Početna BLOGTanja: Moje male američke priče br.4

Tanja: Moje male američke priče br.4

od Tanja Pavlić Turbić Ilić
14 pregleda

Do sada u istoriji NCAA Woman Basketball turnira u Final Four su se samo četiri puta plasirala sva četiri prva rangirana tima. Ove godine se to ponovilo. Znači, biće dobre košarke za vikend koji je pred nama. Ali…Osim trenera Univerziteta Notre Dame, koja je ŽENSKO, svi ostali treneri su MUŠKARCI… Doduše, Geno Auriemma, trener Uconna, je veći feminista i borac za ženska prava i ravnopravnost od većine dama.

Posle povlačenja Pat Summitt, čuvene trenerice Tennessee University (zbog bolesti od koje je i preminula pre par godina), počinje blaga stagnacija ženske košarke u USA… A zašto? Pa, zato što se Pat zajedno sa trenerom Uconna borila da što više ženskih trenera bude u ženskoj košarci. Kao i ženskih sudija. Zalagali su se da se taj sport jednostavno prepusti bivšim igračicama koje su posle završetka školovanja, ili igračke karijere, teško nalazile mesto u sportu kojem su dale svoju mladost. Umesto njih su na trenerske klupe uskakali kojekakvi bivši igrači, naravno muškarci. Po pravilu nisu se mogli uglaviti u muške ekipe, i onda su tražili svoju šansu tako da im ženska košarka bude odskočna daska u karijerama. Pritom ne vodeći računa o budućnosti tih igračica, kao što su to radile (i kao što to rade) ženski treneri i jedini muškarac među njima Geno Auriemma, inače trener i američke reprezentacije. Čovek koji svuda i na svakom mestu, najčešće na konferencijama za štampu, iznosi taj problem, i bori se za svoje bivše igračice da ostanu u kočarci. Interesantno, svi Genovi pomoćni treneri su dame.

Sve to mi je nešto poznato. Slusajući Gena sinoć kako ponovo apeluje da se ženska košarka prepusti ŽENAMA, setih se SEBE i svojih problema kada sam htela da kao trener nešto uradim u našoj ženskoj košarci. I ne samo ja. Bilo je tu još nas entuzijasta koje smo smaknute čim smo počele da pokazujemo kakve-takve rezultate. Samo da napomenem da je iz moje selekcije izašlo 9 reprezentativki. Njih šest su završile prestižne univerzitete u Americi gde su bile jedne od najboljih igračica, a skoro sve su posle igrale za prve timove, poneke u inostranstvu, osvajale titule u Rumuniji, Poljskoj, Madjarskoj… Četiri od njih su bile srebrne na Evropskom kadetskom prvenstvu, dve su bile srebrne na Univerzijadi, a jedna još igra iako je već uveliko majka, pa je čak nastupala za Srbiju na Evropskom prvenstvu u basketu 3×3.

Ali kajmak su pokupili MUŠKARCI za koje više ne znam ni šta rade, i da li su uopšte zastupljeni u ženskoj kosarci. I da nema Marine Maljković i Ane Joković, koje su pokazale da je Geno milijardu posto u pravu, i koje su dovele da Srbija bude prvak Evrope i okiti se bronzom na OI, ženska košarka bi u Srbiji izumrla k’o dinosaurusi. Kako se „radi“ pokazao  je i Steva Karadžić, kada je prošle godine zamenio već umornu Marinu i bukvalno vratio žensku košarku na DNO. Sva sreća pa se Marina vratila, i ponovo mi dala NADU u neko još bolje SUTRA….

E, pa, ŽENE neka Vam je onda srećan taj 8. mart, dan kao naše neke RAVNOPRAVNOSTI!

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar