbom u posljednjoj dionici stiže do 94 poena pola minuta prije kraja meča. U preostalih 30 sekundi precizan je još dvaput i samo jedan ubačaj ga dijeli od stotke. Vrijeme neumitno „curi“, rival promašuje, Paladinsi kupe skok i imaju posljednji napad, lopta je, naravno, u Selvijevim rukama, on šutira u trku skoro sa pola terena i pogađa uz zvuk sirene! Publika utrčava na parket i diže junaka na ramena, a u zapisniku ostaje konačan rezultat utakmice koja istog momenta ulazi u istoriju – Furman 149, Njuberi 95.

Do svojih 100 poena Selvi je došao uz dosta visoke procente šuta, 41-66 iz igre i 18-22 s linije penala. Po riječima Frenka, barem osam-devet njegovih dalekometnih “bombi”  koje su te večeri prošle kroz mrežicu Njuberija danas bi bile trojke. Dva mjeseca kasnije reputacija prvoklasnog košgetera mu je donijela NBA angažman – pod brojem jedan na draftu su ga izabrali Baltimor Buletsi, dok mu je u leđa s druge pozicije gledala buduća legenda i stanovnik „Kuće slavnih“ Bob Petit. U deset NBA sezona dva puta je bio učesnik Ol star mečeva, u prosjeku bilježio skoro 11 poena po utakmici, a svoju najbolju šansu da osvoji šampionski prsten „sahranio“ sopstvenim rukama. Interesantno je da 100 postignutih poena u duelu s Njuberijem nikada nije smatrao posebnim dostignućem, i obavezno bi napomenuo da je rival bila ekipa skromnog kvaliteta što mu je u velikoj mjeri olakšalo zadatak. Na pitanje šta je onda bio vrhunac njegove studentske karijere spremno bi odgovorio: “Pobjeda nad Djukom dvije godine ranije!”

Vjerujemo na riječ, ali čak i da je tako, luda februarska noć u Grinvilu pedeset četvrte sigurno će se pamtiti sve dok se ne pojavi neki drugi „Selvi” i pomjeri granice mogućeg. Ali kako stvari stoje već 65 godina, to pamćenje bi lako moglo da postane sinonim za vječnost.