Sezona 1998-99: Ne ponovilo se!
- October 6, 2021
- 1 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Taman smo se vratili u kakvu–takvu normalu, kako onu životnu tako i sportsku, kad nas je zadesilo – bombardovanje. Već tokom jeseni osećala se nekakva tenzija u vazduhu ali dok nisu pale prve bombe malo je ko verovao da će se ono zaista i desiti. Međutim… desilo se. I tu je negde i bio kraj košarkaške sezone.
A počela je tako što je liga imala ponovo samo 12 klubova. Novajlije su bile zanimljive, dva kluba iza kojih su stajale dve moćne farmaceutske kompanije. Zdravlje iz Leskovca će u sledećih osam godina pet sezona biti u najvišem rangu, uglavnom u nekoj zlatnoj sredini, naravno, osim u onim kad je ispadala iz lige. Slobodan Mitić i Miljan Pavković su bili igrači koji su obeležili to zlatno doba leskovačke košarke. Hemofarm iz Vršca bio je mnogo duže u elitnom rangu (čak 14 sezona uzastopno) gde je pet puta igrao u finalu plej-ofa (i svaki put izgubio). Ujedno, bio je i rasadnik mnogo talentovanih igrača koji su ponikli ili su se afirmisali u Vršcu.
Aktuelni šampion Crvena zvezda je napravila dosta izmena u sastavu a mesto na klupi je zauzeo Borislav Džaković. Klub su napustili Igor Perović, Vojkan Benčić, Vladimir Kuzmanović, Dejan Mišković i Željko Topalović. Novajlije su bili povratnici Dragoljub Vidačić (Rabotnički), Luka Pavićević (Beobanka) i Nikola Jestratijević (FMP), kao i Stevan Peković (stigao iz Budućnosti). Starosedeoci Rakočević, Bolić, Topić i Stanojević su trebali da budu garancija za visok plasman.
Kao što je kod Crvene zvezde bivši trener Partizana seo na klupu aktuelnog šampiona, tako je i kod Partizana trener postao stručnjak koji je crveno-belima doneo dve šampionske titule – Vladislav Lučić. Jedina izmena u sastavu bio je odlazak Predraga Drobnjaka u Efes Pilsen, kao i dolazak nekadašnjeg igrača Crvene zvezde Aleksandra Gilića.
Budućnost iz Podgorice dobijala je sve više obeležje državnog projekta. Iz kluba su otišli Marko i Aleksandar Ivanović, kao i Stevan Peković, a došli su Dejan Radonjić (FMP), Goran Bošković (FMP), Saša Radunović (Valensija), Nikola Bulatović (FMP) i Željko Topalović (Crvena zvezda). Uz Šćepanovića, Pajovića i Vukčevića bio je to tim sposoban za velika dela.
Već u prvom kolu rezultat koji je u velikoj meri odredio ishod prvenstva. Poprilično oslabljeni i podmlađeni tim FMP savladao je favorita Crvenu zvezdu sa 73-72. Briljirao je u dresu FMP-a Veselin Petrović sa 21 poenom, ali i odličnom igrom u defanzivi. Kod crveno-belih jedini dvocifreni bio je novosadski dvojac Bolić (27) i Stanojević (21). Već u sledećem kolu Crvena zvezda je imala priliku za popravni protiv večitog rivala. Crveno-beli je nisu propustili i sigurno su slavili sa 84-72. Za razliku od Partizana, gde je jedini raspoloženi bio Dejan Tomašević (20), kod Zvezde su odlični bili Popović i Bolić (po 18), Jestratijević (15) i Stanojević (14). FMP je posrtao protiv slabijih protivnika ali je protiv „večitih“ briljirao.
U 6. kolu skinut je „skalp“ i Partizanu, čak je pukla i stotka. Za pobedu od 102-84 najzaslužniji su bili Veselin Petrović (25) i mladi 17-godišnji Mladen Šekularac (24), u tom trenutku jedan od najtalentovanijih igrača Jugoslavije. Kad je već u sledećem kolu, na svom terenu, Partizan ubedljivo savladan od Budućnosti 74-84, bilo je jasno da kod crno-belih nešto škripi. Dobre individualne partije Tomaševića (18) i Lukovskog (17) nisu se odražavale na kvalitetnu partiju celog tima. S druge strane, kod Budućnosti se kao lider nametnuo Vlado Šćepanović (27) a savršeno ga pratili Bulatović (15), Radonjić (13) i Topalović (12). Kada je u 8. kolu Budućnost zabeležila i osmu pobedu, i u dramatičnom derbiju bila bolja od Crvene zvezde 73-69, bilo je jasno da Podgoričani imaju tim za titulu. Opet je Šćepanović (24) držao sve konce u svojim rukama, a najboljeg saradnika je imao u Nikoli Bulatoviću (18). Kod Zvezde partiju sezone pružio je talentovani Igor Rakočević (31) ali bez ikakve podrške ostalih saigrača poraz je bio neizbežan.
Kada su crveno-beli u 10. kolu doživeli neočekivani poraz od Spartaka u Subotici (83-89) bilo je jasno da će Budućnost gotovo izvesno na kraju regularnog dela prvenstva biti prva. Samo što se tad još nije znalo da će to praktično značiiti i titulu šampiona jer se plej-of neće ni igrati. Ipak, u poslednjem kolu prvog dela prvenstva Lovćen je na Cetinju savladao lidera na tabeli Budućnost 73-63, i takmičenje učinio zanimljivijim. Posle prvih 11 kola Budućnost je bila prva sa 10 pobeda i jednim porazom, a sledili su je Partizan i Crvena zvezda sa po osam pobeda i tri poraza.
Loš početak drugog dela sezone praktično je izbacio Partizan iz šampionske trke. Nadigrani su od vrlo dobre ekipe Radničkog i poraženi sa 95-104. Popularni „krstaši“, predvođeni Draganom Aleksićem (24) i Aleksandrom Nađfeijem (21), potpuno su opravdali visok plasman koji su u tom trenutku zauzimali. Kada ih je i Crvena zvezda u sledećem kolu pobedila u dramatičnom meču 85-84, šampionski snovi Partizana su bili raspršeni. Ovaj put je nezaustavljivi Milenko Topić (28) ostavio crveno-bele u trci za trofej.
Pitanje prvog mesta praktično je rešeno kada je Budućnost na svom terenu ubedljivo savladala Partizan 75-59. Najbolju partiju sezone pružio je Dragan Vukčević (19), a odlični su bili Šćepanović i Bulatović sa po 14 poena.
Derbi sezone je odigran u sledećem 19. kolu kada je Crvena zvezda dočekala Budućnost. Crveno-belima, koji su zaostajali za dve pobede, bila je potrebna pobeda i to sa više od četiri poena – koliko su izgubili Podgorici. I posle bi im jedino preostalo da čekaju i nadaju se da će u poslednja tri kola „đetići“ napraviti još jedan kiks. I oni su zaista i uradili što je bilo do njih, Budućnost je savladana 73-67 (odlični Rakočević sa 19 i Bolić sa 18 poena), ali pokazaće se da to nije bilo dovoljno. Budućnost je imala još jedno neugodno gostovanje – Beobanci, koje je uspešno pregurala (Stevan Nađfeji imao je priliku da sruši snove Podgoričana o prvom mestu) i na taj način sa samo dva poraza zadržala je prvo mesto.
Bombardovanje SR Jugoslavije je počelo 24. marta 1999. odigrano je još jedno kolo i prvenstvo je prekinuto. Odlučeno je da se neće igrati plej-of i Budućnost je proglašena novim prvakom. Iz lige su ispale dve poslednjeplasirane ekipe, Iva (Šabac) i Zdravlje (Leskovac). I dok će se „farmaceuti“ već sledeće sezone vratiti u elitni rang, Šapčani više nikada neće gledati najbolju košarku.
I finale Kupa je odigrano u specifičnim okolnostima. Nastupila je pauza u sportskim aktivnostima, postalo je jasno da od plej-ofa neće biti ništa, ali je odlučeno da se ipak odigra završnica Kupa. Možda i zato što su sve četiri ekipe bile iz Beograda. Prvog dana Partizan je ubedljivo savladao Beopetrol 109-70, a FMP Železnik je izbacio Radnički (Beograd) koji je u četvrtfinalu napravio veliko iznenađenje eliminisavši Crvenu zvezdu. Finalna utakmica je odigrana 21. aprila sa početkom u 13 časova. Ljudi su u tom ludom vremenu bili željni nekakve normalnosti pa su u velikom broju pohrlili na utakmicu. Partizan je gotovo rutinski dobio meč, na poluvremenu je bilo 45-40, na kraju 80-69 za crno-bele. Kod Partizana je najefikasniji bio Dejan Tomašević sa 21 poenom a kod FMP-a Dejan Milojević sa 22. Crno-beli su na taj način osvojili šesti put Kup Jugoslavije.
Takmičenja u Evropi nisu protekla onako uspešno kao prethodne sezone. U Evroligi Crvena zvezda u prvoj fazi baš i nije imala sreće. Od pet mečeva na domaćem terenu imala je samo jednu pobedu i četiri poraza – ali kakva: Cibona 66-69, Panatinaikos 74-76, Efes Pilsen 71-72 i Makabi 67–70. Sa takvim porazima nije se ni moglo bolje od poslednjeg mesta u grupi i bilansa dve pobede i osam poraza. Sistem takmičenja je bio takav da su se prve tri ekipe iz jedne grupe spajale sa poslednje tri ekipe iz druge grupe, bodovi se prenosili i u drugoj fazi igralo se samo protiv ekipa iz one druge grupe. Tako da su Zvezdine šanse bile praktično minimalne, i malo čudi otkud im uopšte ideja da angažuju Vlade Divca. U NBA je vladao „lokaut“ pa se ukazala prilika da neki NBA igrači koji žele mogu da zaigraju za evropske klubove. Tako je Divac zaigrao u crveno-belom dresu, sa puno entuzijazma odigrao prvi meč protiv Žalgirisa u kojem je Zvezda pobedila 77-69. U drugom meču je usledio poraz od Orteza, i tu se završila Divčeva „zvezdaška odiseja“. Lokaut je prekinut i Divac se vratio svojim NBA obavezama. Crveno – beli su u grupi završili na poslednjem mestu sa bilansom četiri pobede i 12 poraza.
Najdalje je stigla Budućnost u Saporta kupu. Posle drugog mesta u grupi redom su padali AEK, Slovakofarma i Tofaš. U polufinalu ih je čekao Beneton koji je prethodno eliminisao Partizan. U prvom meču u Trevizu Beneton je ubedljivo slavio 76-60, a revanš, zbog situacije u Jugoslaviji, nije ni odigran, već su Italijani otišli u finale. I tamo takođe slavili protiv Pamese. U Kupu Koraća se nijedna naša ekipa nije proslavila.
Tako se na jedan tužan i ružan način završila jedna sezona. Nikada se ne ponovila.
Photo: MN press, Twitter
To poslednje kolo odigrano je 17. aprila