
Sezona 1980-81: Ćosić u Kićinoj senci
- October 28, 2015
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Da tog 27.12.1979. Sovjetski Savez nije izvršio invaziju na Avganistan, veliko je pitanje da li bi Jugoslavija ikada u košarci osvojila zlatnu medalju na Olimpijadi. Često je politika znala da se umeša u sport i najčešće vrlo loše utiče na njega. Ovaj put je to nekako još i dobro ispalo po nas. SAD i još 63 države odlučuju da bojkotuju Olimpijske igre u Moskvi 1980. Time se ukazala velika šansa da naša selekcija osvoji jedino zlato koje joj nedostaje sa velikih takmičenja. Odlazimo u najjačem sastavu, bez ijednog debitanta, kao najveći favorit uz SSSR. Očekivalo se da ćemo u velikom finalu, upravo protiv njih, odlučiti o osvajaču zlata. Naša pobeda protiv Sovjeta, posle produžetka, i nije bila toliko neočekivana, koliko njihov poraz od Italije. Tako smo u finalu igrali protiv Italije i relativno lagano ih pobedili. Plavi su bili toliko superiorni da su se Italijani iznervirali, a u poslednjem minutu utakmice Dino Menegin je brutalno naleteo na Dragana Kićanovića i teško ga povredio, Bio je to vrhunac možda i najbolje generacije košarkaša koja je igrala na ovim prostorima. Osvojili su sve što su mogli i ostaće zauvek zapamćeni njihovi mitski dueli sa SSSR-om, kao i brojni trenuci radosti koje su nam priredili.
Olimpijsko zlato bilo je sjajan uvod u sezonu za koju je najlepša najava bio povratak Krešimira Čosića u jugoslovensku ligu. Mirko Novosel je procenio da je ekipa Cibone dovoljno sazrela, posle više godina zajedničkog igranja, za konačan pohod na tron. Nedostajao im je samo jedan šraf koji bi nekadašnju Lokomotivu odveo do prve šampionske titule. A taj šraf je trebao da bude legendarni Krešo. Najveće prepreka na tom putu bio im je Partizan sa povratnikom Kićanovićem. Opet je napravljena rokada, Dalipagić je otišao u Veneciju a Kića je, posle povratka iz JNA, ponovo obukao svoj dres sa brojem 5. Ostatak ekipe je isti, samo iskusniji i zreliji u odnosu na sezonu 1978/79 kad su predvođeni Kićom osvojili tri trofeja. Branilac titule Bosna je ostala bez najboljeg igrača Mirze Delibašića koji je otišao u vojsku, i Sarajlije nisu mogle da drže korak sa dva glavna favorita.
START 1-B LIGE
Velika novost u sistemu takmičenja je bila formiranje jedinstvene Druge lige od 12 klubova, što je doprinelo još većoj koncentraciji kvaliteta i podizanju zanimljivosti takmičenja i u drugoligaškom rangu. Od 12 drugoligaških timova čak 7 bili su iz Srbije (OKK Beograd i IMT iz Beograda, Metalac Valjevo, Radnički Kragujevac, Sloga Kraljevo dve čačanske ekipe – Borac I Železničar). Prvenstvo je bilo neizvesno do poslednjeg kola. Tada je Borac pobedom protiv Slovana (Ljubljana) obezbedio prvo mesto, a Slovan poslao u majstoricu sa Slobodom iz Tuzle, pošto su imali isti broj bodova. U retko dramatičnom meču, posle tri produžetka, pobedila je Sloboda sa 105:100 i posle 1961. ponovo ušla u najviši rang.
U državnom prvenstvu se sve odvijalo po očekivanju. Cibona i Partizan su ređali pobede i vrlo brzo je postalo jasno da će šampiona odrediti bolji u međusobnom odmeravanju snaga. U prvom delu derbi je igran u Zagrebu. Iako se očekivala izjednačena i neizvesna borba, Partizan je odigrao briljantno. Na krilima Kićanovića (32 poena) i Miška Marića (25), i uz podršku Bobana Petrovića (22) crno–beli su poveli sa više od 20 poena razlike. A onda u drugom poluvremenu preokret. Cibona malo po malo pristiže Beograđane. Razigrali su se centri Cibone Ćosić (28 poena) i Knego (26) i malo je nedostajalo da dođe do potpunog preokreta. Ipak, u samom finišu Partizan je bio staloženiji i slavi sa 95:94.
KRUNA SEZONE
Drugi derbi imeđu Partizana i Cibone direktno je odlučivao o novom prvaku Jugoslavije. U izveštaju sa utakmice je pisalo: “Meč odluke je doneo pravu američku, vrhunsku košarku. Briljirali su pobednici ali su i poraženi pokazali veliko majstorstvo. Crno–beli su igrali furiozno u prvom poluvremenu, a cibosima je u drugom malo nedostajalo da potpuno anuliraju vođstvo domaćina”. Ponovio se scenario prve utakmice. Nošen gromoglasnom podrškom svojih navijača, Partizan je u prvom poluvremenu napravio veliku razliku od dvadesetak poena. U drugom – potpuno drugačija slika. Zagrepčani su dominirali na terenu i uveli meč u neizvesnu završnicu. Ipak, ostaće zapamćena slika kada Boban Petrović hladnokrvno, iskosa od table, pogađa koš i donosi titulu Partizanu. Najefikasniji u redovima domaćih su bili Kićanović i B. Petrović sa po 26 poena, a odličan je bio i Arsenije Pešić (14). S druge strane, kod cibosa su prednjačili Andro Knego (27 poena) i Željko Pavličević (24), a podbacili su dvojica najboljih Aco Petrović (7) i Ćosić (4). Partizan je osvojio treću titulu, ali vreme Cibone je tek dolazilo.
