Sasvim je prikladno, za jednog isuviše krnjeg Dalmatinca kao ja, ako većinu od zadnjih 60 dana provodim na Jadranu, da i pišem o Jadranu. Ovo je onda krnji tekst krnjeg Dalmatinca u krnjem glavnom gradu Hrvata pisan, o svakakvim, al’ samo ne i krnjim jadranskim košarkaškim klubovima.

Košarkaški klub Zadar stavio je Dalmaciju na košarkašku mapu svijeta. Bilo je to šezdesetih godina prošlog stoljeća. U bivšoj državi klub je višestruko osvajao prvenstva,  najviše zaslugom Josipa-Pina Djerdje i Krešimira Ćosića. Kad čitate ta imena 60-ih i 70-ih u KK Zadar, uz spomenuta dva glavna velikana, na pamet vam pada riječ dinastija, u ovom slučaju košarkaška. Tu su imena kao Marcelić, Perinčić, Skroče, kasnije, Popović, Petranović, prije toga Komazec, a u vremenu 80-ih Stojko Vranković i Arijan Komazec na početku karijere. U samostalnoj RH, najbitniji igrač je Marko Popović, naravno, sin Petra, grobara Cibone iz sredine 80-ih. Ti igrači osvajali su višestruka prvenstva Jugoslavije, začudo, samo jedan kup bivše države i još začudnije, kontinuitet polufinala, ali nekim čudom bez finala, u europskim natjecanjima od 1960-ih prošlog stoljeća do 2010 godine.

Od 2010 godine, klub, nažalost, stagnira. Želimo mu brz oporavak i povratak na stare i ne tako davne staze slave. Kad velim nedavne, mislim na višestruka prvenstva i kupove koje je Zadar osvajao u samostalnoj RH, uz neizostavnu Jadransku ligu, pandan ligi bivše države, osvojen ranih 2000-ih, velim, zaslugom Marka Popovića najviše. Želimo da se ta vremena i iskustva vrate u Zadar što prije!

KK Split, nekoliko godina nakon Zadra, u prošlom stoljeću i bivšoj državi kročio je stazama svjetske košarkaške slave. Višestruki prvaci Jugoslavije, osvajači kupa iste, trostruki prvaci Eurolige, 1989, 1990, 1991 godine. Višestruki finalisti europskih i domaćih natjecanja, nabrajanje bi trajalo zaista dugo. O Kukoču i Radji svi sve znaju, uz ta dva velikana, bili su, pri osvajanju Eurolige i Perasović, Sretenović, Savić, Tabak, Ivanović, Lister i mnogi drugi majstori lopte. Ranije, put su im utkali Rato Tvrdić, Skansi, Šolman, Jerkov, Grašo i mnogi drugi. U RH, najzaslužniji za prevenstvo 2000-ih ranih, uz Radju i Zdovca, bio je domaći majstor Roko Leni Ukić, a pomagali su i drugi domaći i pridruženi članovi kao Rančić i Sesar. To je ujedno i zadnji veliki trofej KK Split, poznatijeg i kao Jugoplastika, u njegovoj povijesti. Klub zadnjih desetljeća, možda i gore nego zadarski primjer, stagnira i potrebni su mu bogati i sposobni entuzijasti da ga izvuku iz gabule, u kojoj se zadnjih desetljeća nalazi. Svu im sreću u tome želim!

KK Šibenik je nasljednik Šibenke, kluba, koji je od početka 80-ih do sredine 90-ih harao kontinentalnom i regionalnom scenom. Prvo, malom zaslugom Ace Petrovića, a onda velikom šmekera s nosom, Moke Slavnića i, naposlijetku, Mozarta košarke, velikog Dražena Petrovića. Klub kao takav ne postoji zadnjih pet godina, ali je njegov nasljednik, najbliži izvorniku, KK Šibenik, prvoligaš u RH.

Pridružio bi tu i KK Kvarner, višestrukog finalista bivše države u kup natjecanju, isto tako, s drugim duhovnim sljednikom zadnjih godina. I na kraju, KK Dubrovnik, realno, nebitan faktor, ali koji se malo pomalo diže od 2004 godine naovamo.

Od majstora, koji danas igraju, najveći talent iz Zadra je Mavra, iz okolice Splita je Ante Toni Žižić, iz Šibenika su Dario Šarić i Nik Slavica. Rijeka je dala Štimce, Mancea i mnoge druge, Dubrovnik je dao Knegu, Bečića, Andrića, Tomića, prije toga Prkačina, nakon toga Hezonju, a nakon njega, Prkačinovog, Nikšinog sina Roka. Hrvatska košarkaška budućnost je svijetla u njihovim rukama, nadajmo se da to nije samo floskula i mlaćenje prazne slame, već da će tako biti i u budućnosti, i u stvarnosti.

Ostaje mi da se ispišem s pozdravima svim ljubiteljima basketa iz ovih krajeva, čitateljima portala Koš magazin, koji budno prate Jokaru, majstora napada i genija ove igre, koji je nadvladao majstora obrane i učinkovitu napadačku silu, Zupca. Sombor je nadvladao Čitluk, poker, kao da su igrali stari znanci, suigrači iz ovih naših liga. I jesu. I vratili su mi nadu u košarku na ovim prostorima, ujedno i u NBA ligu, od koje bježim kao Ashleigh Barty od Covida 19. Vratili su me Jokara Jocker i Ivica Zublock u ovo vrijeme, uspavali iz sna otoka Paga i dragih mu i golih krajolika augusta. Vratili su me iz sna propalog moderniteta Haludova ovog rujna, gdje sam slinio po pridruženim mu zaraslim klubovima Jadrana, krnje spomenutim u ovom krnjem tekstu. Hvala im na tome i sretno im obojici, Jokari, posljednjem NBA Mohikancu s Balkana, uz Dragića. Isto tako i Zupcu, u odmoru i pripremi za tu propalu repku RH, gdje se aktivniji Kukoč čeka k’o ozebli sunce, jedino nas on može spasiti. Srbija, pak, čeka, dvoboj LeBrona i Davisa protiv Jokare i Murraya. Tko zna, možda gledamo finale Dragić-Jokić, kao šansa za osvetu Jokiću za onaj famozni Dragićev EP. Nije realno, da budemo iskreni, ali u godini osveta, nije nemoguće. S tom nadom, ispisujem se u svom naglo trznutom izlasku iz jadranskog, košarkaškog, ocvalog sna, uživajte, kako kaže Slavko, i šire od Jadrana, u balkanskoj radosti loptanja pod obručima, zapadnijoj il istočnijoj. Kako bilo da bilo, držimo fige.

Photo: YouTube printscreen