Početna ISTORIJAVjekoslav Perica: Šta skriva springfildska šuma? (2)

Vjekoslav Perica: Šta skriva springfildska šuma? (2)

od Vjekoslav Perica
11 pregleda

Današnji režimi u Zagrebu i Beogradu neće se pomiriti međusobno ako se ne pomire i s Jugoslavijom. Vjerojatno nisu oduševljeni da im legitimacijski potencijal sporta koji je nacionalistima od velike važnosti smanjuju uspomene na jednu bolju sportsku prošlost kad se više pobjeđivalo i uživalo veći svjetski ugled. Uzaludno je preimenovati ulice i prekrajati školske kurikulume iz povijesti, kad jugoslavenska košarka sjaji u Kući slave u Springfieldu, u Massachusettsu, rodnom mjestu globalno nikad popularnijeg sporta. Ta škola i taj model razvoja sporta dio je jednog povijesnog iskustva koje povjesničari zovu „socijalističkom modernizacijom“. U tom kontekstu sportski razvoj bio je proizvod općeg društvenog, ekonomskog i kulturnog razvoja, urbanizacije, izgradnje sustava visokog školstva, znanosti i zdravstva i svega što je transformiralo jednu seljačku ruralnu zemlju u modernu državu i modernizirajuće uglavnom prozapadno društvo.

Do 1945. notorno najzaostalija zemlja s evropske periferije koja je bila prvak Evrope po stopi smrtnosti novorođenčadi i umiranju od tuberkuloze, postala je već sedamdesetih prvak Evrope u košarci i drugim sportovima poput vaterpola, rukometa, odbojke i drugih koje mogu uspješno igrati zdravi, jaki i stasiti. Unatoč legendama o div-junacima i mitskoj genetici balkanskog seljaka, mladi u SFRJ podigli su prosjek visine od šezdesetih do osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Zahvaljujući ulaganju u njih, slobodnom društveno-ekonomskom razvoju, nacionalnoj emancipaciji, socijalizmu, zdravstvu, obrazovanju, prelasku iz sela u gradove.

I po tome su balkanski potomci kmetova slični Afroamerikancima, potomcima robova. Njihovi preci nisu svi došli iz Afrike visoki kao Shaq i jaki kao LeBron James. Nego su mladi Afroamerikanci rasli u američkim gradovima od šezdesetih godina naovamo što korespondira s ekonomskim zaletom, vladinom politikom „rata protiv siromaštva“, dostupnosti obrazovanja i nacionalnom emancipacijom kroz pokret za građanska prava koji je poveo Martin Luther King, a nastavili drugi sve do pune nacionalne afirmacije. Da, Afroamerikanci su moderna formirana nacija koja se ostvarila unutar višenacionalne države kao što su to bili na putu da postanu Srbi i Hrvati i ostali dok su bili u SFRJ. Što su sad, to ne bi znao riješiti ni Tesla. Njegova formula srpskog roda, hrvatske domovine, s tim kompatibilnog jugoslavenstva i uza sve to da se može biti i Amerikanac, više ne prolazi. Sad si ili naš ili njihov, očišćeni, homogenizirani, spram susjeda antagonizirani „etnoreligijski entitet“.

I sovjetska je škola sportskog razvoja dio povijesnog iskustva socijalističke modernizacije koja se u sportskim arenama spektakularno predstavila od šezdesetih do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Povjesničari doduše u tom periodu već naziru krizu sustava koji će dvadeset godina kasnije kolabirati. Međutim treba reći da analiziraju primarno ekonomiju i neke aspekte društvenog razvoja među kojima nema sporta, niti im je privukao pažnju veliki broj izuzetno visoke djece u školama diljem Jugoslavije od šezdesetih godina nadalje. Ako već sport nije bio adekvatno valoriziran kao odraz modernizacije, morao je biti kao javna scena kroz koju se manifestirao nacionalizam, pa je zaslužio da ga društvene znanosti uzimaju ozbiljno onoliko koliko su ozbiljno uzimale nacionalizam. Posebno se to odnosi na međunarodni sport kroz koji se nacije kroz svoje „državne reprezentacije“ i „nacionalne timove“ međusobno natječu. Nacionalisti pri tome hrane narod pobjedama i porazima jednako dobro jer i jedno i drugo u nacionalističkoj interpretaciji ujedinjuje naciju bilo da ona slavi trijumfe ili oplakuje poraze. U studiji o nacionalizmu objavljenoj početkom devedesetih, Eric Hobsbawm za razliku od mnogih kolega koji ne uzimaju sport ozbiljno, ističe slijedeće: „između dva svjetska rata, međunarodni sport postao je, kao što je George Orwell ubrzo prepoznao, izraz nacionalne borbe, a sportaši koji predstavljaju naciju ili državu, primarni su izraz njihove zamišljene zajednice“ (Hobsbawm, 1990.).

