Isti onaj nesretni violončelo, kojeg sam spomenuo u tekstu prije ovog, bio je zaslužan da se Srebrenko primi košarke. Da pojasnim: relativno kasno, na kraju osnovne škole, on je probao trenirati košarku s kadetima KK Medveščak. S vremenom, sve mu se više sviđalo igrati tu atraktivnu igru, a sve je manje mislio o vražjem violončelu! Tako nekako je išla ta priča, otprilike kao da klincu ponudite poriluk i čokoladu, i pitate ga što želi jesti. Što mislite?

Od nekud uvijek treba početi. To su bili Srebrenkovi košarkaški počeci. Malo po malo, njegovo zalaganje došlo je do izražaja. Ubrzo je preselio u bolji klub, KK Zrinjevac (tada znan kao Industromontaža), gdje je igrao kao junior i 1975. dočekao svoje prve seniorske korake. Nešto malo sam spominjao taj klub i u prijašnjim tekstovima, a sada ću se o njemu referirati s nekoliko rečenica više: Industromontaža je u to doba bila klub, ni blizu uspješan kao Lokomotiva (ubrzo preimenovana u Cibonu), ali klub koji je vrlo dobrim kadrom dospio u najviši rang jugoslavenske košarke. Bilo je to u sezoni 73/74, Despot je tada bio junior, a seniorsku ekipu su popunili ovi igrači: Damir Mazić, Željko Reljanović, Mihovil Nakić Vojnović, Željko Marelja, Ivica Valek, Dragan Kovačić, Zlatko Kauzlarić, Borut Bassin, Vlado Vanjak, Ratko Pupavac, Vječeslav Kavedžija i Željko Mandić. Trenirao ih je Miroslav Sobočan, značajno ime u povijesti zagrebačke košarke.

U najboljem razredu plesali su jedno ljeto, i na kraju sezone 73/74 vraćaju se opet u niži rang natjecanja. Većina gore navedenih igrača dio karijere provela je i u Lokomotivi, veći ili manji dio, to su: Valek, Kovačić i Kavedžija, prije svega, s posebnom napomenom da je Kovačić velikan jugoslavenske košarke, znači, izdiže se iznad razine Zagreba i Hrvatske. S većinom tih igrača Srebrenko je igrao i u svom seniorskom debiju 1975. U jednoj emotivnoj fotografiji, uz već spomenutog iskusnog Vanjka (danas košarkaškog funkcionera i povremenog stručnog sukomentatora), Nakića (kasnije znanog kao velikana Cibone), u ekipi se, uz Despota, pojavljuju nadolazeće mlade nade. Velim, to su bili: Despot zvani Despić, Milutin Nikolić, zvani Mićo, Budimir Ćosović, zvani Ćos, Vlado Sulimanović, zvani Suli i Mladen Miholić, zvani Lima, uz spomenutog Vanjka i Nakića, zvanog Nik. Idućih nekoliko godina, Srebrenko svoje košarkaške dane provodi u tom društvu, uz male preinake od sezone do sezone, sve da bi 1977/78 dobio priliku života i otišao za stipendijom sveučilišta Nebraska.

U Americi je izdržao jedno ljeto, ubila ga je nostalgija, makar je bio voljen među žiteljima Lincolna u državi Nebraska, makar je bio najbolji student u svojoj generaciji, povratak je bio njegova odluka. Amerika je bila prekretnica, makar mizernih brojki, očekivano, za stranca 70-ih godina u Americi, guglajte kakvih. No, nije poanta bila u brojkama, mizernoj statistici, to bi se sigurno promjenilo na bolje s vremenom u idućim sezonama. Jednostavno, Srebrenko nije mogao izdržati bez svog doma i svojih bližnjih, i na proljeće 1978. uslijedio je povratak u Zagreb. Velim, bila je to prekretnica, jer se vratio fizički nadmoćan svakom igraču na kojeg je mogao naići. Na primjer, gromadama kao što je Meneghin, s kojim se u jednoj prilici nije libio ući u fizički obračun u žaru uzavrele sportske borbe (kao igrač Cibone). Velim, nešto je o fizičkoj spremi Srebrenka pisao i Butković, u jednom tekstu o Šariću, uspoređujući ta dva igrača s brojem 9 na leđima. Više nije bio dragi i umiljati Despić, romantični borac bez argumenata, sad su, u momku još uvijek blagog duha, isklesani mišići u američkoj ravnici postali njegovi argumenti. Bilo je to vrijeme za prelazak u Cibonu, sličnim putem kao i Nakić, od Zrinjevca i Amerike, do velikog zagrebačkog kluba i iskusnog trenera Novosela.

