Predrag Vučićević Prevo, košarkaški trener, rođen je 18. aprila 1937. godine u Kumanovu, gde mu je otac Adam bio komandant puka Vojske Kraljevine Jugoslavije. Majka Vukosava bila je sveštenička kćerka, rodom Užičanka. Po izbijanju Drugog svetskog rata, porodica se preselila u očevo rodno mesto – Ostru kod Čačka. Prevo je osnovnu školu i dva razreda gimnazije učio u Čačku, a zatim prešao u Geodetsku školu u Beograd, gde je i maturirao. Kao geometar radio je u Državnom zavodu za osiguranje i reosiguranje (sada ZOIL „Dunav“). Tada počinje da trenira košarku, najpre u Borcu.
Za prvi tim Železničara zaigrao je 1958, zajedno sa Miodragom Marjanovićem, Ćamilom Đeloševićem, braćom Joksić i drugima. Igrao je nekoliko sezona sa promenljivim uspehom, ali magična igra pod obručima ga je potpuno osvojila, pa 1968. postaje trener prvog tima Žela i na njegovoj klupi ostaje punih 22 godine. Bio je prvi profesionalac u ovom klubu. Sledeće, 1969. godine jedno vreme ekipu je predvodio Milutin Kovačević – Mićo Gus, pa kada su kola krenula nizbrdo Prevo se vratio na klupu. I na njoj ostao sve do 1989, kada je u 52. godini života zauvek napustio trenerski posao. Ukupno 22 prvenstva!
Po trenerskom stažu u jednom klubu apsolutni je rekorder u čačanskoj košarci, a pitanje je da li mu je neko ravan i u jugoslovenskim okvirima. I pored brojnih ponuda da trenerski posao radi u nekim jugoslovenskim i inostranim klubovima, Železničaru je ostao veran do kraja. Često je pored seniorskog tima trenirao i mlađe selekcije, pa je tako vodio i Želove juniore 1969. kada su postali prvaci Srbije. Prevo je u dva navrata bio selektor železničke reprezentacije Jugoslavije, koja je učestvovala na evropskim prvenstvima nacionalnih železničkih selekcija u Vroclavu (Poljska, 1976.) i Brestu (SSSR, 1980.). Pod njegovom trenerskom palicom u seniorsku košarku su ušla dva najslavnija igrača Železničara – Dragan Kićanović (sa 15 godina) i Radisav Ćurčić (17). Imao je hrabrosti da pruži šansu mnogim mladim igračima da debituju u prvom timu, a neki od njih su to u potpunosti iskoristili: Vlade Androić, Rade Šljivić, Savo Kovačević, Draško Vučetić…
Predvodio je „dečake sa stanice“ u sezoni najvećeg uspeha (1975/76), kada je osvojeno prvo mesto u istočnoj grupi Druge savezne lige i igrane kvalifikacije za ulazak u najviši rang. Pored dugogodišnjeg trenerskog posla, njegov značaj se ogleda i u savremenom organizovanju kluba i uključivanju u rad svojih košarkaških učenika (Petronijević, Bohinjac, Biorac). Po prestanku trenerske karijere bavio se organizacijom rada kluba i bio njegov prvi direktor, kao i ugostiteljstvom. Voleo je ljude i prema njima bio blag i tolerantan. Trudio se da pomogne svima kojima je pomoć trebala. Bio je harizmatičan, privlačio je ljude sa malo reči i pun duha, pa su za njega vezane mnoge anegdote, koje se i danas prepričavaju na košarkaškim terenima. Važio je za boema i hedonistu, čoveka velikog talenta i malih ambicija. Sa suprugom Zoricom, pravnicom, dobio je kćerku Katarinu (1978). Dobitnik je značajnog republičkog priznanja – Majske nagrade (1988.) i Nagrade za životno delo koju mu je dodelio Čačanski glas (2001.) i drugih priznanja. Pola godine je bolovao od najteže bolesti i preminuo na Mitrovdan, 8. novembra 2002. u Čačku, gde je i sahranjen. U znak zahvalnosti za sve što je uradio za Železničar, tradicionalni turnir u basketu, koji se u Čačku organizuje od 1988. od 2003. nosi njegovo ime.


KAKO SAM POSTAO ŽELOV LEKAR
Doktor Ljubiša Dmitrović se odlično seća prvog susreta sa Prevom:
“Bilo je to jedne večeri, pred sam kraj radnog vremena. Tada sam radio u prvoj ordinaciji novog Doma zdravlja. Sestra koja je radila sa mnom nestrpljivo se spremala za izlazak sa mladićem, koji je već čekao ispred. U tom momentu u ordinaciju banu čovek bujne kose i sa upadljivim zulufima. Još sa vrata mi se obrati:
– Budžo, imam tempiš, boli me grlo.