U muzeju najboljih košarkaša na svijetu slavom ovjenčano je osam igrača, trenera i menadžera iz bivše Jugoslavije a uskoro će ih biti još. Državna reprezentacija SFRJ iz njihovih se životopisa ne da izbrisati iako ove slavne ličnosti kao nacionalne junake današnji balkanski režimi svojataju kao ekskluzivne Srbe i Hrvate. Modeliraju ih po današnjim kriterijima, tako da ova „nekoć braća“ postaju rivali iz međusobno neprijateljskih naroda i država koje svojataju njihove trofeje iako su većinu tih trofeja osvojili pod zastavom i himnom SFRJ. Zbog čega je današnjim balkanskim nacijama i državama etničko porijeklo presudno važno? Zašto Kukočev, Divčev, Teslin, i tako dalje, obiteljski etnos, treba precizno utvrditi da se zna da taj čovjek je baš to a ne ono drugo, i istaknuti to na prvom mjestu? Što je apsurdno jer moguće je napisati kvalitetnu biografiju svake od svjetski priznatih slavnih ličnosti porijeklom s Balkana a da se uopće ne spomene etničko porijeklo. To drugim narodima izvan ovog tragičnog balkanskog kolopleta nije važno. To je prioritet samo za balkanske etničke nacionaliste koji sve gledaju u svijetlu vječne utakmice odnosno konflikta „nas“ i „njih“. Da ne svojataju slavne i uspješne u svijetu afirmirane ljude, srpski i hrvatski nacionalisti bi imali malo čime se ponositi. Da ne spominjemo obilje materijala za stid i sram. Zato im slavni u svijetu trebaju, da kompenziraju i „otkupe“ domaće neslavne i diskreditirane.

Međutim, članovi Kuće košarkaške slave iz Springfielda vrednuju se po američkim običajima i vrijednostima među kojima etničko porijeklo nije na prvom mjestu. Oni prije svega predstavljaju sebe kao pojedince, uspješne individualce. Predstavljaju i svoje obitelji s kojima se slikaju i proslave pred medijima. Neki dovedu i kućne ljubimce da ih predstave, ali nitko ne maše državnim i nacionalnim zastavama. Predstave javnosti i humanitarne organizacije kojima daju priloge. Važno je da predstavljaju i svoje timove s kojima su osvajali prestižne titule jer košarka je timski sport, sportska igra. Treba vidjeti s kim su igrali, kakva je bila „kemija“ tih timova, iz koje su „škole“ izišli, tko su bili treneri i kakve su im bile filozofije i vrijednosti. Ta škola, kod osmorice veličanstvenih Balkanaca, jugoslavenska je škola košarke u kontekstu sportskog razvoja i modernizacije Titove socijalističke Jugoslavije.

Ukratko, ono što je balkanskim nacionalistima na prvom mjestu a to je pripadnost kolektivima poput države, etnosa ili religije, u američkoj Kući slave nije na prvih deset mjesta, čak o tome nije pristojno ni govoriti. Naime, većina članova NMBHF su Afroamerikanci, potomci brojnih naroda zapadne Afrike, a mnogi iz obitelji izmiješanih s Amerikancima evropskog porijekla, a i Amerikanci evropskog porijekla su najčešće iz etnički mješovitih obitelji. Bolje zato da se Balkanci u Kući slave pozivaju na Titovu Jugoslaviju i da virus etničko-religijskih nacionalizama koji je ubio SFRJ ne donose u Ameriku koja ih plaća. Neka šute, driblaju, smješkaju se i ne žale se jer nije im loše.

Skupina laureata Kuće košarkaške slave iz bivše Jugoslavije najbrojnija je neamerička skupina u NMBHF. Iza nje dolazi bivši Sovjetski Savez s petoro predstavnika i Italija s tri. Bora Stanković, Krešimir Ćosić, Aleksandar Nikolić, Dražen Petrović, Dražen Dalipagić, Mirko Novosel, Vlade Divac i Dino Rađa su kanonizirani. Uskoro će biti i Toni Kukoč i vjerojatno i trener Ranko Žeravica, arhitekt prvog zlata iz Ljubljane 1970, a potom još neki. Šteta da je zaboravljen Mirza Delibašić, ne po ključu, da bi zastupao Muslimane, nego i zbog sportskih dostignuća, i zbog ostanka u ratnom Sarajevu i zbog prerane tragične smrti. Bilo kako bilo, ovu sigurnu osmoricu i uskoro desetoricu, sve da se broj novoinauguriranih ne poveća, što hoće, teško da će stići ijedna druga zemlja izvan Amerika u idućih pedeset godina pa da zauzme mjesto najveće neameričke skupinu u NMBHF. Jugoslavija je tu da ostane uz USA, zemlju gdje je košarka izmišljena.