Novosel je znao što želi s Despotom, slično kao i s Nakićem godinu prije. Lansirati ga odmah u početnu petorku, uz Pavličevića, Knegu i Acu Petrovića. U toj sezoni 78/79, Cibona je završila kao treća u prvenstvu, iza Partizana i Jugoplastike, a Despot završio kao četvrti strijelac Cibone te godine, iza Knege, Nakića, Petrovića, a ispred Pavlićevića. Zabio je 279 poena u 22 utakmice, zanima li vas točna statistika, kalkulator u ruke!

Te sezone, u Kupu su ispali od Zadra, Despot je u dvije utakmice ubacio 16 poena ukupno, našavši se na zlatnoj sredini klupskih strijelaca te sezone, a točnu statistiku ovog puta možemo izračunati i bez kalkulatora. U Europi te sezone igraju u Koraćevu kupu, ispadaju u četvrfinalu. Srebrenko je opet četvrti strijelac svog kluba te sezone u tom natjecanju, zabivši 71 koš u 8 utakmica, lagano za izračunati, a i nije previše iznenađujuće reči i da su ista trojica bili ispred njega na listi klupskih strijelaca u tom natjecanju. Znači, solidna Despotova sezona, prva u Ciboni, ali gorak okus je u tom manjku trofeja.

Iduće sezone 79/80 lisac Novosel još je bolje uigrao svoju ekipu. Još je bolji, posljedično, bio i Srebrenko: 321 koš u 20 utakmica prvenstva. Treći, iza Knege i Nakića, a ispred Ace. Cibona opet završava kao treća u prvenstvu, ispred su bili Bosna i Jugoplastika. U Europi, u Kupu Koraća, Cibona te sezone dolazi do finala, da bi tamo bila poražena od talijanskog Arrigonija. Despot je treći strijelac kluba u tom natjecanju: 148 koševa u 11 utakmica, ispred njega su Petrović i Knego.

Kup Jugoslavije 1980. promijenio je trend. Cibona, klub bez trofeja s tim imenom (do tada uzela dva trofeja kao Lokomotiva), smatrala se gubitničkom, tremaškom, a neki mediji i dio javnosti išao je toliko daleko da nazove tu ekipu diletantskom. No, Mirko Novosel, on je sve, samo ne diletant. Natjecanje u kupu Jugoslavije 1980. zaslužuje posebno poglavlje.

Redom su te sezone ispadali u kupu od moćne Cibone: Monting, Libela, Radnički, Kvarner, i u finalu Bosna. Cibona se gotovo obrukala na startu tog natjecanja 1980. protiv Montinga, predvođenog Čuturom i Avberšekom, izvadio ih je je precizni Aco Petrović. Potom je pala Libela, Despot je dominirao protiv Radničkog, a u neobičnoj utakmici, poslovično varljiva Cibona ipak je preko Kvarnera (Plećaš i Ljubojević tada igrali za njih) došla do finala protiv Bosne.

