Bilo je to krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, kad je igrač Montinga, zvani Lima, bio na pragu reprezentacije. Bio je to, vele, maher od igrača, bek, danas bi rekli play, sličnog stila kao Moka, kao Sveti Nikola, kao Mozart košarke. Usudio se napasti svakoga u duelu, pa i Kiću, nekim košarkaškim gegom i vicom. No, prag reprezentacije, vele, nije prošao zbog vlastitih mušica, manjka ambicije, fokusa, nezrelosti, tko zna zbog čega. Igrač zvan Lima ostao je samo crtica u dugoj povijesti Zrinjevca, koja traje i danas.
No, ispada da visoki funkcioner u KK Rudeš, odnedavno KK Dinamo, prezimena Miholić, ima puno veće ambicije od igrača Lime, i da stremi ka višim ciljevima. Lima je sazrio u gospodina Miholića, naime radi se o istoj osobi. Gospodin Miholić je zaista imao visoke ambicije kao funkcioner spomenutog kluba, to prvo, a onda i ono najvažnije: imao je ambicije pri transformaciji kluba iz KK Rudeš u KK Dinamo. U tome mu je svesrdno pomagao klupski suradnik, legendarni Neven Spahija, a i njegov sin, Miholić jr, isto tako nadimka Lima, isto tako s NBA rezimeom, ne baš kao Spahija, ali svejedno. E sad, imate osebujnog entuzijasta, Miholića sr, imate najboljeg od najboljih, Spahiju, i imate znalca, prepoznatog od moćne NBA, Miholića jr. Sve to u malom Rudešu, koji se odnedavno zove, kako mu to moji sugradjani tepaju, svetim imenom Dinamo.
Uz to sveto ime idu i njegovi tifosi, BBB, po onome što sam vidio u istoimenoj malonogometnoj inaćici, vrlo organizirana i uvelike dobrohotna skupina. U svakom žitu ima kukolja, to je normalno. BBB-i su, po mojim saznanjima, organizirano i šli na nogometni sjever Maksimira u legendarnoj Bjelicinoj sezoni(bez blizine braće Mamić), u ovom stoljeću, jedino tad je to bilo bez frakcija, navijaći, klub i grad su disali kao jedan. Koliko znam, Cibonu više od 15 godina ne prate, RK Zagreb eventualno sporadično, ili više nikako. Svoju organizaciju pokazuju, velim, vrlo dobro kroz mali nogomet, svoj pozitivni fanatizam, aktivizam i humanitarni karakter. I sad je tu KK Dinamo, ex Rudeš, sudeći po malonogometnom iskustvu, Bad Blue Boysi se vraćaju na košarkaske tribine, nakon 15-ak godina. I sad imamo sve sastojke za dobar proizvod, iskusne, energične funkcionere i znalce, Miholića sr, pa nadosle Miholića jr i Spahiju, brend u imenu Dinamo i pripadajuće mu Bojse i njihove kvalitete, gore navedene. Sad se SAMO ta sinergija mora preliti na igrače, i upravo je to onaj najteži dio u postizanju uspjeha. No, ne dogodi li se rezultat odmah, nije problem, treba strpljenja, a moju će podršku svakako imati, ne kurtoaznu, već stvarnu.
Veza Šibenika i Zagreba
Osim gore spomenutih Spahije i KK Dinama, veze Šibenika i Zagreba su mnogobrojne. Mnogi Šibenčani streme svojim talentom ka Zagrebu, a metropola ih objeručke prihvaća. Najpoznatiji primjeri su Arsen Dedić, Vice Vukov i Mišo Kovač u muzici, no onaj koji je donio najviše sreće i najviše talenta, usudio bih se reći i više od spomenutih glazbenika, je Dražen Petrović, košarkaški Mozart. O Mozartu košarke, Moki, Aci, Sisiju sr i jr, Jariću, Žuriću i ostalima, pisao je Ivo Mikuličin u monografiji o KK Šibenka, izdanoj 2019, naslovljenu “Ši-Ši-Šibenka (od Miminca do Baldekina)”. Imao sam je prilike dobiti u jednoj majstorskoj pivnici, skrivenoj u zagrebačkoj poslovnoj zoni, prije nekoliko dana, a onda se i podružiti na večeri Šibenčana u istoimenoj pivnici, uz pivski vrh, melodiju koja se topi u ustima, pršut iz Drniša, te uz domaći sir, kruh i masline. Na projektoru se vrtila utakmica Šibenka-Bosna iz 1983. godine i legendarni nastup, skakutanje po terenu tada mladog, ali već velikog, Dražena. Otišao sam kući, gotovo pjevajući, jer Dražen mi je pomogao da ne mislim na viruse, potrese, poplave i popratne im političke i društvene katastrofe. U glavi mi je bio samo jedan lik, genije, nakon Wolfganga Amadeusa, možda još jedino u društvu Messija i Ding Junhuija po ranom dolasku i ostanku genijalnosti u njihovim životima. Sa spoznajom o genijalnosti malobrojnih, utonuo sam u san.
Nakon svega, kako ne voljeti ovaj beli Zabreg grad, njegove urbane legende, Limu, Svetog Nikolu, Mozarta, Sisija, u Americi znanog i kao Homie. Hoće li doći neki novi genije u Cibonu, Zrinjevac ili KK Dinamo? Mislio sam da je to još jedan Šibenčanin, Slavica, no on se malo izgubio, još ima vremena. Vjerojatno je zadnja takva legenda bila medju nama do jednog tužnog trena 2018. godine, zvali su ga Capi. Ne ovaj Capi, koji ga papi, prezimena Capak, vec Capar Matija, malonogometni lider i virtuoz, koji je dobre godine dao MNK Dinamo, uz jednog mladog kadeta, uz njega preminulog na povratku za Zagreb s jednog turnira. U očekivanju legendi ispisujem se, sa željom da ne traju tako kratko i ne završe tako naglo i tužno, već da dožive svojih 90 i 100 godina, a zadnje što čuju je moj glas. Ostajte dobro i zdravo, do iduće zgode, uz što manje nezgode, pozdrav.
Photo: YouTube printscreen