Srebrenko Despot, moj rođak, rodio se u Mostaru, 9. jula 1957. Sama činjenica da se rodio u tom, po mnogo čemu posebnom gradu, nije ništa drugo nego splet životnih okolnosti. Naime, Srebrenko je po ocu iz Zaostroga, a po majci iz Tomislavgrada, no, kako sam rekao, splet okolnosti, očeva karijera, dovele su do toga da je Srebrenko rođen baš u Mostaru.

Nešto me nagnalo da 2005. s djedom i ocem posjetim Mostar, Šantićevu ulicu. S jedne strane je zatvor, s druge Neretva, bilo je to jedno neobično, ali posebno iskustvo u svakom slučaju. U gradu su te 2005. godine, pogotovo u Šantićevoj ulici, koja mi se usjekla u sjećanje, još uvijek bili vidljivi ožiljci rata iz 90-ih, ruševine, gdje su nekada bile zgrade – samo prazne ljušture od betona i prašine. Znali smo da je vrijeme Srebrenkovog rođenja, za mnoge, pa i za našu obitelj, bilo vrijeme prosperiteta u gradu Mostaru u poratno vrijeme, 1957. godine.

Kako bilo da bilo, kao i mnoge, djeda je posao odveo u Zagreb, a za njim je krenula i njegova obitelj. Bila je to 1960. godina, skrasili su se na Vukovarskoj aveniji (tada se zvala Ulica proleterskih brigada). Nakon nekoliko godina, obitelj se preselila u ulicu Ljudevita Posavskog ( u to doba se zvala ulica Anke Butorac), u općini (kvartu) Medveščak, tada na istoku grada, a danas u širem centru Zagreba.

Bio je to miran kvart, Srebrenkovo odrastanje nije protkano zgodama kojih bi se trebalo sramiti. Ukratko, nije zastranio, niti je bio delikvent, već je imao sasvim normalno djetinjstvo, s nestašlucima, kakvi su valjda svojstveni svim klincima od sedme do sedamnaeste godine. Najbolji prijatelji, susjedi, školske kolege, sve su mu to bili Lukša Vikić i Igor Matutinović. Fino odgojeni, pametni, odmjereni momci, koji će kasnije, kao i Srebrenko, ostvariti respektabilne karijere. Lukša u biznisu, a Igor dijelom u biznisu, a dijelom u znanstvenom i obrazovnom radu na polju ekonomije. Nažalost, Lukša Vikić nas je prerano napustio 1999, pri komplikacijama nakon operacije. Još jedna legenda Zagreba otišla je prije svog vremena. Igor i danas djeluje na visokoj razini u svojoj profesiji, živi s obitelji u Zagrebu. U društvu je bio i Dag Modrić, skijaški mag grada Zagreba, kojeg je samo teška ozljeda spriječila da ne postane veliki skijaš kao Ivica i Janica zajedno! Kasnije, slušali smo ga kao stručnog sukomentatora u prijenosima skijanja na HRT-u. U kvartu je bila i Branka Lonjak, energična profesorica povijesti i zemljopisa, danas nešto manje, no uspjela je tu energiju prenijeti na svog sina, koji je iste struke i koji ta znanja debelo unovčuje na polju turizma, naglo procvalog u Zagrebu u zadnjih pet godina. Nedaleko je živjela i Vesna Džamonja, uspješna psihologinja iz umjetničke obitelji. Blizu je stanovao i Igor Stipšić, bistar momak, koji je zbog teniskog talenta i meke ruke na kraju završio u svijetu teniskih trenera (TK Medveščak). Bila je to jedna ekipa pametnih, radišnih, šarmantnih, sportaša, umjetnika, poslovnjaka, znastvenika, uglavnom, jedno dobro mjesto za život, Medveščak 1960-ih.

Sedamdesete su donijele prekretnicu u Srebrenkovom životu. Violončelo, koji je svirao, nezgrapno je djelovao, povlačivši se lijeno gradom s tim povećim instrumentom. Jednostavno, to nije bilo za njega, nije bitna priča kako je s tim uopće počeo, već je bitno da je, na početku svojih tinejdžerskih godina, uradio tu prekretnicu s violončela na košarku, u KK Medveščak, što sam spomenuo i na početku uvodnog teksta. O samoj košarkaškoj karijeri ću u idućem nastavku.