Bosna je tada bila prvak Jugoslavije, osvojila je prvenstvo nekoliko dana ranije, protiv Jugoplastike. Sezonu prije bila je prvak Europe. Moglo bi se reći da je Cibona bila sve, samo ne favorit na toj utakmici. Novosel je, ipak, dokazao pouzdanost svoje strategije, taktike i motivacijskih sposobnosti, legitimirao se i prije Ćire u nogometu, kao ljubimac i institucija sportskog Zagreba. Kad govorimo o taktici, na primjer, na velikom Delibašiću obranu je igrao Pavličević, u nastavku Petrović, i na samom kraju specijalist Nakić. Kad govorimo o motivaciji, odlično je pripremio Despota za čuvanje Varajića, jednog od najboljih strijelaca u povijesti košarke na ovim prostorima, sveo ga je na 2 poena na utakmici, maestralno! Novoselu u prilog nije išla ni Knegina slomljena vilica, zbog koje je ispao iz petorke za finale. Gospodnetić je startao umjesto njega. No, Knego je bio potreban za pravi okršaj s velikim Radovanovićem. Svaka čast Rajku-Kravi, ali Knego je Knego, pa makar igrao i sa slomljenom vilicom! Igrao je gotovo trideset minuta, sveo Radovanovića na neku normalu, a on sam je ubacio 12 poena. Nakić je bio najbolji u napadu s 20 poena, Aco je dodao 18, za Knegu smo rekli, Despot dvoznamenkastih 10, Pavličević 6 i Ušić 2 poena. Na parketu je još bio i spomenuti Gospodnetić, a na klupi Bečić, Akik, Sikirić, Uzelac i Dogan. Za Bosnu, dominantni Delibašić zabija 28, jedini dvoznamenkasti kod Bosne još su bili Benaček i Radovanović s po 10 poena. Ukupno u natjecanju, Despot zabija 80 koševa u pet utakmica, ispred njega su samo Nakić i Petrović, iza njega Knego i ostali.

To bi bilo o tom veličanstvenom rezultatu, s pokojim detaljom. Ti detalji, odlični za Srebrenka, odveli su ga do Ljubljane, Olimpije, kod makedonskog stratega Lazara Lečića u sezoni 80/81. Lečić je slagao jaku Olimpiju, Despota je uklopio s igračima kao što su Jelovac, Subotić, Vilfan, Mofardin, itd… Trajalo je jedno ljeto, opet ta nostalgija, bio on pred vratima Zg-a, u Ljubljani, ili na ravni Amerike, zvanoj Nebraska, isto mu. Bilo pred vratima, ili preko oceana, on se igrao košarke, on je disao košarku, bio inficiran tom igrom i duhom grada Zagreba. Iz tih razloga je Ljubljana bila samo epizoda u njegovoj karijeri, koja je trajala samo jedno ljeto.

No, povratak u Cibonu nije se desio unutar nekoliko mjeseci, već kroz godinu, a u tom vremenu Srebrenko je bio u vojsci u Beogradu, gdje je trenirao s legendarnim Bobanom Petrovićem i ostalim igračima Partizana. O toj simboličkoj sezoni 82/83, zadnjoj Čosića i Despota, a prvoj pravoj Dražena Petrovića, u nastavku ove serije o Srebrenku Despotu.

Srebrenko i Mozart (ili ponešto o neobičnoj sezoni 82/83)

Jugoslavensko košarkaško prvenstvo u sezoni 82/83 ostalo je mnogima u pamćenju, iz više razloga. Iskreno, to je bilo malo prije mog vremena, ali retrospektivno proučavajući stvar, pokušat ću tu sezonu sagledati iz jedne druge perspektive. Jedan poštovani gospodin već je napisao vrlo zanimljiv tekst o konkretnoj sezoni, baš na portalu Koš magazin, ako se ne varam, bilo je to prije koju godinu. U tom tekstu isti napominje da su se prije te sezone oprostili mnogi velikani jugoslavenske košarke, a o kome je riječ proučite malo podrobnije tekstove na ovom portalu. Na tom tragu, moram napomenuti da se na kraju te sezone oprostio Krešimir Čosić, po sudu mnogih (i mom skromnom), najveći europski košarkaš od prvog organiziranog igranja ove igre na našem kontinentu, sve do dana današnjega. Čosić je otišao u trenerske vode, isključivo trenerske, jer se u nekim sezonama (prije dolaska u Cibonu) znao pojavljivati u dvojakoj ulozi trenera-igrača (i Moka Slavnić je oprobao taj recept). Ponavljam, retrospektivno, za mene je Krešo Čosić i trenerski vizionar, no o tom velikanu jednom drugom zgodom.

Velim, Čosić je velikan, vizionar i legenda, sve to, jer je pravu karijeru imao od 1965. do 1983. (kao igrač), a desetak godina i kao trener (od kraja sedamdesetih do kraja osamdesetih). Bio je on, pogotovo pred kraj života, na mnogo bitnih funkcija, mimo same košarke. No, ciljam na to da, iako je otišao puno prije svog vremena, opet je živio dovoljno dugo da ostvari epsku karijeru kao igrač, vizionarsku kao trener, a uz to i zagazi u neke druge branše o kojima sada neću. Poanta je da je postao velikan, vizionar i legenda u isto vrijeme.

Te sezone ozbiljno je stasao i Dražen Petrović. On je priliku u seniorskom sastavu Šibenke dobio nekoliko sezona ranije, kod spomenutog Slavnića, ali tek je u sezoni 82/83 postao standardan i respektabilan igrač u svom klubu. Skijaškim skokovima dolazim do današnjeg vremena, u kasno proljeće 2018. godine, u vrijeme u kojem će se za nekoliko dana navršiti 25 godina od tragične Petrovićeve pogibije u Njemačkoj. O tom igraču su pisali mnogi, pa i ja, na ovom portalu prije nekoliko mjeseci, rekao sam tad, ponavljam i sad, on je nepresušan izvor inspiracije za mnoge novinare, zaljubljenike u košarku, javne djelatnike, entuzijaste, itd. No, ipak, za mene on nije veći od Čosića, jer, kao prvo, budimo pošteni prema njemu, nije ni stigao biti. Njegov život završio je u 28 godini, a Čosićev u 48. No ne zaboravimo ni Krešu, on je s 28 godina imao ipak malo više trofeja od Dražena u tim godinama. Stvar je u tome što je Dražen velikan i legenda, isto kao i Krešo, ali nikada neće biti vizionar, nikada neće svoju dodanu vrijednost pojačati s orginalnosti, kao što je to radio Krešo.

Jer modernost se očituje u orginalnosti, sjetite se Draymonda Greena, mašine iz Oaklanda koja igra i napad i obranu, kad ga Kerr stavi na poziciju centra, a nominalno je teško krilo (krilni centar), u napadu postaje dominantan, ali začudo i u obrani! Čosić je bio rješenje za svih pet pozicija, kao i spomenuti Green i Rodman u nekim elementima svoje karijere. Malo je igrača, koji su sposobni igrati ozbiljnu košarku na svih pet pozicija. Uz gore spomenute, to su: Magic Johnson, Toni Kukoč, LeBron James, Kevin Durant i nategnuto, Bird i Pippen. Čosić je u društvu tih vizionara, on je, kao i ovdje spomenuti igrači, to bio i ostati će uvijek, jednostavno, oni su moderni i klasični u isto vrijeme.

Dražen je klasični strijelac, bek šuter, u inspirativnim danima u Europi, majstor asistencija i razigravač, no on će uvijek ostati bek šuter, iznimni, ali samo bek šuter u imaginariju mnoštva.

U svojih 28 godina, uz svu genijalnost i neupitnu moć upornosti u onome u čemu je dobar, najbolji, u šutu, on nije uspio to malo što je živio svoju dominaciju proširiti na ostale elemente igre (koje pokrivaju druge pozicije). Mislim da nije stvar jednodimenzionalnosti Petrovićeve igre, jer on je bio svestrani bek šuter, već u nedostatku fizičkih predispozicija (čitaj visina i nekada brzina), putem kojih bi došao do konstante na više razina (u igri na više pozicija).

Velim, nije stvar u samoj igri, jer neki velikani prije Dražena, npr. Sveti Nikola, ipak nisu imali tu razinu karijere kao Dražen (a da su igrali na istoj poziciji), ni Moka, ni Kićo, ni Kindje i mnogi drugi. Pokazao se kao najbolji šuter, puno više i puno dalje od svih prije navedenih, pa i od Schmidta i Gallisa i velikana NBA lige na toj poziciji (da ih sad sve ne nabrajam). Nije stvar u širini i dosezima u igri na jednoj, ili dvije pozicije, jer tu se Petrović može usporediti s bilo kime. Navedite nekog velikana, svog osobnog favorita, ravan mu je! No, stvar je u tome da on nije imao što tražiti na poziciji krila, a da ne nabrajam zadnje dvije, kao ni svi oni veliki šuteri, koje sam maloprije spomenuo. A svi oni, malobrojni, koje sam svrstao kao pozicijski svestrane, su to mogli, i zato su oni ne samo velikani, već i vizionari.