Ja mu pokazah da sedne pored mene na stolicu za pregled i naredih mu da zine. Stavih mu špatulu u usta i ugledah dva ogromna krajnika prekrivena gnojem. Prepisah mu dupli penicilin i poslah ga u odeljenje injekcija. Mimo običaja, rekoh mu da se posle intervencije vrati kod mene u ordinaciju. Ubrzo se vratio, a ja ga posadih na istu onu stolicu. U tom se pojavi sestra, koja je bila spremna za odlazak sa posla. Zamolih je da nam donese dve čaše, a iz ormana izabrah najbolju rakiju među kvalitetnim napicima dobijenim od pacijenata. Sipah u čaše, a on se becnu:
– Pa, primio sam penicilin. Ne smem!
– Popij slobodno, pa dođi sutra na kontrolu!
Popismo po rakiju i rastadosmo se. Sutradan ulazi u ordinaciju i sa vrata radosno saopšti:
– Budžo, nemam tempiš i ne boli me grlo. Hoćeš li da budeš Želov doktor?
Pristao sam momentalno. Razlog je neki specifični šarm gradskog gamena, koji je Prevo posedovao, a kojim je momentalno vezivao druge za sebe, pravio prijatelje na mah. Ostali smo prijatelji do kraja njegovog života. A, ja ostah u Želu i dan danas”.
ISKAZNICE
Po veoma lošem vremenu Žele je vozom krenuo na utakmicu u Pirot. Kiša je lila kao iz kabla. Negde u Zablaću, Prevo upita sekretara Sreta Đokića da li je poneo takmičarske knjižice.
– Aha, odgovori Sreto sasvim odsutno.
Malo kasnije Prevu nešto ne da mira, pa ponovo upita:
– Gde su knjižice?
– Ne znam, valjda su kod tebe?
Prevo skoči i poče da drži predavanje:
– Treba li da putujemo trista kilometara, dođemo tamo i kažemo delegatu: sve smo poneli samo nemamo iskaznice? Treba li da izgubimo službenim rezultatom?
U Slatini Prevo ljut iskoči iz voza i ostade pod kišnim nebom. Odlučio je da nekim prevozom krene nazad, uzme knjižice i stigne u Pirot. Ostali nastaviše put prema Kraljevu, a Sreto se maši za džep sakoa i upita:
– Šta bi onom šalinu da iskoči iz voza po kiši? Knjižice su u mom džepu.
Prevo je u Pirot, ipak, na vreme stigao sledećim vozom.
NAUČENI IGRAČI
Želovi igrači su izašli na teren Borčeve hale u predviđeno vreme za trening, ali Preva nema. Igrači napamet znaju šta treba da se radi, pa sami počeše zagrevanje. Završi se zagrevanje, a njega i dalje nema. Krenuše sa uobičajenim vežbama sa loptom, u parovima i trojkama. U hali se samo čuju udarci lopte o parket i škripa patika. Na pola treninga ulazi Prevo i reče doktoru:
– Budžo, vidiš šta su naučeni igrači: njima trener nije ni potreban – i nastavi da vodi trening kao da se ništa nije dogodilo.
PETI IGRAČ
U proleće 1987. Železničar je igrao veoma bitnu utakmicu za opstanak u Prvoj B ligi protiv Primorja u Herceg Novom. U žustroj i napetoj utakmici rezultat je stalno bio u egalu, pa su igrani produžeci. Već u trećem minutu prvog produžetka Žele je ostao sa četiri igrača na parketu, jer su ostali ispali iz igre zbog pet faulova. Tada sudija zatraži od Preva da uvede igrača.
– Nemam – odgovori trener.
– Uvedi petog igrača, ili ću ti svirati tehničku – pripreti arbitar.
Prevo skide jaknu i uđe na teren. Sudija ga presrete pitanjem:
– Šta to radiš?
– Evo, ja sam peti!
– Gde su ti ostali igrači?
– Nemam više nijednog, sve si ih isterao na penale. Ostali smo samo ja i doktor!
Igrana su tri produžetka, a Žele je pobedio rezultatom 124:122.
PRASE
U Želovom bifeu Prevo sedi sa prijateljima i čeka da prođe dan. U jednom trenutku dođe jedan poznati Želovac, pridruži im se i pohvali da je bio na svadbi kod prijatelja. Domaćin je svadbu spremio domaćinski, tako da mu je ostalo nekoliko pečenih prasadi. Malo pečenja je zavio i poslao prijatelju. Pošto popiše malo više, Želovac se ponudi da tu pošiljku donese da je zajedno pojedu. Kada je krenuo kući, Prevo momentalno posla trojicu svojih pulena kod domaćina svadbe da mu kažu kako su njegovom prijatelju iznenada došli gosti iz daleka, pa ga moli da mu pošalje pečenja. Gotovo u isto vreme je vatreni Želovac doneo tanjir pečenja, a zaverenička trojka pečeno prase. Nastalo je veselje u koje su se uključili i drugi prolaznici – dugo se jelo i pilo. Problemi su nastali tek kada se jedan od zaverenika, pod dejstvom alkohola izlanuo kako su došli do praseta. Bilo je raznih pretnji, a na pomirenje se čekalo godinu dana.
Photo: Privatni album