
Večna dilema: ko je bolji, Kića ili Praja?
- October 16, 2015
- 0 comments
- Darko Bjelobaba
- Posted in ISTORIJA
Kakav je to bio oktobar 1978. za jugoslovensku košarku! U Manili smo, po drugi put u istoriji, postali svetski prvaci. Deset utakmica i deset pobeda. Dva puta je pobeđen veliki SSSR. Čuvena generacija “zlatnih dečaka” bila je na svom igračkom vrhuncu. Dve godine kasnije, u Moskvi, osvojena je zlatna olimpijska medalja, ali je to nekako bilo na iskustvo i rutinu. U Manili je bilo ono pravo, majstorstvo, lepršavost, vic, šarm. Sve što je te momke činilo boljim od ostatka sveta. A naše dve glavne perjanice bili su Dražen Dalipagić i Dragan Kićanović, poznatiji kao Praja i Kića, legendarni tandem beogradskog Partizana. Odigrali su briljatno čitav turnir, bili najbolji strelci našeg tima (Praja 202 poena, u proseku 22,4, a Kića 162, u proseku 18), obojica izabrani u prvu petorku Šampionata. Nijanse su odlučivale ko će biti izabran za najboljeg igrača Svetskog prvenstva. I izabran je – Dražen Dalipagić.
Trijumfalno su dočekani u domovini, balkon još nije bio aktuelan ali je zato drug Tito bio živ pa je primio zlatnu reprezentaciju. Usledili su izbori za sportistu godine, košarkaša godine, junaka godine… i u svim tim anketama, logično, laskave titule je osvajao Dalipagić. Kad je već na Prvenstvu proglašen za najboljeg zašto bi mi ovde nešto fantazirali. A kako na tronu ima mesta samo za jednog, onaj drugi je polako nestao sa pozornice, nekako je bio skrajnut, manje važan.
Praja se spremao u JNA, da odsluži svoj dug domovini, a Kića… On je čekao početak državnog prvenstva naoštren, besan i rešen da najzad pokaže i dokaže ko je ko u jugoslovenskoj košarci. Već pet sezona su on i Dalipagić činili najbolji tandem svetske košarke, i za tih pet godina osvojili su tek jednu titulu prvaka. Da li nedostatak kvalitetnih saigrača, ili isuviše jaka konkurencija, da li sujeta njih dvojice koja bi prevagnula i uništila timski duh – teško je reći zašto je bilo tako. Tek, uvek je nešto nedostajalo. Uz to i večito pitanje: ko je bolji? Da li Kića sa svojom lucidnošću, čuvenim driblingom i mekom rukom? Ili Praja sa atletizmom, zakucavanjima, skokovima i pogocima sa distance? U tom međusobnom dokazivanju između njih dvojice ostatak Partizanove ekipe je statirao, služeći uglavnom da izvode aut i eventualno uhvate neku loptu u retkim situacijama kad ova dva majstora promaše šut.
Sezona 1978/79 je po kvalitetu bila možda i najbolja u istoriji YU košarke. Prvi favorit je bila Jugoplastika, sa trojicom “zlatnih dečaka” (iskusni Jerkov i Krstulović i nadolazeća mlada zvezda Peter Vilfan). Tu je bila i Bosna sa Radovanovićem, povređenim Delibašićem (lečio kičmu koja mu je stradala još u Manili) i Varajićem, koji odlazi u vojsku ali će se vratiti posle par meseci i odigrati drugi deo sezone. Zatim Cibona, predvođena starim liscem Mirkom Novoselom koji već dugo radi na tome da titulu donese u Zagreb, a sad već ima i dovoljno kvalitetan tim predvođen Knegom i Nakićem. I svaki tim je imao bar jednu ili dve zvezde koje bi svojim kvalitetom mogle da zagorčaju život favoritima. Olimpija sa Jelovcem i Subotićem, BEKO sa Žižićem, Borac sa Androićem i Arsićem, Zadar sa Skročeom i Perinčićem i Radnički LMK sa Jarićem, Milovanovićem i Damnjanovićem.