Ponavljam, dajmo za pravo nestvarnom Draženu da je to mogao postići u idućih deset godina, koliko je još realno mogao igrati na visokoj razini, poznavajući mu kvalitete, možda i petnaest. Svakako je to mogao postati, vizionar, kao trener, ili trener-igrač, no to nikada nećemo saznati.

Srebrenko Despot, ma koliko ja bio subjektivan, ne može, zbog specifičnosti svoje karijere i kratkoće iste, biti proglašen košarkaškim velikanom. Još manje vizionarom. Ali svakako može legendom, možda više od prethodne dvojice! Isto kao i Dražen, možda bi svojom voljom, po kojoj je bio nadaleko poznat, uspio kao igrač postati velikan ove igre u čitavom svijetu, a isto tako, i kao značajni vizionar iste. No, život, koji se ugasio s 25 godina nije mu to dopustio.

Moj cilj je u ovom tekstu spomenuti još nekoliko velikana (jedan od njih je pokojni). Ti ljudi su: Aleksandar Petrović, Dražen Dalipagić i Mirza Delibašić. Stariji Petrović, svima znan i kao Aco (i Aco-Trica), imao je poseban odnos s Despotom koji je nadilazio profesionalne obveze na terenu i klubu. Provodili bi i slobodno vrijeme, jer je Srebrenkov karakter dobro išao uz fakinski Acin. Čutura, Nakić i Pavličević su bili mirna, fino odgojena djeca, a kasnije gospoda. Knego je bio smireni gospar iz Dubrovnika. Čosić nije bio ta generacija. Oni, koji su svojim temperamentom dizali publiku na noge bili su Despot i stariji Petrović. To je Srebrenko dao Aci u naslijeđe, taj fino katalizirani temperament u sport, a Aco ga je prenio i na Dražena.

Naravno, na oba Petrovića je utjecao i Slavnić (i pozicijski im je bio blizak). Aco i Despić, uz spomenute Cibose, uništili su Bosnu 1980. u finalu Kupa u Borovu, što sam već opisao. Isti igrači (bez Despota u vojsci), demolirali su Partizan 1982. u finalu prvenstva. Kindje je pao u Borovu, a Praja u Zagrebu. U natjecanju Europskih šampiona sezone 82/83 dočekali su svoju osvetu, demoliravši Cibonu u Zagrebu, uz ovacije razdraganih Zagrepčana. Čoso, Aco, Despić i ekipa su bili na gubitničkoj strani tom prilikom.

Bila je to čudna sezona za Cibonu i Šibenku. Cibona se propisno osramotila u Europi, većinu vremena i u prvenstvu, ali su sve nadoknadili u Kupu. Redom su padali: Kvarner, Radnički, Borac, IMT i Rabotnički. Finale se odigralo u Bosanskom Brodu 1.marta 1983, završilo je 92:79 u korist Cibone. Za Cibonu su zabijali: Knego 26, Čutura 14, Pavličević 12, Despot 12, Čosić 12, Gospodnetić 8, Petrović 6 i Cetinja 2. U sastavu su još bili i Bevanda, Nikšić, Perinčić i Savović. Za  Rabotnički najviše je zabio Stojković s 19 ubačaja.

Vidi se da je sastav Cibone te sezone bio uistinu šaren, bez nekih standardnih imena, jer je dio igrača bio na odsluženju vojnog roka. Još se vidi i to da je Despot, u svojoj zadnjoj utakmici za trofej, odigrao despotovski, hrabro, a u sezoni malo slabije, objasnit ću i zašto.

Pisao sam Despotovu statistiku za prve dvije sezone u Ciboni, pisat ću je i sada. U prve dvije sezone on je bio član startne petorke, uz Acu, Pavličevića, Nakića i Knegu. Šesti igrači bili su, prvo Ljubojević, a potom Ušić. U sezoni 82/83 u startnoj petorci su bili Aco, Pavličević, Čutura, Čosić i Knego. Šesti igrač bio je Despot. U bitnim utakmicama Despot je minutažu dijelio s Čuturom, otprilike po 20 minuta. U Europi je Novosel, iz više razloga, eksperimentirao, a u Kupu je, kao i prvenstvu, Despot bio šesti igrač. Ovako je to kod Despota izgledalo u posljednjoj sezoni karijere u prvenstvu:146 poena u 24 utakmice, točno šesti igrač ekipe, ispred njega su bili:Knego, Čosić, Čutura, Petrović i Pavličević. U Europi je imao skromniji učinak: 97 poena u 14 utakmica. Ispred njega su bili: Knego, Čutura, Gospodnetić, Čosić, Perinčić, Petrović i Cetinja. U trofejnom Kupu zabio je 50 poena u 5 utakmica, a ispred njega su bili: Knego, Petrović, Čosić i Čutura.