Po završetku “superderbija” košarkaši Partizana su se i novobeogradskoj Palati sportova dugo radovali sa svojim navijačima. Refren tog spontanog slavlja bio je “Kićo, ostani! Kićo, ostani!” Ipak, bila je to poslednja utakmica Dragana Kićanovića u dresu Partizana. Posle osvojene tri titule prvaka Jugoslavije, jednog osvojenog Kupa Jugoslavije, dva trofeja Kupa Radivoja Koraća, tri titule najboljeg strelca prvenstva, popularni Kića je završio svoju domaću igračku misiju. U mnogim anketama proglašen je najboljim košarkašem SFRJ svih vremena. Vratiće se nekoliko godina kasnije u Partizan, ali u drugoj funkciji. I opet će biti najbolji.
Kup Jugoslavije je osvojila Cibona, koja je u finalu pobedila riječki Kvarner sa 112:87. Punu deceniju, i više, to je bila najubedljiva pobeda i najveći broj poena koja je jedna ekipa postigla u finalu Kupa. Tek 1992. Partizan će pobediti Bosnu sa 26 poena razlike, a 1996. Budućnost i Partizan će odigrati finale 126:115.
DEBITANTI
Novo ime na košarkaškoj mapi Jugoslavije je ekipa (tadašnje) titogradske Budućnosti. Osnovani su 1952. i trebalo je da prođu skoro tri decenije do ulaska u najviši rang. Oslonjeni na domaće snage, imali su sve preduslove da njihov boravak na prvoligaškoj sceni ne traje samo jedno leto. Žreb im na početku nije bio naklonjen, pa su im u prva tri kola rivali bili Cibona, Partizan i aktuelni šampion Bosna i pretrpeli su tri ubedljiva poraza. U četvrtom kolu pobeđuju Radnički u Beogradu i tako ostvaruju prvi trijumf u prvoligaškoj konkurenciji. Kako je prvenstvo odmicalo, polako su prevladavali debitantsku tremu i igrali sve bolje, pogotovo na domaćem terenu. Na kraju su imali 9 pobeda, dovoljno za sredinu tabele. Za opstanak su bili najzaslužniji dva Bojanića (Goran i Milorad), Nikola Antić i Dragan Ivanović. Veliku ulogu je imao veteran Žarko Knežević, nekadašnji reprezentativac I igrač OKK Beograda, koji je svojim iskustvom mnogo pomogao mladoj ekipi. Apsolutno prva zvezda i prvi strelac tima bio je Duško Ivanović. On je pravi vođa, lider koji preuzima odgovornost u najdelikatnijim situacijama i rešava utakmice. Sezonu je završio kao 6. strelac prvenstva sa prosekom od 23 poena po utakmici.
Ubedljivo najneprijatnije iznenađenje prvenstva predstavljala je splitska Jugoplastika. Činjenica je da je ekipa ostala bez Matulovića, Jerkova i Krstulovića koji su otišli u vojsku. Takođe, vrlo brzo se pokazalo da nisu pronađene adekvatne zamene. Ipak, mislilo se da su Šolman, Dukan i Poljak uz nekolicinu mlađih igrača dovoljno kvalitetni da obezbede sredinu tabele. Kako je prvenstvo odmicalo pokazalo se da je u pitanju bila pogrešna procena, a bilo je već prekasno da se nešto ispravi. U 9. kolu je u Beogradu doživljen verovatno jedan od najtežih poraza u istoriji žutih. Partizan je trijumfovao sa 118:68, okruglo 50 poena razlike. Jugoplastika prvenstvo završava na pretposlednjem mestu i posle 1964. prvi put sledeće godine neće igrati u najvišem rangu.
Ovo je bila jedina sezona u periodu od 1972. do 1992. (kada je formirana SRJ) da nijedna naša ekipa nije igrala u finalu nekog od tri ebropska takmičenja – Kupu šampiona, Kupu pobednika kupova ili Kupu Radivoja Koraća.
Titulu najboljeg strelca prvenstva odbranio je Branko Skroče, 26-godišnji levoruki bek Zadra, koji te sezone nije ima pravog konkurenta. Sa prosekom od 34,9 poena postigao je jedan od najviših proseka u istoriji naših prvenstava odigranih do tada. Samo je Radivoje Korać u tri navrata imao bolji učinak. U velikoj meri zahvaljujući Skročeu, Zadar je tu sezonu završio na odlilčnom trećem mestu.