Znači, od kraja osnovne do početka srednje škole, Srebrenko se inficirao košarkom! Ono što je trebao biti hobi na kraju mu je postao posao, naravno, nikako lukrativan, ali posao. To ne znači da je odustao od osnovne i srednje škole, štoviše, dogurao je i do Pravnog fakulteta u Zagrebu, ali ga nažalost nikada nije uspio dovršiti, prometna nesreća 1983. godine u tome ga je spriječila. Kao i u mnogočemu drugom.

A to drugo, od čega uopće početi? Osamdesete godine bile su razdoblje punka i novog vala, neke nove energije, na koju ni Srebrenko nije bio imun. Što su osamdesete godine bile za Cibonu, koja je Srebrenkova mala kap u tom najbistrijem Ciboninom slapu osamdesetih, velim, o tome ću o tekstu, posvećenom samo košarci. Ja ovim tekstom ne izmišljam toplu vodu, naravno da je Srebrenko bio percipiran primarno kao košarkaš, ali kakav je samo košarkaš bio, kakva osoba!

Uvijek pristojan, s mnogim novinarima je lijepo surađivao, neki su bili samo zanatlije, a neki i više od toga, kao što je i on bio nešto više od sporta. Neki od tih ljudi su Vlado Štefančić, zatim književni velikan Gustav Krklec, s kojim je gostovao u jednoj televizijskoj emisiji, pa Matošev nasljednik, Veselko Tenžera, koji je kod Srebrenka prepoznao tu srčanost, lijepo su pisali i Zoran Kovačević, Neven Bertičević, korektno je izvještavao, tada mladi Slavko Cvitković.

Srebrenkov najbolji prijatelj iz tog vremena je Dragan Despot, glumački velikan! Upoznali su se negdje u prolazu, ispred “Zvečke” 1981. godine. Da su prezimanjaci, to su znali, ali da su rođeni u istom gradu (Mostaru), u razmaku od samo jedne godine, to je bila koincidencija više, i još jedan razlog neke sudbonosne prisnosti mladića iz različitih branši, a opet, spojenih u jedan svijet, jedan duh, novovalnog Zagreba ranih 80-ih. To nije bio život kao ovaj danas. Nije bilo toliko tehnologije, “Zvečka” je bila njihov Internet! Dragan je čak primao poštu u kafiću “Zvečka”! Nema više takvih druženja, prijateljstava. U tih nekoliko godina, danonoćno, iz dana u dan Srebrenko i Dragan provodili su vrijeme skupa. Upijali su život, živjeli su ga do posljednjeg daha, raspravljali su o književnosti, poeziji, glumi, filozofiji, umjetnosti općenito! Nema više takvog vremena, nema više takvih sportaša!

Glumačkom ingenioznošću, Dragan se intuitivno prisjeća tog, razmjerno kratkog vremena prijateljevanja sa svojim prezimenjakom ranih 80-ih godina. Prisjeća se intimnosti, prisjeća se povjerenja, zajedničkih ručkova, života, upoznavanja familije, širenja te mreže inspirativnih prijateljstava i poznanstava. Dio ekipe je bio i Jasenko Houra, jedan od naših najvećih rock autora, svima znan kao frontmen Prljavog kazališta, tu su još bili i Željko Malnar, Borna Bebek, Drago Ćurdo, mnogi sportaši, umjetnice i umjetnici tog vremena! Prisjeća se Dragan i te Srebrenkove strasti za basketom, odigrao bi neobavezni, rekrativni hakl ako se ukaže prilika, s Draganom, sa suigračem Tomislavom Bevandom. Sjeća se i spomenute omiljenosti Srebrenkove, kako su mu klicali jednom, kao gledatelju utakmice, u vremenu dok nije bio u Ciboni, došao je s Draganom na tekmu, Dino Meneghin je bio na terenu, karizmatik svoje vrste, no dvoranom se orilo samo SRE-BRENKO DE-SPOT! Nekoliko frenetičnih minuta, koje Dragan neće nikada zaboraviti.