Cibona, te sezone bez Nakića, Ušića i Bečića (služili vojni rok), i uz nedovoljno spremnog Pavličevića, nije mogla više, i jedan trofej je svakako veliki rezultat u toj sezoni! Bilo bi zanimljivo vidjeti, da je Despot poživio, kako bi Novosel, po povratku ove trojice, a odlaskom Čosića, zamislio taktiku i obveze u igračkom kadru u idućoj sezoni. No to su sada već hipoteze.

Želim napomenuti da sam uz ovaj tekst priložio i antologijsku fotografiju Dražena u prodoru, isplaženog jezika, kao Jordan, u dresu Šibenke, a Srebrenko ga, u svom karakterističnom, čvrstom stavu, prati u tom prodoru. Naravno, s legendarnim brojem 9 u dresu Cibone. Danas bi to nazvali mismeč, no, navodim opis fotografije, čisto kao kuriozitet. Fotka je snimljena u opisanoj sezoni 82/83, iako su se ta dva igrača u istim klubovima sastali i nekoliko sezona ranije, ova je sigurno iz te sezone, provjereno. Nije bitno kakav je bio rezultat u srazu tih dvaju ekipi, nije više toliko bitan ni epilog tog prvenstva, o njemu je puno rečeno i napisano, nije toliko bitan ni Acin odnos s Draženom u toj sezoni.

Njihova osobna statistika u utakmicama jednog protiv drugoga, jer se i o tome već pisalo i govorilo, za mene kao karizmatični kuriozitet, isječak vremena, kojeg je nemoguće vratiti, ostaje ta fotografija Srebrenka i Dražena kao jedino bitno u mom malom, privatnom imaginariju o toj sezoni 82/83. Vjerojatno je Srebrenko zakasnio u tom prodoru upornog Dražena, razmišljajući već o utakmici protiv Makedonaca u finalu Kupa. Velim, taj Kup bio je utjeha za Cibonu te sezone, posebno za Srebrenka, koji se potajno nadao osvajanju prvenstva s Cibonom iduće sezone. To se, nažalost, nije nikada ostvarilo.

Malo više od dva mjeseca je prošlo od tog finala Kupa, kada je Srebrenko Despot nastradao u centru Zagreba, 12.maja 1983. godine, da ne budim sad te ružne memorije koje bude ružne emocije. Bitno je da je živio i da živi i nakon smrti, isto kao što je živio i Dražen, još deset godina nakon Srebrenka, a naravno, i on živi i danas, fizički, spokojan na Mirogoju, nedaleko Despota i Čosića, a duhovno, negdje gore, njih trojica raspravljaju s Kindjetom tko je bolji, tko nije, itd.

Velim, Krešo i Dražen, negdje gore, emotivno raspravljaju o košarci i drugim temama, kako to samo oni znaju, Despot ih onako sporadično poprati, jer teško je tog letećeg lika za rep uloviti, Bogu se u orkestar uvukao! A Kindje, negdje sa strane, sve to sporadično sluša, perifernim vidom gleda, kao da ga to ne zanima, njega brine zadnja cigareta, u čiji dim svojim sjetnim očima gleda, baš kao i u Sarajevu devedesetih. Čeka Mosora da mu donese španjolske cigarete, možda od Fernanda Martina. Zato, zaputimo se i mi na Mirogoj za koji dan, tiho, da ne ometamo velikane u njihovim rutinama, možda baš čujemo njihovu emociju, vidimo njihovu igru, možda je ono, tamo gore, neomeđeno od svake misli, retka, ogoljeno do srži, samo na njihovu veličinu i skromnost u isto vrijeme, njihovu genijalnost, možda je upravo sve to, ništa drugo do SLOBODA ISPOD NEBESKOG SVODA!

Photo: Privatni album