Svi ovi košarkaški besmrtnici iz reprezentacije SFRJ pobjede su postigli zajedno. Hrvatska je na primjer na Svjetskom prvenstvu 1970. dala prvu petorku i sa srpskim trenerom i još par Srba i Slovenaca koji su uskakali s klupe, osvojila prvo svjetsko zlato. Jedan je srpski junak pri tom pothvatu čak žrtvovao život. Danas etnički očišćenu Hrvatsku sa svjetskog prvenstva eliminiraju Poljska i Nizozemska čiji su igrači i treneri nekad čekali u redu za autograme Jugoslavena. Doduše, i danas pet Hrvata igra u NBA od kojih trojica izvrsno. Da im je srpski trener možda bi postigli nešto.

Spekulacije o raznim jugoslavenskim „dream timovima“ koji bi dominirali sportskim svijetom da je živa SFRJ pojavljuju se povodom svakog velikog natjecanja u košarci, nogometu i drugim sportovima. Nikako da tim strancima dosadi, čak i pretjeruju u obožavanju te nebeske sportske Jugoslavije koju bi u prigodnim utakmicama ukazali na zemlji. Tako je nedavno španjolski sportski magazin Marca sastavio i na velika zvona predstavio nekakav postjugoslavenski košarkaški supertim koji bi po njima danas dominirao košarkaškim svijetom kad bi ti igrači, Srbi, Hrvati i Slovenci igrali zajedno. Vjerojatno bi taj jugoslavenski tim iz snova dominirao svijetom, čak i takav kakav su ovi Španjolci sastavili – bez tri najbolja visoka centra porijeklom s Balkana koji danas igraju u NBA! Jedan od ovih, Jusuf Nurkić, s pravom je te madridske novinare na Twitteru nazvao klaunovima i to ne zbog sebe nego zbog Nikole Vučevića, 2020. NBA All Stara koga su izostavili. Ipak hvala Španjolcima koji se dive jugoslavenskoj školi košarke. Oni su ozbiljno preuzeli mnoge njezine karakteristike i uvezli balkanske trenere, stručnjake i košarkaše da im pojačaju nacionalnu ligu, što im je uz vlastite kvalitete donijelo i svjetsku klasu. Ali kakva im je situacija u međunacionalnim odnosima, moglo bi im se, ako se inače košarkaški jaka Katalonija odcijepi i raspadnu se poput SFRJ, dogoditi da slijede košarkašku sudbinu SFRJ i u budućnosti osvajaju sve manje svjetski prestižnih trofeja.

Ove balkanske laureate u NMBHF je kao košarkaše formirala jedna konkretna multinacionalna država i sistem modernizacije i razvoja sporta u njoj. Naročito institucija zvana državna reprezentacija SFRJ i škola košarke koja se uz nju razvila od kraja pedesetih pa do osamdesetih godina dvadesetog vijeka, koja je proizvela trenere koji su ih naučili košarku i za koju su osvojili 90 posto najvrjednijih trofeja koje imaju. Današnji režimi u Hrvatskoj, Srbiji pa i Sloveniji, neka zato ne kradu jer i njihovi su uspjesi čak i poslije smrti SFRJ 1991, još uvijek rezultati i proizvodi SFRJ škole. Nije Kukoča i Rađu naučio igrati košarku Franjo Tuđman uz pomoćnog Alojzija Stepinca, nego Slavko Trninić a uz njega Krešo Ćosić, Aca Nikolić, Božidar Maljković i ostali. Nije ih društvenim vrednotama učilo nacionalističko huškanje i mržnja koja danas pokreće sport na Balkanu, nego ljubav, multietničko zajedništvo u reprezentacijama još od juniorskog prvenstva svijeta u Bormiju pa sve do zlata iz Buenos Airesa. Iz te su jugoslavenske kemije crpili radost i snagu koju takvu vjerojatno nikad više u životu nisu osjetili.