Prisjeća se i Srebrenkove velikodušnosti, požrtvovnosti, kako u sportu, tako i privatno, za svoje prijatelje. U to doba, Dragan je bio mladi glumac, njegovo vrijeme je dolazilo, a jednako intuitivni Srebrenko to je znao, bodrio ga je kad se god ukazala prilika, bila predstava u Dubrovniku, ili Zagrebu, ako je mogao, našao bi načina i došao, frenetično plješćući svom velikom prijatelju i srodnoj duši. Čak su i planirali zajedno raditi jednu predstavu, već su s tim izašli u javnost, no onda se dogodila spomenuta nesreća i sve te planove razbila u djeliću sekunde.

Dragan je po prvi puta iskusio smrt neke toliko bliske osobe. Bio je to udarac za sve, tako i za njega! No, inspirirao se iz tog prijateljstva, iz Srebrenkove srčanosti na terenu, u životu, prenio ju je na daske, u svoj život! Družio se s ljudima bliskim Srebrenku, njegovom obitelji, djevojkama, s Malnarom, Hourom i ekipom, evocirao uspomene na Srebrenka, na taj način produbivši, preko njega, i te odnose i prijateljstva. Godinama je odlazio na mjesto nesreće, u centar Zagreba, paliti svijeću, sresti nekad nekog iz bliže familije, ili iz uskog kruga prijatelja, na istom mjestu. Nije bilo godišnjice, rođendana, bitnog datuma, vezanog uz Srebrenka Despota, a da ga se nije sjetio! Možda bi i propao i postao ljuštura samoga sebe, da jedne pijane noći u tom vrlom Dubrovniku nije nabasao na kolege Ljubu Tadića i Lazara Ristovskog, koji su mu emotivno i intuitivno, kako to samo glumac glumcu može dati, pomogli u nakani da ostavi Srebrenka na nekom lijepom mjestu, a da si pritom ne uništi svoj život. Bio je to znak da Dragan može dalje bez Srebrenka, emotivan, ali funkcionalan, onaj, koji nije predodređen za samouništenje pri samosažaljevanju, već za najveće glumačke dosege, koje dostiže i dan danas, kada je šezdeseta već tu. Taj velikan prenio mi je svoje svjedočanstvo, a ja sam ga svojim riječima prenio vama.

Ako je s nekima u Americi umrla muzika, sa Srebrenkom 80-ih umrla je košarka! Barem za Dragana i Houru, koji više nikada nisu otišli na tekmu Cibone nakon njegove smrti! Houra, pun uspomena, pamti i neke svoje jubileje ovih dana, no pamti i sve te epizode sa Srebrenkom za vrijeme novog vala. Malnara više nema, kao ni Ćurde. Krkleca i Tenžere nema već odavno, otišao je i svestrani Štefančić, velikani odlaze, stari se umaraju, a novih je sve manje. Ovaj tekst, o Srebrenkovom životu mimo košarke ne treba završiti tužno, već inspirativno, treba samo pomisliti na sve ove silne ljude, koje je kroz mene i kroz Draganovo svjedočanstvo, stopio u ovu predivnu priču o bezuvjetnoj ljubavi. Sada to radi u miru zagrebačkog Mirogoja, stapa divne ljude u neke nove, inspirativne priče. I to ne samo znamenite ljude, kako su, s pravom, nazvali i njega, već sve one tihe, mlade, obične i stare smrtnike, koje je Bog pozvao u svoje redove, a pri pomisli na njih, trebamo se sjetiti i one stare kineske: Nekim ljudima Bog toliko zavidi za života, da ih prije vremena poziva u svoje redove da bude što bliže njima! Srebrenko Despot je svakako dio tog orkestra, kojemu zavidi i sam Bog, vjerojatno svira violončelo, isti onaj, koji je za života zamjenio košarkom!

Photo: Porodični album