Šta je tu mogao Partizan sa tek polovinom slavnog tandema? Pa, logika je govorila, ne mnogo, kad nisu mogli titule da osvojaju kad su igrali obojica kako će sad kad je Kića ostao sam. Pored sebe je imao još prilično mlade Petrovića, Marića, Vujačića, pa podrška nešto iskusnijih Todorića i Kerkeza se smatrala da nedovoljnom za neki ozbiljniji rezultat. Ali, logika je jedno a život nešto sasvim drugo. U anketi lista “Sport” sa pitanjem ko će biti novi šampion Jugoslavije, od 12 trenera i 12 kapitena samo Bogdan Tanjević, trener Bosne, i Slobodan Koprivica, trener Borca, pominju Partizana kao mogućeg novog prvaka.
I na otvaranju sezone odmah beogradski derbi, Partizan – Radnički LMK. Atmosfera je bila svečarska, ispraća se Dalipagić u armiju. Kako će se ispostaviti, to će biti poslednja zvanična utakmica koju su u crno-belom dresu odigrali Kića i Praja, a Partizan je jedva pobedio sa 101:100. Najefikasniji u Partizanu je bio Kerkez sa 23 poena, Praja je bez treninga ubacio za njegove standarde skromnih 20 poena. A Kića? Kića je za 18 minuta postigao 21 poen. I onda ga je sudija Rade Petrović isključio, zbog prigovora! Kakav je to u njemu morao biti naboj, koliko nervoze i žara kada je sebi dozvolio da bude isključen u prvom kolu novog prvenstva, u utakmici koja nije bila toliko takmičarski značajna? Loš nagoveštaj za nastavak sezone, za Partizanov “život bez Praje”.
Sledeća utakmica u Ljubljani trebala je da bude “trenutak istine”. Protiv uvek neugodne Olimpije valjalo je da se pokaže koji su krajnji dometi ovog tima Partizana. I za Kiću je to bilo suočavanje sa samim sobom, sa svim onim demonima prošlosti koji su ga sprečavali u naumu da osvoji više od one jedne titule 1976. Kića je povukao, kao nikad dotad. Pogađao je nepogrešivo i sa distance, i sa poludistnce, ulazio pod koš i lagano poentirao, a njegovi i protivnički igrači mogli su samo da posmatraju košarkašku rapsodiju jednog velemajstora. Kazaljka na brojčaniku postignutih poena zaustavila se na cifri – 50. Sve je bilo savršeno, samo jedna stvar nije valjala. Partizan je relativno lagano izgubio tu utakmicu sa 87:94. Znači, sam Kića je postigao 50 poena a ostatak okipe 37. I tada se desilo ono što razdvaja solidne igrače od genija. Kićanović je shvatio da svakoj ekipi u ligi on može postići toliko poena, ali da će krajnji ishod uvek biti isti – poraz. I da nešto mora promeniti. Promenio je. Tako što je svoju igru podredio timu i saigrače učinio boljim nego što su u tom trenutku bili. Naučen je da drugi igraju za njega, zaduženi da mu u pravom trenutku dodaju loptu a ostalo je njegova briga, i da uhvate loptu posle njegovog promašaja. Sada je on taj koji treba da se izbori sa sopstvenom sujetom i egoizmom, da igra za druge. Uspelo mu je. Sledeće kolo je bio derbi protiv oslabljene Bosne, bez povređenog Delibašića i Varajića koji je otišao u JNA. Na teren istrčavaju isti igrači, ali sa potpuno novom koncepcijom igre u svojim glavama. Partizan pobeđuje, Kića daje “samo” 35 poena. Pridružuju mu se Kerkez sa 15 i Marić sa 19, a zaigrao je i do tada gotovo zaboravljeni Arsenije Pešić. Kreće jedna od najlepših košarkaških priča ispričanih na ovim prostorima.
Petorka Todorić, Kićanović, Pešić, Petrović, Marić, uz pomoć Kerkeza i Vujačića, gazi sve pred sobom. Jedan po jedan padaju protivnici, mladi lavovi igraju sve bolje, i trener koji je te sezone debitovao na seniorskoj klupi Dušan Ivković sazreva zajedno sa svojim igračima. Ekipa uspešno gura na sva tri fronta i čini se da ovoj košarkaškoj bajci nema kraja. Odnosno ima, ali će on biti trijumfalan. Plejof još nije bio uveden, i samo je trebalo privesti prvenstvo kraju. Ali život je imao drugačiji scenario.