Današnja Hrvatska ima erupciju mržnje na stadionima a nema nikakvu školu sporta, iako se predstavlja sportskom nacijom i svojata medalje drugih država bez da ih spomene u fusnoti. Kao i svi ostali na ovoj periferiji Evrope predaje ljudsku krv, genetiku, meso, janjičare da ih drugi doškoluju i koriste. Ono olimpijsko srebro u Barceloni, to je još uvijek bila SFRJ pod drugim simbolima. Čak ni hrvatska nogometna reprezentacija koja je od devedesetih dalje osvojila svjetsko srebro i broncu uz ustašoidne pjesme, pripada naslijeđu SFRJ: otac ove „škole“ bio je predsjednik beogradskog Partizana a pola igrača koji su te medalje osvojili su iz Bosne i Hercegovine.

Ne radi se ni samo o košarci. Nedavno se umirovio Ratko Rudić koji je izmislio hrvatski vaterpolo svjetske klase. Ali Rudić je trenirao i Jugoslaviju, Italiju, Brazil, Ameriku, Rudić je globalna veličina, daleko značajniji od Tuđmanove države. Slično je i s hrvatskim rukometom i Tuđmanovim omiljenim tenisom koji ima kontinuitet jedne škole od Pilića i Jovanovića do Ivaniševića i Đokovića. Nema pravo ni Srbija ekskluzivno velikosrbizirati košarkaške trofeje osvojene poslije sloma SFRJ, jer i oni su rezultat rada srpskih trenera iz jugoslavenske škole kojoj je školovanje vrhunskih trenera bila možda najveća kvaliteta. Većina igrača i trenera je iz te škole izišla i od nje naučila igrati i misliti tu igru. Nije Kosovski mit inspirirao Srbiju na trofeje devedesetih nego znanje i iskustvo naslijeđeni iz SFRJ škole košarke. Čak ni Dončićeva i Dragićeva Slovenija, makar ova dvojica bili rođeni dvadeset godina poslije smrti SFRJ, nije neka nova Slovenija izvan historijskog konteksta. Čak i kad mladi Dončić za 20 godina zakuca na vrata Basketball Hall of Fame, SFR Jugoslavija će i dalje po broju velikana u tom košarkaškom muzeju i sveukupno po broju stranih igrača koji su zaigrali u NBA, biti najveća košarkaška nacija poslije Amerike.

Na kraju, koji je rezultat?

Sportskim rječnikom kazano, Jugoslavija iz perioda socijalističke modernizacije bila je pobjednica. Etnički nacionalisti s tim se ne žele pomiriti, iako oni vole slaviti i poraze. Ali kad bi mogli oni bi najradije retroaktivno promijenili rezultate i imena i zastave država sudionica na olimpijadama i stavili ove današnje etnije umjesto Jugoslavije. Nacionalisti, zapisao George Orwell, vjeruju da se povijest može mijenjati: „Svakog nacionalista progoni vjerovanje da se prošlost može mijenjati. On provodi jedan dio svog vremena u nekom svijetu fantazije, u kojem se stvari događaju onako kako bi trebalo – i on će prenijeti djeliće tog svijeta u historijske knjige kad god je to moguće. Dobar dio propagandističkih napisa u današnje vrijeme se svodi na čisto krivotvorenje. Ključne činjenice se potiskuju, datumi mijenjaju, citati se vade iz konteksta i prepravljaju tako da im se promijeni značenje“ (Orwell, 1945).

Informacije o medaljama koje je osvojila na međunarodnim natjecanjima SFRJ mogu se sakriti na ovim prostorima ali ostati će dio te bolje prošlosti sačuvan u američkoj Kući košarkaške slave, i u stranim zemljama koje su na tim natjecanjima sudjelovale, i u postjugoslavenskoj dijaspori i u kulturama sjećanja na bolju prošlost, a to znači u cijelom normalnom svijetu.

Košarka je napose dobra tema za lekcije iz povijesti jer u njoj nema neriješenog rezultata. Košarkaškim diskursom primijenjenim na cjelokupnu povijest zapadnog Balkana, može se kazati da se od 1945. do 1990. uglavnom pobjeđivalo, otada se uglavnom gubi a u doglednoj budućnosti neće se ni natjecati.

***

Profesor Vjekoslav Perica, doktorirao je istoriju na američkom Univerzitetu Minesota – Twin Cities i živi u SAD od 1991. Autor je brojnih knjiga, a njegov tekst o košarci prenosimo sa sajta https://www.pescanik.net uz njihovu dozvolu i našu zahvalnost. Zbog dužine originalni tekst smo podelili u dva nastavka.

(Kraj)

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar