Došlo je neko čudno vreme, ljudi hoće sve i to odmah. Neće da se muče, da rade, da prolaze kroz procese. Hoće da preskoče sve to, najlakše je platiti i dobiti gotov proizvod. Zato i ne čudi što su spremni da plate veliki novac da bi njihovo dete ispravilo šut za dve nedelje. Neki treneri idu dalje, pa kažu da rešavaju određene nedostatke u igri košarkaša za dva dana. Roditelji i deca naravno to vole da čuju, i zašto bi onda prolazili kroz dosadne vežbe, beskonačna ponavljanja prostih pokreta. A deca neće da im bude dosadno. Hoće da imaju zabavne treninge sa raznim rekvizitima.
Treninzi Novaka Đokovića nisu zabavni, baci loptu uvis, isprati je pogledom, udari je, pa onda ponovi ko zna koliko puta. Tako se uče i košarkaški elementi.
Ako hoćemo da budemo ozbiljni, svako ko je radio na korekciji mehanike šuta ili nekom drugom detalju zna koliko je to dosadan i monoton proces. Kao i svako drugo učenje. Ne postoji zamena za taj rad. I, koliko znam, nema nigde da se kupi. Mora da se prođe kroz to.
Šta u stvari hoću da kažem? Individualni rad je oduvek bio neophodan za napredak igrača i svi smo mi odradili poneki individualni trening sa igračima koji su nam verovali, ali smo sebe zvali košarkaškim trenerima. Onda se, po ustaljenom receptu, prihvataju trendovi koji stižu iz Amerike (neki su i dobri), i pojavljuje se zanimanje zvano SKILLS COACH. I onda se naravno individualni rad seli iz klubova u hale u kojima se razvijaju košarkaške veštine.
Pod stalnim pritiskom nedostatka finansija seniorske ekipe ukidaju post sezonu i raspuštaju ekipe čim se završi sezona. Igrači počinju da jure ugovore, a ako ih imaju potpisane onda su slobodni duži vremenski period. Prepušteni sami sebi, do početka neke sledeće predsezone. Sa druge strane, takmičenja mlađih kategorija se beskonačno produžavaju da bi se lakše naplatile članarine, jer će deca lakše plaćati ako ima utakmica. Klubovi pribegavaju i drugoj strategiji. Prijave juniore i ponekog starijeg igrača za seniorsku ligu koristeći najizlizaniju frazu “dajemo šansu i razvijamo mlade igrače”. Mislim da je istina nešto drugo.
I, da razjasnimo, ne krivim klubove, snalaze se kako umeju da obezbede funkcionisanje svoje organizacije.
SKILLS COACHES se pojavljuju kao posledica nepostojanja post sezone i nedostatka termina za ozbiljan individualni rad po klubovima. To su u prevodu treneri za razvoj veština. Uglavnom napadačkih, koliko sam mogao da vidim na treninzima. Verovatno se misli na košarkaške veštine.
Nisam čuo da trenera sa ovom odrednicom ima u drugim sportovima. Opet ću se vratiti na taj trend da postoje treneri za veštine koji ne treniraju ekipe, meni nije jasno kako je to moguće, trener je trener. Zamislite učiteljicu koja decu uči slova, a ne uči ih da sklapaju reči, pa rečenice, pa da znaju kad to da koriste u govoru.
Amerika ima produkciju igrača sa izuzetnim veštinama, ali sa manje razvijenom individualnom taktikom. Ne naziru se novi šampioni poput Brajanta, Lebrona, Karija…
Starije kolege treneri su nas uvek učili da od igrača ne pravimo žonglere, nego da to uskladimo sa individualnom taktikom, pa i grupnom i timskom, da bude racionalno. Ja bih u ekipi radije imao igrača koji je lošiji tehnički, ali da zna da igra, nego veštog igrača koji se ne može uklopiti u ništa taktičko. Setiće se starije kolege da smo nekad te igrače zvali “basketaši”.
Rad sa trenerima za razvoj veština je svakako bolji nego nikakav, i sigurno su korekcije i instrukcije ispravne, samo napredak igrača je ipak malo drugačiji proces i može se sprovesti samo povezan sa timskim treningom. Ako je detetu bilo zabavno na treningu to je lepo i dobro je da trenira, ali učenje i razvoj su bolni i dosadni.
Nadam se da će se kolege treneri složiti u sledećem. Detetu se mora objasniti, demonstrirati, dati mu da ponavlja istu stvar puno puta, ispraviti ako ne radi dobro, pa mu dati da ponavlja tako kako je ispravljeno. To treba prvo vežbati bez odbrane, onda postaviti dirigovanu odbranu, posle toga aktivnu odbranu, pa onda sve to probati u otežanim uslovima i pod raznim vrstama pritisaka (vremenski, prostorni, u broju igrača…) Mislim da sve ovo ne može baš za dve nedelje.
Zbog svega ovoga moja poruka roditeljima je da budu strpljivi, a i spremni da prihvate da ne mogu baš svi savladati sve košarkaške elemente.Nije baš uvek do trenera. Ne mogu baš svi biti odlični u košarci kao što su sad svi odlični u školi.
I, da zaključim, ne može ništa na brzinu, svaki trening je bolji nego nikakav, i po mom mišljenju najbolje je da jedan isti trener decu uči i veštinama, i trenira ih u nekoj ekipi. Sve ostalo ima ograničen domet.
Photo: Twitter