Posle očekivanog poraza od Jugoplastike u Splitu trebalo je dobiti do kraja sve protivnike, a više nije bilo tako teških, i titula je tu. Najteži suparnik je bila Cibona, opasna “momčad” ali u tom trenutku očigledno nedovoljno sazrela da bi se umešala u šampionsku trku. Očekivala se sigurna pobeda a usledio je “hladan tuš”. Cibona je pobedila sa 101:99, a Knego sa 32 poena je bio nerešiva enigma za centre Partizana. Sudbina prvenstva više nije bila samo u rukama crno-belih. Ali, to nije bila najstrašnija vest. Ono što je mnogo više od poraza potreslo navijače Partizana bilo je saznanje da se najbolji igrač Dragan Kićanović povredio. U jednom duelu je dobio udarac i ostao je da leži na terenu. Dok su ga iznosili iz dvorane u prepunoj novobeogradskoj Hali sportova vladao je potpuni muk. Da li je moguće da će u jednom trenu biti raspršeni svi snovi o šampionskoj tituli? Sad se pitala Jugoplastika.
A Splićani su sutradan igrali protiv Radničkog. Suviše je to bila iskusna i kvalitetna ekipa da bi propustila priliku koja im se nenadano ukazala. Ponovila se situacija od pre dve sezone, kada su takođe bili otpisani i bez ikakve nade za titulu, a onda iskoristilu ukazanu šansu, u majstorici pobedili Bosnu i osvojili prvenstvo Jugoslavije. Očekivala se sigurna pobeda “žutih” jer je Radnički bio u sredini tabele, lišen briga oko borbe za opstanak a bez ambicija za nekim boljim plasmanom. I, naravno – pobedio je Radnički. “Romantičari” sa Crvenog Krsta su opravdali svoj nadimak, potpuno nadigrali Jugoplastiku i najviše zahvaljujući Milovanoviću (27 poena) I Jariću (20) senzacionalno pobedili sa 103:101. Partizan ponovo o svemu odlučuje sam.
Samo je još trebalo preplivati Moravu. Borac je bio u odličnoj formi, u gornjem delu tabele, predvođen sjajnim bekovskim tandemom Androić – Arsić. Do togtrenutka iz Čačka je jedino bodove odnela Jugoplastika. Partizan dolazi sa
imperativom pobede i nedovoljno oporavljenim Kićanovićem. U prepunoj dvorani ekipu predvodi Dragan Todorić, valjda po prvi put da pored sebe nema ni Kiću ni Praju. Prvo poluvreme protiče u nekom grču, ekipe se smenjuju u vođstvu ali ni jedna ne uspeva da ostvari neku veću prednost. Kića više stoji pored aut linije nego što sedi na klupi, pokušavajući da glasnim savetima ohrabri svoje mlađe kolege. Na poluvremenu je bilo nerešeno. E sad, šta se dešavalo u pauzi ne zna se, tek na početku drugog dela na terenu je bio i Kića. Nije on ništa specijalno odigrao. Samo 12 poena za njega je bila sitnica. Ali je tim odjednom profunkcionisao na stari način. Oni neprecizni pasovi iz prvog dela sada postaju tačni, lopte koje su ispadale iz obruča sada ulaze, ponovo je to bio onaj stari Partizan iz većeg dela sezone. Par minuta pre kraja sve je već bilo rešeno. Kića izlazi sa terena praćen salvama aplauza. A kad je krenuo da napušta halu, a utakmica još nije bila gotova, dobio je prave ovacije cele dvorane u svom Čačku.
I titula je osvojena. Ono u šta je malo ko verovao, desilo se. Osvojena je tripla kruna, prvenstvo, kup Jugoslavije i kup Radivoja Koraća. Kića je bio apsolutni heroj. Ako je do tada neko u njega sumnjao, i mislio da je samo fantastični solista koji igra za svoju dušu, morao je da prizna da je pogrešio. U sezoni u kojoj je Bosna postala prvak Evrope, a nije mogla da bude prvak Jugoslavije, jedna dilema je razrešena. I Kića i Praja su bili fantastični igrači, ali je jedan ipak dokazao da je, bar za nijansu, uspešniji. Jer, kad je sledeće sezone Kića otišao u vojsku, a Praja se vratio, onda… ali to je već neka druga priča.
Photo: MN press