Neće mi Đole Balašević zameriti što sam bez pitanja uzeo njegov stih za naslov teksta.
Još 2019. sam napisao tekst “Duh samoporicanja u srpskoj košarci” (objavljen na ovom sajtu) u kome sam pomenuo da smo izgubili trenere, da su treneri postali krpe kojima se briše teren košarkaških hala. U tome je ključ svih naših košarkaških neuspeha.
Slomljena je kičma trenerima. Trenere su svi počeli da shvataju kao nekoga ko neće praviti probleme u raznim kombinacijama. To je, drage kolege treneri, percepcija svih košarkaških činilaca o nama.
U svetlu traženja krivaca za neuspeh košarkaške reprezentacije na EP u Nemačkoj i ja ću izneti svoje skromno mišljenje. Operativno-taktički sigurno je kriv onaj ko je vodio ekipu (on je birao igrače, postavljao taktiku, pravio izmene u toku utakmice…), ali dugoročno i strateški gledano kriva je trenerska struka u celini. Krivi smo mi treneri zato što naši igrači postaju evropski prosek (desi se neki MVP, ali nazire li se sledeći?), što naši igrači driblaju loptu kao da se rvu sa njom, što u našim evroligaškim klubovima (tendencija je takva i u KLS ligi) domaći igrači šutnu na koš samo kad stranci nisu na parketu, krivi zato što plejmejkera za reprezentaciju posle Micića tražimo lupom (i verovatno ćemo ga naći pod imenom Kendrik ili Dilan). I, da završim sa najvećom krivicom, zaboravili smo da je držanje lopte važnije od gledanja u trenersku tablu…
Poštovane kolege košarkaški treneri, mi smo krivi, svi, od najtrofejnijih sa titulama Evrolige, pa do onih koji decu početnike uče osnovama košarke. Naravno, svako je kriv na drugačiji način. Naši najpoznatiji treneri (ovde mislim na one koji su osvajali Evroligu, što ne znači nužno i da su znanjem najveći) uglavnom se ponose i ističu činjenicu da su učenici Ace Nikolića, Ranka Žeravice, Pive Ivkovića, Bore Cenića i drugih pionira naše košarke. U američkom fudbalu postoji tradicija da se trener ne prepoznaje po radu sa igračima, već po tome koji su treneri stasali u njegovom „trenerskom stablu”. Krivica naših najpoznatijih trenera je što nisu stvorili svoje naslednike za koje bismo mogli reći da su autentični nastavljači rada svojih učitelja. Sporadično imamo pojavu naših trenera koji rade sa uspehom naslanjajući se na svoje igračke karijere.
Ono što se izgubilo kod naših trenera, a imali su najpoznatiji među njima, je integritet. Da prevedem: niko nas ne sluša, niko nas ni za šta ne pita, ni o čemu ne odlučujemo (čak ni o sastavu svoje ekipe). Nemamo poštovanje ni predsednika klubova, ni menadžera, ni roditelja, ni novinara, u zavisnosti od toga na kom nivou radimo.
Naša košarka je počela da propada onog trenutka kad je trenerski posao postao hobi, kad su treneri počeli da se bave drugim poslovima, a košarku prihvatili kao dodatni izvor nekog sitnog prihoda. Odnosno, kad smo prestali da poštujemo sebe i prihvatili drugorazrednu ulogu. Možda se varam, ali čini mi se da u našem košarkaškom Savezu na važnim funkcijama nema trenera. Ni starijih, ni mlađih, ni poznatih, ni nepoznatih. A ako su na neki način zaposleni oko mlađih reprezentativnih selekcija ne verujem da su pitani za bilo šta važno i strateški.
Predsednik jednog od najvećih košarkaških klubova u Srbiji javno na televiziji izjavi da je problem sa dovođenjem stranih trenera to što moraju da budu redovno plaćeni. Podrazumeva se, verovatno, da domaće trenere ne treba plaćati. Ne krivim ja njega, krivi smo mi što to prihvatamo. Nije bilo reakcije „struke”. Niko se nije oglasio, oni najpoznatiji jer to nije njihov problem, a oni ostali jer ih niko i ne pita ništa.
Kolege treneri, na tom smo testu pali, testu integrtiteta. Znanje imamo, naši treneri su sigurno najbolji u Evropi, ali integritet je nešto drugo. Integritet je svoje mišljenje i otpornost na pritiske. Mi smo ti koji pristaju da rade u školicama košarke za sto evra, u mlađim kategorijama za 250 evra i u seniorskim ligama za neznatno više novca. Naravno da ćemo i biti tretirani kao nešto jeftino jer ne poštujemo sebe.
Kako bi Živojin Mišicć rekao „Dajte komandu kome god hoćete ako mislite da ja ne radim dobro, ali dok ja komandujem biće onako kako ja kažem.”
(Autor je košarkaški trener)
Photo: UKTS